- 1 -              I Kž 285/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 285/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. G. S., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu  od 20. veljače 2020. broj K-1/2017, u sjednici održanoj 2. srpnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu zz branitelja optuženika, M. R., odvjetnika iz S.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. G. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda pod toč. 1. izreke te se izriče:

 

Na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.)

 

protiv opt. G. S. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi:

 

1. što je u vremenu od 17. travnja do 15. svibnja 1998. kao direktor društva V. C. d.o.o. S. u nakani stjecanja nepripadne imovinske koristi u velikom iznosu trgovačkom društvu I. F. C. L. S. iako je bio svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 430. u svezi s člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima, zaključio tri ugovora o asignaciji, kojima je u ime trgovačkog društva V. C. d.o.o. preuzeo navodna dugovanja od trgovačkog društva J. T. S. koje je bilo u njegovom vlasništvu, i to prema off shore tvrtci I. F. C. iz L., iako je tvrtka J. t. d.o.o. likvidirana rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj: X RL-474/96 od 17. listopada 1997., a off shore tvrtka I. F. C. iz L. prestala postojati 20. prosinca 1993., pa je u I. b. u S. dao nalog da na nerezidentni račun njegove tvrtke I. F. C. L. otvoren kod banke u G., Republika Austrija 28. travnja 1998. uplati iznos od 142.500,00 USA dolara te 15. svibnja 1998. dao nalog za uplatu 100.000,00 USA dolara, čime je plaćanjem navedenog računa bez stvarnog pravnog osnova društvu I. F. C. L. S. a na štetu društva V. C. d.o.o. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 242.500,00 USA dolara što u protuvrijednosti iznosi 1.553.948,25 kuna,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način drugoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome o čijim se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu.

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., a kažnjivo po čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade njegovog branitelja u odnosu u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Na temelju čl. 560. st. 3. ZKP/08. odbija se prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom pod toč. 1. izreke u iznosu 242.500,00 USA dolara u protuvrijednosti 1.553.948,25 kuna.

 

S obzirom na gornju odluku, žalbe državnog odvjetnika i opt. G. S. u tom dijelu su bespredmetne.

 

II. Uslijed odluke I., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. G. S. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. pod toč. 2. izreke, za koje je proglašen krivim tom presudom, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru 17. veljače do 7. travnja 1999. te od 16. ožujka do 16. travnja 2018.

 

III. Djelomično se prihvaća žalba opt. G. S. i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 560. st. 3. ZKP/08. odbija prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom pod toč. 2. izreke u iznosu 1.334.374,65 kuna.

 

IV. Djelomično se prihvaća žalba opt. G. S., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka na način da se na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. nalaže opt. G. S. podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08., odnosno vještačenja u iznosu od 10.121,09 kuna te paušala u iznosu od 10.000,00 kn.

 

V. U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. G. S. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu opt. G. S. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. za koja su utvrđene  pojedinačne kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i šest mjeseci za svako djelo pa je primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 17. veljače 1999. do 7. travnja 1999. te od 16. ožujka do 16. travnja 2018.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 560. st. 1. ZKP/08., a sve u vezi s čl. 252. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/9.3, 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. i 40/19. - dalje: ZTD/93.) od optuženog G. S. oduzeta je protupravna imovinska korist te je utvrđeno da je novčani iznos od 242.500,00 USA dolara u protuvrijednosti 1.553.948,25 kuna, naveden u toč. 1. presude, kao i iznos od 1.334.374,65 kuna naveden u toč. 2. presude, predstavlja imovinsku korist koje je optuženi G. S. ostvario opisanim kaznenim djelima iz čl. 246. st. 2. KZ/11. i da je ukupan iznos od 2.888.322,90 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da iznos od 2.888.322,90 kuna uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. optuženik je obvezan na ime troškova kaznenog postupka platiti 17.542,18 kuna te paušalni iznos od 10.000,00 kuna, dok će o nagradi i nužnim izdacima branitelja određenih po službenoj dužnosti biti odlučeno naknadno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženik se žali osobno zbog „...svih žalbenih razloga, poglavito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog nezakonitog i neustavnog vođenja dokaznog postupka.“ te putem branitelja mr. sc. Ž. G., odvjetnika iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka.

 

U žalbi (obje žalbe uzete kao jedinstvena žalba optuženika) predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika, a u prisutnosti optuženikova branitelja.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude žalbe stranaka su bespredmetne, dok je u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. žalba državnog odvjetnika neosnovana, a optuženikova žalba djelomično osnovana.

 

Naime, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. utvrđeno je da je za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. opisano pod toč 1. izreke prvostupanjske presude nastupila zastara kaznenog progona, jer su (i prije zaprimanja spisa predmeta na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 19. svibnja 2020.) protekli rokovi iz čl. 81. st. 1. al. 3. i st. 3. KZ/11. pa je u tom dijelu valjalo optužbu odbiti. Sukladno tome, trebalo je odbiti prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene tim kaznenim djelom i odlučiti da u tom dijelu troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Premda se pretežiti dio optuženikove žalbe odnosi na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik izražava nezadovoljstvo načinom na koji je vođen postupak upirući na tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Navodi da je obrana pravovremeno, na početku dokaznog postupka 29. kolovoza 2017. «...tražila ispitivanje svojih svjedoka...» što je odbijeno kao prijedlog koji odugovlači postupak tako da  «...tijekom dokaznog postupka nije ispitan niti jedan svjedok obrane, već samo svjedoci optužbe.», a k tome da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane (svjedoci, «supervještačenje») povrijeđeno i pravo na obranu na raspravi. Prigovara da je spis predmeta proslijeđen žalbenom sudu bez da je poštivano njegovo pravo uvida u spis radi podnošenja žalbe što smatra povredom načela jednakosti oružja kao konstitutivnog elementa prava na pravični postupak.

 

Nije u pravu optuženik da je ostvarena poreda prava na obranu na raspravi niti da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane.

 

Prije svega valja reći da je sud prvog stupnja iznio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane ocjenom da se radi o prijedlogu koji odugovlači postupak (str. 11 presude) sukladno ovlasti iz čl. 421. st. 1. ZKP/08. Nadalje, odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, bez pomnog razmatranja kako je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne predstavlja povredu prava na obranu na raspravi odnosno povredu načela jednakosti oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

Naime, optuženik je posve zanemario okolnost da se radi o ponovljenom suđenju te da je tijekom dugotrajnog postupka i održanih niza rasprave u više navrata predlagao provođenje dokaza koji su većim dijelom prihvaćeni tako da je sukcesivno dostavljao dokumentaciju radi dopune financijsko knjigovodstvenog vještačenja što je sve prvostupanjski sud prihvatio (npr. rasprave 3. studeni 2010., 4. srpnja 2011., 28. rujna 2012.).

 

Nadalje, u ponovljenom suđenju na pripremnom ročištu 29. kolovoza 2017. obrana se nije suglasila sa čitanjem zapisnika o iskazima svjedoka koji su bili ispitani tijekom postupka na način da „…optuženi…inzistira da se na raspravu ponovno pozovu svi svjedoci bez obzira što su već dva puta ispitani…isto tako da se pozovu i novi svjedoci koje će predložiti u nastavku postupka te…inzistira da se izradi novo financijsko računovodstveno vještačenje po novom vještaku.“ Međutim, nakon što se optuženik nije odazivao na rasprave te je protiv njega bio određen istražni zatvor iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 5. ZKP/08., na „pripremnom ročištu“ 13. travnja 2018. (list 1465 spisa) optuženik se suglasio s prijedlogom braniteljice i tužitelja da se provedu dokazi predloženi u optužnici te da se nakon dostavljanja relevantne financijske dokumentacije vještačenje dopuni. Nakon što je vještak I. F. u više navrata pisanim dopunama nalaza i mišljenja i usmeno na raspravama odgovorio na pitanja stranaka, na raspravi 13. srpnja 2018. (list 1486-1487 spisa) stranke nisu imale prijedloga za dopunu dokaznog postupka, ali je prvostupanjski sud naložio novo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku S. K. čime je ustvari prihvatio ranije istaknuti dokazni prijedlog optuženika. Odmah valja reći da je i tijekom novog vještačenja vještak razmatrao i odgovarao na sva pitanja i primjedbe (iz podnesaka i upita na raspravi) obrane. Na raspravi 22. veljače 2019., koja je započela iznova, obrana je predložila neposredno ispitivanje vještaka te svjedoka L. T., M. R., Š. i V. G. dok se suglasila s čitanjem iskaza ostalih svjedoka pa su spomenuti svjedoci ispitani slijedećoj raspravi 8. ožujka 2019. Nakon što je i vještak ispitan neposredno na raspravi optuženik je pisanim podneskom uputio nove prigovore uz dokumentaciju (list  1542 -1554) o čemu se vještak izjasnio na raspravi 30. svibnja 2019. i 5. lipnja 2019. Rasprava je iznova započela 17. prosinca 2019. na koju je, po prijedlogu novog branitelja optuženika ponovno pozvan i ispitan financijsko knjigovodstveni vještak, a uz suglasnost stranaka su pročitani svi ostali dokazi (uključujući iskaze svjedoka). Obrana je prigovorila vještačenju i na toj raspravi predložila ispitivanje svjedoka Š. L., B. Š. i M. D., što je prvostupanjski sud argumentacijom na raspravnom zapisniku od 7. siječnja 2020. (i u pisanoj presudi) odbio.

 

Nadalje, optuženik je podneskom od 14. travnja 2020. zatražio da se omogući „…pristup i uvid u spis i presudu …mojem odvjetniku…“ D. R. što je prema stanju spisa odobreno kao i traženje produljenja roka „za žalbu S. G.“ za petnaest dana spomenutog odvjetnika podneskom od 21. travnja 2020. (list 1707-1709 spisa).

 

Prema tome, kada se ima na umu da je optuženik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se i predlagati dokaze te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje (kojima se izdašno koristio), a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su sve dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o optuženikovoj krivnji, istaknuti prigovori o povredi prava na uvid u spis predmeta te poglavito na račun odbijanja dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok će  činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnosti sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Optuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je tijekom rasprave uputio vještacima, shodno tome smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer postojanje značajnih razlika u nalazima i mišljenjima financijsko knjigovodstvenih vještaka nije otklonjeno provođenjem novog vještačenja niti su ispitani po obrani predloženi svjedoci (Š. L. i B. Š.).

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja je na raspravi proveo sve potrebne dokaze, pomno je razmotrio sporne činjenice i sveobuhvatnom ocjenom dokazne građe pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Iscrpni razlozi koje je prvostupanjski sud dao za ocjenu proturječnih dokaza te prihvaćanje nalaza i mišljenja oba financijsko knjigovodstvenih vještaka u kojima nije našao kontradiktornosti te s tim u vezi razlozi za odbijanje  dokaznih prijedloga obrane logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Osnovano je sud prvog stupnja, rukovodeći se nalazima i mišljenjima financijsko knjigovodstvenih vještaka I. F. i S. K. te iskazima svjedoka N. P. i A. B. zaključio da za uplate TD J. r. d.d. u korist  trgovačkih društava u vlasništvu optuženika nije bilo pravnog osnova odnosno da su te uplate utemeljene na fiktivnim pravnim poslovima (ugovori o asignacijama i cesijama).

 

Postavka obrane, ponovljena i u žalbi, da se radi o poslovanju u sistemu povezanih društava, nema uporišta u provedenim dokazima kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja oslanjajući se prevalentno na objektivne i nepristrane dokaze. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nema bitnog proturječja u provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjima. Obojica vještaka suglasno zaključuju da  su uplate TD R. d.o.o. na ime kupoprodajne cijene ribogojilišta umjesto na račun prodavatelja TD J. r. d.d. putem asignacija (od travnja do 16. srpnja 1998.) i cesija (od 9. rujna  do 29. listopada1998.)  izvršene u korist trgovačkih društava u vlasništvu optuženika (TD V. c. d.o.o. i TD  I. F. C. L. d.o.o. ) odnosno njihovih dobavljača. Vještaci su suglasni da je u to vrijeme TD J. r. d.d. bilo u blokadi pa je ovakav način plaćanja bio u koliziji sa odredbama Zakona o platnom prometu te da TD I. F. C. L. d.o.o. (TD I.)  nije imalo potraživanja koja su naplaćena putem cesija i asignacija pa je ostvarilo imovinsku korist u terećenom iznosu od 728.932,63 kune. Nadalje, s obzirom da niti u jednom ugovoru o cesiji i asignaciji  nije navedeno temeljem čega potraživanja koja TD J. r. d.d. ima prema TD R. d.o.o. ustupa  trgovačkim društvima u vlasništvu optuženika (TD V. c. d.o.o. i TD  I. F. C. L. d.o.o.), odnosno nije naveden razlog upućivanja da se plaćanje izvrši u korist drugih društava, to je prema nalazu i mišljenju vještaka S. K. jasno da J. r. d.d. trpi štetu u ukupnom iznosu u kojem je trgovačkim društvima optuženika  TD V. c. d.o.o. i TD  I. F. C. L. d.o.o. pribavljena nepripadna imovinska korist.

 

Pored nalaza i mišljenja vještaka, s pravom je sud prvog stupnja zaključak o fiktivnosti cesija i asignacija utemeljio na iskazima N. P. i A. B. koje potvrđuju da uplate nisu bile upućene dobavljačima  J. r. d.d. Isto pak  nesumnjivo implicira da nije prihvaćena suprotna tvrdnja svjedokinje M. R. na koju se upire u žalbi, tim više što tezu o poslovanju između povezanih društva ne potvrđuje knjigovodstvena i ostala dokumentacija, među kojom su primjerice i ugovori o preuzimanju duga (zaključeni između J. ... d.o.o. S., J. d.d. S., I. d.o.o. S. i T. T. b. d.d. S. te  između J. ... d.o.o. S., J. d.d. S., I. d.o.o. S. i C. b. S.) priloženi po optuženiku.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a budući da su obojica vještaka pri izradi nalaza i mišljenja uzeli u obzir i spomenute ugovore o preuzimanju duga to je osnovano sud prvog stupnja odbio ispitati kao svjedoke predstavnike banaka koji su potpisnici na predmetnim ugovorima (C. B.-Š. L. i T. b.-B. Š.).

 

Državni odvjetnik smatra da je optuženiku izrečena preblaga kazna zbog precijenjenih olakotnih okolnosti, dok je propušteno otegotnim uzeti u obzir visinu pribavljene koristi odnosno nastale štete za trgovačka društva u poslijeratnom vremenu u Republici Hrvatskoj.

 

Nasuprot tome, optuženik drži da mu je zbog podcijenjenih olakotnih okolnosti izrečena prestroga kazna zatvora.

 

Razmotrivši žalbene navode, kao i uslijed odluke pod toč. I., ovaj drugostupanjski sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane. Neosuđivanost optuženika, uključujući i dugotrajno razdoblje od gotovo dvadeset dvije godine nakon učina djela, uvažavajući značaj i težinu otegotnih okolnosti (visina pribavljene koristi odnosno štete koja nije sanirana) ne opravdava stože, ali ni blaže kažnjavanje kako se sugerira u žalbama stranaka. Stoga će se po ocjeni ovog suda kaznom zatvora (pravilno odmjerenom u pobijanoj presudi) u trajanju jedne godine i šest mjeseci, ostvariti svrha iz čl. 41. KZ/11.

 

U pravu je optuženik kada prigovara odluci o oduzimanju imovinske koristi. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je kaznenim djelom optuženika korist pribavljena drugim pravnim osobama, to je odlukom o oduzimanju imovinske koristi od optuženika povrijeđen kazneni zakon u čl. 469. toč. 5. ZKP/08. (presuda ispitana i prema čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.) pa kako nema zakonskih uvjeta za oduzimanje imovinske koristi od optuženika trebalo je odlučiti sukladno čl. 560. st. 3. ZKP/08.

 

Konačno, prihvaćena je optuženikova žalba kojom prigovara visini troškova kaznenog postupka. Imajući na umu podrobnu argumentaciju prvostupanjskog suda glede obveze naknade troškova kaznenog postupka (str. 21 presude) te da su zbog izricanja odbijajuće presude troškovi kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. pobijane presude pali na teret proračunskih sredstava, valjalo je razmjerno (1/5 troškova financijskog vještačenja) umanjiti obvezu optuženika za naknadu troškova postupka kako je odlučeno u toč. IV. ove presude.

 

Slijedom izloženog, na temelju  čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08., valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 2. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.