Poslovni broj Gž-2218/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2218/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Josipa Frajlića i sutkinje Marijane Žigić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C.B. iz I., zastupanog po punomoćnici B.B.N., odvjetnici u Š., protiv tuženika E.V. (OIB: …) iz Z., zastupanog po punomoćniku I.G., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 19. srpnja 2019., poslovni broj P-38/2012-44, u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a žalba tužitelja uvažava se kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Šibeniku od 19. srpnja 2019., poslovni broj P-38/2012-44:

 

              a) potvrđuje u dosuđujućem dijelu pod toč. 1. izreke, osim u pogledu zateznih kamata na iznos od 1.800,00 kuna

 

              b) preinačuje u dijelu točke 1. izreke tako da kamata na iznos od 1.800,00 kuna teče od dana 10.01.2012.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena

 

              c) preinačuje u odbijajućem dijelu točke 2. izreke tako da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju još i daljnji iznos od 40.600,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana 10.01.2012.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana

 

              d) preinačuje u točki 3. izreke tako da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.735,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

                                         

             

              "1. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku E.V. (OIB: …) isplatiti tužitelju C.B. iznos od 51.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 50.000,00 kuna teče od dana 10.01.2012.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te na iznos od 1.800,00 kuna koja teče od dana presuđenja (19.07.2019.g.) do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 40.600,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dana 10.01.2012.g. do konačne isplate, kao i da mu na iznos imovinske štete dosuđen točkom 1. izreke ove presude isplati pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od dana 10.01.2012.g. do dana presuđenja (19.07.2019.g.).

 

              3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.172,50 kuna."

             

              Protiv te presude podnio je pravovremenu žalbu tužitelj, pobijajući je u točkama 2. i 3. izreke, zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13,  28/13, 89/14 i 70/19 – nadalje: ZPP), ističući da su iznosi naknade štete prenisko određeni imajući u vidu karakter pretrpljenih ozljeda. Predložio je da drugostupanjski sud preinači pobijane dijelove presude prihvaćanjem tuženog zahtjeva u cijelosti, uz preinaku odluke o trošku.

 

              Protiv te presude podnio je pravovremenu žalbu i tuženik, zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio tuženikov prigovor zastare.

              Predložio je da sud presudu ukine u dijelu u kojem je - kako navodi - oglašen krivim.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Suprotno žalbenom motrištu tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je argumentirano obrazložio zbog čega smatra tuženikov prigovor zastare neosnovanim.              

 

Predmetni štetni događaj dogodio se dana 11. kolovoza 2006. godine. Nadalje, predmetna šteta je prouzročena kaznenim djelom, i to teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97. i dr., dalje: KZ), a u svezi počinjenja kojeg kaznenog djela na štetu tužitelja je ovdje tuženik proglašen krivim i osuđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Š. br. … od 11. listopada 2010. godine (koja je svojstvo pravomoćnosti stekla dana 09. ožujka 2011. godine). Za navedeno kazneno djelo je bila propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do osam godina i nastavno tome, ističe se u obrazloženju pobijane odluke, zastara kaznenog progona sukladno odredbi članka 19. stavak 1. alineja 3. KZ iznosi deset godina. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara predmetne tražbine iz tužbe podnesene sudu 09. siječnja 2012. godine, sukladno odredbi članka 231. stavak 1. ZOO.

 

I činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Prvostupanjski sud je – u bitnome – utvrdio kako je tuženik zatvorenom šakom udario tužitelja u desno oko, što je kod njega izazvalo obilno krvarenje i pad na pod.

 

Na opisani način tužitelj je pretrpio ozljede u vidu udarca u oko i orbitu desno, puknuće Bruchove membrane žute pjege desno, puknuće sfinktera zjenice desno, razderotinu donje vjeđe desnog oka, oštećenje donjeg suznog kanalića desno i pojačano suzenje desno, kao i da je kod njega uslijed predmetnog štetnog događaja zaostalo umanjenje 7/10 vida na desnom oku kao posljedica traume i rupture Bruchove membrane u makuli desnog oka s posljedičnom neovaskularizacijom ispod retine na tom području, djelomični gubitak osjeta centralnog vidnog polja desnog oka, pojačano suzenje desnog oka, prisutnost nježnog ožiljka na donjoj vjeđi uz blagi ektropij (izvrtanje) koji izaziva blagu naruženost, te midrijazu desne zjenice.

 

Radi nanošenja teške tjelesne ozljede tuženik je proglašen krivim pravomoćnom presudom.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nema podijeljene odgovornosti stranaka za štetni događaj, jer ga je prouzročio isključivo tuženik.

 

Liječenje tužitelja trajalo je u razdoblju od 11. kolovoza 2006. do 25. srpnja 2008. kada je primio zadnju intravitralnu injekciju u desno oko.

 

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio:

 

- da je tužitelj kao posljedicu predmetnog štetnog događaja trpio fizičke boli jakog intenziteta u ukupnom trajanju od 20 dana (tj. po 10 dana nakon svakog od operativnih zahvata), te bolove slabog intenziteta u ukupnom trajanju od daljnjih 20 dana (tj. po 10 dana nakon svakog od operativnih zahvata), s tim da je imao zatvoreno oko tijekom 3 dana nakon prve operacije i 10 dana nakon druge operacije, te ujedno u mraku proveo ukupno 8 dana (tijekom fotodinamske terapije, odnosno nakon primanja injekcija Avastina),

              - da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega oko dva mjeseca po dva sata dnevno (i to kod asistencije prilikom obavljanja svakodnevnih obveza),

              - da su sa psihijatrijske strane kod tužitelja prisutne psihičke posljedice štetnog događaja koje se očituju u razvoju tjeskobnog sindroma koji je trajao četiri godina nakon štetnog događaja (uslijed kojeg je uzimao terapiju za smirenje i spavanje), osjećaju manje vrijednosti zbog naruženosti i nemogućnosti obavljanja nekih poslova ranijim intenzitetom (primjerice, vožnje automobila kojim se tužitelj služio kao agent za prodaju nekretnina), a što narušava njegov duševni integritet i kvalitetu njegovog života,

              - da je objedinjeni stupanj smanjenja životnih aktivnosti kod tužitelja, kao posljedica predmetnog štetnog događaja, utvrđen u visini od 25%.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno zasnovao svoju odluku na mišljenju medicinskog vještaka i rezultatima dokaznog postupka, ali sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio - u aspektu povrede prava osobnosti - da je tužitelj, ljetujući sa obitelji u Vodicama (kao stranac, koji ne govori hrvatski) doživio iznenadan, brutalan napad, koji ničim nije prouzročio.

 

              Imajući u vidu činjenicu da je napadom ozlijeđen u iznimno osjetljivoj regiji oka te dugotrajnost posljedica, u pravu je tužitelj kada tvrdi da dosuđeni iznos po osnovi naknade za neimovinsku štetu nije realno dosuđen, već je prenisko određen.

 

              Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da je Vrhovni sud promijenio svoje Orijentacijske kriterije od 29. studenog 2002. i povećao visinu pravične novčane naknade. Naime, Vrhovni sud zauzeo je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. na način da je promijenio iznose obuhvaćene spomenutim Orijentacijskim kriterijima povećavši ih za 50 %, a primjenjuju se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).

 

              Prema tome, polazeći od navedenoga, a u kontekstu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj žalbeni sud je preinačio dio presude koji se odnosi na neimovinsku štetu tako da je naložio tuženiku isplatiti tužitelju uz dosuđeni iznos od 50.000,00 kuna još i daljnji iznos od 22.000,00 kuna po navedenom pravnom osnovu te je na taj način pravilno primijenio odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08).

 

              Također je i iznos dosuđen za imovinsku štetu (po osnovi tuđe pomoći i njege) prenisko određen.

 

              Tužitelj je I. kojemu je šteta počinjena u Hrvatskoj. On opravdano navodi u žalbi kako ima pravo na popravljanje imovinske štete isplatom novčanog ekvivalenta ne samo prema navedenim propisima (čl. 1085. ZOO), već i prema propisima Europske unije – Uredba (EZ) br. 864/2008 Europskog parlamenta i Vijeća – čl. 4. st. 1., koji upućuje na primjenu prava povoljnijeg za oštećenika.

 

              Odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja u toč. 2. presude, prvostupanjski sud je stavio tužitelja u nejednak položaj kako pred nacionalnim pravosuđem, tako i europskim jer je lišen prava koje bi mu pripalo da je pokrenuo postupak za naknadu štete zbog ovog štetnog događaja pred sudom u Italiji, koja je također članica Unije.

 

Tužitelj je priložio odluke Županijskog suda u Rijeci (na pr. Gž-724/18) i Općinskog suda u Rijeci iz kojih slijedi da su ti sudovi prihvatili zahtjev talijanskih državljana zbog naknade štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 40 EUR-a dnevno (str. 18 presude P-1299/2014).

 

Osim toga, a što se posebno ističe u žalbi, iz potvrde D.B.T. od 20. listopada 2006. proizlazi da je ona pružala pomoć i njegu tužitelju u razdoblju od 14. kolovoza 2006. do 20. listopada 2006. u iznosu od 40 EUR-a dnevno, ukupno 2.720,00 EUR-a.

 

Imajući u vidu navedeni činjenični i pravni kontekst, ovaj žalbeni sud naložio je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi tuđe pomoći i njege uz dosuđeni iznos od 1.800,00 kuna još i daljnji iznos od 18.600,00 kuna te je na taj način pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično preinačio odluku prvostupanjskog suda. Također je preinačena i zatezna kamata, jer je tužitelj mogao tražiti (što ističe u žalbi) kamatu na spomenuti iznos od dana plaćanja (čl. 1086. ZOO), ali kada već nije tako tražio, nedvojbeno mu pripada kamata od dana podnošenja tužbe (kako je tražio).

 

Na osnovi čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o parničnom trošku sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

 

Ovaj žalbeni sud prihvaća iznos od 8.750,00 kuna po osnovi zastupanja tužitelja putem odvjetnika, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, ali taj iznos ne treba umanjivati, jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. Tom iznosu treba dodati 4.000,00 kuna za medicinsko vještačenje te 5.622,50 kuna za troškove prijevoda dokumentacije prevedene po sudskom tumaču za talijanski jezik. Ovome treba dodati i trošak tužiteljeve žalbe (sa kojom je uspio) u iznosu od 1.562,50 kuna što znači da je tuženik dužan isplatiti tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 19.735,00 kuna.

 

Shodno navedenome, presuđeno je kao u izreci na osnovi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

Osijek, 2. srpnja 2020.