1

Poslovni broj: Gž-731/2019-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-731/2019-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, suca Ranka Orozovića kao suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. K. iz L., koju zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u V., protiv tuženika ured, Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD V., J., Š., S., J. & J. u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3848/2015-57 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

i

 

r i j e š i o    j e

 

 

1. Žalbe se djelomično uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane, pa se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3848/2015-57 od 12. travnja 2019.:

 

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu koji se odnosi na iznos nematerijalne štete od 70.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe (majke) iznos od 70.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i umanjenja životne aktivnosti iznos od 45.000,00 kn te na ime materijalne štete iznose od 5.000,00 kn i 6.000,00 KM u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama, te u preostalom pobijanom dijelu toč. II. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe (majke) u iznosu od 70.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 70.000,00 kn počevši od utuženja 9. studenog 2015. pa do 11. travnja 2019.

 

- ukida u dijelu u kojem je riješeno da se dozvoljava preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 2. kolovoza 2018., u toč. I. izreke presude u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja (alineja 4.) te u toč. III. izreke presude (odluci o parničnom trošku) i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. O zahtjevima stranaka za naknadu troška podnošenja žalbi sud će odlučiti u konačnoj odluci.

 

U preostalom, nepobijanom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 5.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (dio toč. II. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena

 

 

Obrazloženje

 

 

Sud prvog stupnja donio je presudu i rješenje, na način da je presudio:

 

"I./ Nalaže se tuženiku uredu, OIB: …, isplatiti tužiteljici L. K., na ime nematerijalne i materijalne štete sljedeće iznose:

- na ime nematerijalne štete za pretrpljeni strah i umanjenje životne aktivnosti iznos od 45.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. travnja 2019. pa do isplate, a sve to po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

- na ime materijalne štete za troškove jela, pića i vijenca iznos od 5.000,00 kn

- na ime materijalne štete troškova nadgrobnog spomenika i sahrane u iznosu od 6.000,00 KM u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju HNB-a za devize na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge građana po viđenju počev od 12. travnja 2019.  pa do isplate,

- na ime rente za izgubljeno uzdržavanja iznos od 13.140,08 KM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a za devize na dan isplate, a nadalje mjesečni novčani iznos u visini od 527,52 KM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a za devize na dan isplate, a sve to  sa zateznom kamatom počev od 12. travnja 2019. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti i to na način da dospjele obroke plati odjednom, a ubuduće kako budu dospijevali svakog 15. u mjesecu za tekući mjesec, a po stopi koju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 52.755,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 12. travnja 2019. do isplate, a u roku od 15 dana.

II./ Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatu nematerijalne štete duševnih boli zbog smrti bliske osobe (majke) u iznosu od 140.000,00 kn, dijelom zahtjeva za isplatu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i umanjenje životne aktivnosti u iznosu od 5.000,00 kn, a sve to sa zakonskim zateznim kamatama počev od utuženja, tj. 09. studenog 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos i nematerijalne štete za pretrpljeni strah i umanjenje životne aktivnosti od 45.000,00 kn počev od dana utuženja, tj. 09. studenog 2015. do 11. travnja 2019, a u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 26.544,06 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 12. travnja 2019. do isplate, a u roku od 15 dana."

 

Ujedno je prvostupanjski sud izrekom riješio:

"Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 02. kolovoza 2018. iz razloga svrsishodnosti."

 

Protiv odluke prvostupanjskog suda žalbu podnosi tužiteljica, iz koje proizlazi da je pobija samo u dijelu točke II. izreke presude, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe (majke) u iznosu od 140.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku (toč. III. izreke), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a predlaže presudu u navedenom dijelu preinačiti u smislu navoda žalbe uz dosudu tužiteljici zatraženog parničnog troška uvećanog za  trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn, odnosno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv odluke prvostupanjskog suda žalbu podnosi i tuženik pobijajući je u dosuđujućem dijelu (točke I. i III. izreke presude) te u dijelu u kojem je riješeno o dopuštenosti preinake tužbe, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a predlaže odluku u tom dijelu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezivanje tužiteljice na naknadu cjelokupnih parničnih troškova tuženiku, uključujući trošak sastava žalbe u iznosu od 8.125,00 kn, odnosno odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Predmet spora je osnovanost zahtjeva tužiteljice za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju trpi iz štetnog događaja od 4. srpnja 2015. - prometne nesreće u mjestu P., koju je prouzročio njezin otac P. K. upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka …, u kojoj je smrtno stradala majka tužiteljice E. K. kao putnik na sjedalu suvozača, a tužiteljica kao putnica na stražnjem sjedalu pretrpjela tešku psihičku traumu.

 

Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. st. 1. i 2. te čl. 299. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a), i taj žalbeni razlog se doista ostvario, ali samo glede zahtjeva tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja postavljenog u podnesku od 2. kolovoza 2018.

 

Naime, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tužiteljica je tužbeni zahtjev najprije povisila na pripremnom ročištu 15. veljače 2016., i to samo glede neimovinske štete zbog pretrpljenog straha i zaostalih posljedica od straha i šoka – s iznosa od 15.000,00 kn na iznos od 30.000,00 kn, a potom je na pripremnom ročištu 1. srpnja 2016., prije zaključenja prethodnog postupka, ponovno povisila tužbeni zahtjev na ime pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti te straha – na ukupni iznos od 50.000,00 kn. Tuženik se navedenoj preinaci nije protivio, već se upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, pa se sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.

 

Podneskom od 2. kolovoza 2018., kojim je konačno postavila tužbeni zahtjev, tužiteljica je ostala pri zahtjevu za isplatu iznosa od 50.000,00 kn zbog pretrpljenog straha i smanjenja životne aktivnosti. Navedenim podneskom tužiteljica nije povisila zahtjev niti u kojoj drugoj stavci, osim u odnosu na dospjeli iznos naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja, kao i buduće mjesečne iznose rente na ime izgubljenog uzdržavanja. Naime tužbom je zatražena isplata rente u mjesečnom iznosu od 300,00 KM u kunskoj protuvrijednosti, a nakon dopune financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 2. kolovoza 2018. zatražila isplatu dospjelog iznosa štete s osnove izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od srpnja 2015. do srpnja 2018. u ukupnom iznosu od 13.140,08 KM u kunskoj protuvrijednosti (tako da za ukupno 37 mjeseci potražuje iznose koji prelaze prvotno utuženi iznos od 300,00 KM u kunskoj protuvrijednosti mjesečno), a nadalje u mjesečnom iznosu od 527,52 KM u kunskoj protuvrijednosti počevši od dana presuđenja pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

 

Donoseći pobijano rješenje o dopuštanju preinake tužbe prvostupanjski sud je postupio protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a koja određuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Ne postoje uvjeti za dopuštanje preinake niti s pozivom na odredbe čl. 299. ZPP-a, jer navedene zakonske odredbe ne reguliraju preinaku tužbe, već pitanje pravovremenog iznošenja činjenica i predlaganja dokaza u parničnom postupku.

 

Osim što je u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, sud prvog stupnja je počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju tuženik također osnovano ističe u žalbi, jer izreka presude u dijelu u kojem je odlučeno o tom zahtjevu nije jasna i razumljiva, budući da je sročena na način da nije jasno od kada teče obveza tuženika na isplatu daljnjih mjesečnih iznosa od 527,52 KM u kunskoj protuvrijednosti. Osim toga ni razlozi presude nisu jasni, valjani i potpuni, jer nije jasno iz kojih razloga je prvostupanjski sud za cijelo utuženo razdoblje utvrdio iznos izgubljenog uzdržavanja uzimajući u obzir primanja tužiteljice po osnovi obiteljske mirovine u mjesečnom iznosu od 355,5882 BAM sukladno Rješenju zavoda od 13. siječnja 2016., prihvaćajući u tom dijelu samo nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka mr.sc. Z. R., kada iz iskaza svjedoka N. K. i E. S. saslušanih na ročištu za glavnu raspravu 10. listopada 2016. proizlazi da tužiteljica u to vrijeme prima obiteljsku mirovinu u iznosu od oko 634,00 odnosno 645,00 KM.

 

Prema tome, kako nije bilo uvjeta za dopuštanje preinake tužbe sukladno podnesku tužiteljice od 2. kolovoza 2018., te je u tom dijelu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a ujedno je odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja počinio i bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, to je žalba tuženika djelomično uvažena te je rješenje o dopuštanju preinake kao i presuda u toč. I. al. 4. izreke ukinuta na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.  

 

Ispitujući prvostupanjsku odluku u preostalom pobijanom dijelu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude u preostalom dijelu jasna i razumljiva, a i razlozi presude su valjani, potpuni i u cijelosti razumljivi te su utemeljeni na provedenim dokazima, te ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 13. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U ovoj fazi postupka ostalo je po žalbi tužiteljice sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, a time i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da se izbor prava mjerodavnog za rješenje ovog spora ima riješiti primjenom pravila iz čl. 4. Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. koju je Republika Hrvatska ratificirala ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 4/94, dalje: Haška konvencija). Točni su žalbeni navodi tužiteljice da je osnovno pravilo da je u parnicama radi naknade štete u prometnoj nezgodi koja se dogodila u inozemstvu mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, dok su u čl. 4. propisane iznimke od primjene tog općeg načela tj. decidirano su navedeni slučajevi u kojima se primjenjuje unutarnje pravo države registracije.

 

Konkretno, odredbama čl. 4. st. 1. Haške konvencije između ostalog propisano je da se uz iznimke iz čl. 5. odstupa od čl. 3. u slučajevima:

a)   ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost:

- prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo uobičajeno boravište,

- prema oštećenome koji je bio putnik, ako se njegovo uobičajeno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda,

- prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, ako je imao svoje uobičajeno boravište u državi registracije vozila.

 

Tužiteljica u žalbi ukazuje da je ona neposredna žrtva  u osobnom automobilu jer je zadobila ozljede (tešku psihičku traumu) pa se u odnosu na taj dio štete na temelju čl. 4. Haške konvencije primjenjuje materijalno pravo Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u odnosu na štetu za duševne boli zbog smrti majke na temelju čl. 3. Haške konvencije primjenjuje pravo Republike Hrvatske, jer da tužiteljica u odnosu na taj dio štete nije neposredna žrtva, već je to njezina majka.

 

Citirana odredba čl. 4. st. 1.a) al. 2. Haške konvencije jasno postavlja pravilo da se odgovornost prema žrtvi koja je bila putnik u vozilu prosuđuje prema pravu države registracije vozila, pod uvjetom da se uobičajeno boravište putnika nalazi u nekoj drugoj državi, a ne državi u kojoj je nastupila nezgoda, a to upravo iz razloga jer je pravo države registracije vozila ono pravo koje je sa spornim odnosom i oštećenim u bližoj vezi (budući da je ono najčešće zajedničko pravo stranaka) od prava države u kojoj se nezgoda dogodila.

 

Iz toga proizlazi da u konkretnom slučaju, prema kolizijskoj odredbi čl. 4. st. l.a) al. 2. Haške konvencije, u slučaju kada se nezgoda u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo dogodila u jednoj državi, a neposredno oštećena osoba koja je smrtno stradala i njezini srodnici koji postavljaju zahtjev za naknadu štete imaju redovno boravište u drugoj državi, za odgovornost za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno je pravo države registracije vozila.

 

S tim u vezi treba primijeniti i odredbu čl. 8. toč. 6. Haške konvencije koja izričito određuje da se dopuštenost tužbe prosuđuje prema pravu koje se, prema kolizijskim pravilima Haške konvencije, primjenjuje kao mjerodavno za odgovornost za naknadu štete.

 

Dakle, pravo koje je mjerodavno za odgovornost prema izravnoj žrtvi bit će mjerodavno i za pitanje dopuštenosti tužbe, odnosno pitanje koje osobe mogu tražiti naknadu štete zbog smrti srodnika.

 

Konkretno, budući da je pravo Federacije Bosne i Hercegovine mjerodavno za odgovornost prema putniku, to isto pravo, a prema navedenoj odredbi čl. 8. toč. 6. Haške konvencije, mjerodavno je i za pitanje dopuštenosti tužbe kojom naknadu štete zahtijevaju bliski srodnici poginulog putnika.

 

Stoga se mjerodavno pravo za odgovornost prema posredno oštećenim osobama utvrđuje prema istom kolizijskom pravilu prema kojem se utvrđuje mjerodavno pravo za odgovornost prema izravnom oštećeniku.

 

Prema tome, kolizijsko pravilo iz čl. 4. st. l.a) al. 2. Haške konvencije, odnosno pravo države registracije vozila, primjenjuje se i kada tužbeni zahtjev podnose posredno oštećene osobe, dakle, bliski srodnici stradalog  putnika (tužitelja).

 

Stoga je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pogrešno tumačenje tužiteljice da bi se odredba čl. 4. st. l.a) al. 2. Haške konvencije trebala primjenjivati samo u slučajevima kada se odlučuje o odgovornosti prema putniku, tj. izravnoj žrtvi prometne nesreće, a da je u odnosu na zahtjev za naknadu štete koji podnose osobe koje su pretrpjele posrednu, neizravnu štetu (bliski srodnici poginulog putnika) mjerodavno pravo iz čl. 3. Haške konvencije (pravo države u kojoj je dogodila nezgoda). To bi rezultiralo dijeljenjem odgovornosti štetnika s jedne strane prema putniku kao izravnoj žrtvi, i s druge strane prema njegovim bliskim srodnicima kao neizravnim žrtvama, što bi u situaciji kada izravna i neizravna šteta proizlazi iz istog štetnog događaja moglo rezultirati primjenom dvaju različitih mjerodavnih prava.

 

Prema tome, činjenica da šteta koju trpe bliski srodnici poginulog putnika proizlazi iz istog štetnog događaja koji je uzrokovao izravnu štetu putniku, nalaže da se i odgovornost prema bliskim srodnicima ocijeni primjenom istog prava prema kojem bi se prosuđivala odgovornost prema putniku kao izravnoj žrtvi.

 

Slijedom svega navedenog proizlazi da se primjenom čl. 4. st. l.a) al. 2. Haške konvencije kao mjerodavno pravo ima primijeniti pravo Bosne i Hercegovine kroz načelo jedinstvene primjene mjerodavnog prava i za žrtvu i za njezine srodnike, jer je isto u najbližoj vezi sa spornim odnosom.

 

Tužiteljica ima samostalni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe, ali ona svoje pravo izvodi iz prava prednice, te slijedi pravnu sudbinu žrtve. Zbog smrti bliske osobe nastalo je to njezino pravo pa zbog toga pravna samostalnost zahtjeva tužiteljice ne dovodi do toga da se mjerodavno pravo prema kojem će se ocjenjivati osnovanost njezinog zahtjeva utvrđuje nezavisno od prava mjerodavnog za neposrednu žrtvu. Dakle, sve osobe koje imaju pravo na naknadu štete koju su pretrpjele kao posljedicu ozljede nanesene neposrednoj žrtvi izjednačuju se s neposrednom žrtvom u svrhu utvrđivanja mjerodavnog prava.

 

Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je npr. u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 1194/2014-3 od 12. prosinca 2017.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud o pravu tužiteljice na naknadu materijalne i nematerijalne štete odlučio na temelju Zakona o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" broj 2/92, 13/93 i 13/94, i "Službene novine FBiH" broj: 29/03 i 42/11, dalje: ZOO FBiH), uvažavajući i sudsku praksu Vrhovnog suda Federacije BiH te Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćene na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH održanoj dana 27.01.2016., prema kojima se za slučaj smrti roditelja dosuđuje okvirno 20.000,00 KM.

 

No valja reći da Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda FBiH nisu izvor prava, a niti su matematička formula koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, jer se prilikom odlučivanja o iznosu nematerijalne štete primjenjuje pravni standard pravičnosti pri odmjeravanju novčane odštete, ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju na intenzitet duševnih boli tužiteljice utječu okolnosti smrtnog stradavanja majke (naglo odbačena na stražnje sjedalo pokraj tužiteljice gdje je trenutno preminula), činjenica da je tužiteljica ostala i bez drugog roditelja koji je preminuo zbog ozljeda zadobivenih u istom događaju, dob tužiteljice u vrijeme štetnog događaja (16 godina), u kojoj je još uvijek bitno upućena na roditelje pa nedvojbeno trpi duševne boli jakog intenziteta zbog gubitka pažnje, ljubavi i moralne potpore majke. Sve navedene okolnosti bitno utječu na određivanje visine novčane naknade nematerijalne štete, a prema ocjeni ovog suda pravičnu naknadu u takvim okolnostima čini iznos od 150.000,00 kn (kao protuvrijednost iznosa od 39.513,16 KM prema srednjem tečaju HNB na dan donošenja prvostupanjske presude – 1 BAM = 3,796203 kn). Budući da je tijekom postupka tuženik na ime ove štete isplatio tužiteljici iznos od 80.000,00 kn, prvostupanjski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 70.000,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude 12. travnja 2019. sukladno čl. 277. st. 1. ZOO FBiH, pa do isplate, po stopi zatraženoj po čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), koja je manja od stope propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate FBiH ("Službene novine FBiH" broj 27/98, 51/01, 101/16, 89/19 i 18/20), na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

U preostalom pobijanom dijelu, glede nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti majke u preostalom zatraženom iznosu od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kao i zateznih kamata na dosuđeni iznos od 70.000,00 kn počevši od utuženja do 11. travnja 2019., žalba tužiteljice nije osnovana, pa je odbijena a presuda prvostupanjskog suda u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Neosnovano se tuženik žali protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos nematerijalne štete od 45.000,00 kn zbog pretrpljenog straha i duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti. U tom dijelu tuženik niti ne navodi konkretne žalbene navode vezano za utvrđenu visinu štete. Na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. G. M., na koji tuženik nije imao primjedbi, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica trpjela kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, zatim u sklopu prilagodbe na novonastalo stanje sekundarni strah umjerenog do jakog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 3 dana, potom umjerenog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 4 tjedna, i nastavno slabiji oscilirajući strah sveukupno do 3 mjeseca. Zaostao je kasni, povremeni strah, slabijeg do umjerenog oscilirajućeg intenziteta, u situacijama koje ju podsjećaju na štetni događaj. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica kao izravnu posljedicu štetnog događaja na psihičkom planu prvotno razvila simptomatiku akutne stresne reakcije (F43.0), potom poremećaja prilagodbe (F43.2) te nastavno PTSP-a (F43.1). Naime, tužiteljica je u okolnostima predmetnog štetnog događaja bila izložena situaciji visokog stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti za vlastiti tjelesni integritet pa i život, što je uz dodatno spoznaju o pogibiji roditelja i dovelo do razvoja psihičkog poremećaja. Zbog nastalih trajnih posljedica umanjenje životne aktivnosti tužiteljice iznosi 20% te će u tom omjeru tužiteljica morati ulagati pojačane napore u svom životu. S obzirom na ovako utvrđene činjenice, prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjerenu novčanu naknadu za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti tužiteljice i pretrpljeni strah utvrdio u ukupnom iznosu od 45.000,00 kn, uz uvažavanje Orijentacionih kriterija Vrhovnog suda FBiH (40.000,00 kn za umanjenje životne aktivnosti i 5.000,00 kn za strah).

 

Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio materijalnu štetu tužiteljice na ime troškova jela, pića i vijenaca u ukupnom iznosu od 3.000,00 KM, te sahrane i nadgrobnog spomenika u ukupnom iznosu od 17.871,00 KM, pa kako je tuženik tužiteljici djelomično isplatio naknadu štete u tom dijelu (1.200,00 KM i 3.000,00 KM), odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva smanjenog na ročištu 10. listopada 2016. prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužiteljici na ime naknade navedene štete zatražene iznose od 5.000,00 kn i 6.000,00 KM u kunskoj protuvrijednosti, sve na temelju čl. 185., čl. 189. st. 1. i čl. 193. st. 1. ZOO FBiH. Visinu materijalne štete u tom dijelu tuženik konkretnim žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje, a po ocjeni ovog suda materijalno pravo u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno.

 

Stoga je žalba tuženika u odnosu na navedenu materijalnu štetu, kao i nematerijalnu štetu zbog pretrpljenog straha i duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti tužiteljice odbijena kao neosnovana, a presuda prvostupanjskog suda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom iznijetih razloga, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti i odlučiti samo o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja. Preinaka tužbe u tom dijelu nije dopuštena na temelju čl. 190. st. 1. ZPP-a pa prvostupanjski sud može suditi samo u granicama zahtjeva postavljenog u tužbi.

 

U tom dijelu valja ukazati i da je pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda u utvrđivanju visine naknade štete s osnove izgubljenog uzdržavanja tužiteljice. Naime tužiteljica ima pravo na naknadu štete samo u onom iznosu koji je stvarno izgubila zbog smrti majke.

 

Odredba čl. 194. st. 2. ZOO FBiH određuje da se šteta zbog gubitka uzdržavanja naknađuje u iznosu koji se odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

 

Stoga je potrebno utvrditi koji iznos je pok. E. K. u razdoblju prije smrti stvarno davala za uzdržavanje tužiteljice odnosno koji iznos bi tužiteljica, da je majka ostala živa, dobivala od nje za uzdržavanje. Prvostupanjski sud visinu štete nije utvrđivao na taj način, već je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u kojem su na prijedlog tužiteljice iznosi izgubljenog uzdržavanja izračunati na način da je iznos prosječne mjesečne neto plaće pok. E. K. u razdoblju od posljednjih šest mjeseci prije njene smrti, bez odbitka iznosa koji je otpadao na ispunjenje kreditne obveze, podijeljen na pola (1.766,22 KM : 2), te je tako dobiven iznos od 833,11 KM za koji je prihvaćeno da bi otpadao na uzdržavanje tužiteljice (u protuvrijednosti preko 3.000,00 kn mjesečno). Osim što provedeni dokazi ne daju uporište za utvrđenje činjenice da je pok. E. K. davala za mjesečno uzdržavanje tužiteljice toliki iznos, iz provedenih dokaza ne proizlazi niti da je tužiteljica cijelo utuženo razdoblje nakon smrti majke primala iznos obiteljske mirovine od svega 355,59 BAM imajući u vidu iskaze svjedoka N. K. i E. S., iz kojih jasno proizlazi da tužiteljica u vrijeme saslušanja ovih svjedoka ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od preko 600,00 BAM. Teret dokaza da li je tužiteljici doista nastala šteta po osnovi gubitka uzdržavanja zbog smrti majke i u kojem iznosu je na tužiteljici pa je onda njezina obveza predložiti izvođenje dokaza kojima potkrjepljuje svoje tvrdnje, a te dokaze u dosadašnjem postupku nije predložila odnosno podnijela u spis.

 

Slijedom navedenog, ovisno o rezultatima raspravljanja i dokazivanja u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će donijeti novu odluku o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja, s jasnom i razumljivom izrekom te valjanim i potpunim razlozima, utemeljenim na provedenim dokazima.

 

Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je uvažavanjem žalbi obje stranke ukinuti i odluku o parničnim troškovima, pa će sud prvog stupnja novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima, uključujući troškove žalbi (čl. 166. st. 3. ZPP-a), sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Slijedom svih naprijed iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

 

Bjelovar, 2. srpnja 2020.

 

 

                                                                                                                       Predsjednik vijeća

             

                                                                                                                Vladimir Ferenčević