1                   Poslovni broj: 2 UsI-545/2020-7

Poslovni broj: 2 UsI-545/2020-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. P. iz R., B. M., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi invalidske mirovine, 2. srpnja 2020.,

p r e s u d i o  j e

              I.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/19-01/03081314813, URBROJ: 341-99-05/3-19-9993 od 26. ožujka 2020. godine.

II.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-02/19-01/03081314813, URBROJ: 341-14-05/3-19-4406 od 21. studenog 2019. godine.

III.               Tužitelju M. P. priznaje se pravo na prevođenje prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnost (tj. invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad) na starosnu mirovinu u skladu s odredbom članka 36. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17), te se nalaže prvostupanjskom tijelu da o tome donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.             

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-02/19-01/03081314813, URBROJ: 341-14-05/3-19-4406 od 21. studenog 2019. odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 28. siječnja 2019., pozivom na braniteljski staž proveden u borbenom sektoru) za ponovno određivanje invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad (t. I. izreke) i za prevođenje invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad na starosnu mirovinu (t. II.). Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je tužitelj pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvario isključivo prema odredbama općeg zakona, bez primjene odredbi posebnog zakona o braniteljskim pravima, zbog čega ne ispunjava pretpostavke za prevođenje invalidske u starosnu mirovinu (čl. 36., vezano uz čl. 202. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, „Narodne novine“, broj 121/17, u nastavku teksta: ZHB).

              Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/19-01/03081314813, URBROJ: 341-99-05/3-19-9993 od 26. ožujka 2020., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke u dijelu što se odnosi na točku II. izreke prvostupanjskog rješenja i tvrdi, u bitnome, da tuženik pogrešno interpretira članak 36. ZHB-a, da je nesporno da je tužitelj sudjelujući u Domovinskom ratu u borbenom sektoru proveo 353 dana, te da ispunjava pretpostavke propisane za prevođenje mirovine. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar priznavanjem tužitelju zatraženog prava, uz odgovarajući izračun i isplatu razlike u mirovinskim primanjima.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan.

Posebno uređena prava iz mirovinskog osiguranja regulirana su odredbama Glave III. ZHB-a. Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata ima pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu pod uvjetom i na način propisan ZOMO-om, ako ZHB-om nije drukčije određeno (čl. 26. st. 1. ZHB-a).

Prema članku 36. ZHB-a, hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata, korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvarene temeljem toga Zakona ili Zakona o mirovinskom osiguranju to se pravo po službenoj dužnosti prevodi na starosnu mirovinu u jednakom iznosu, s tim da taj iznos ne može biti niži od najniže mirovine iz članka 49. stavaka 5. i 6. ZHB-a ako su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na najnižu mirovinu prema tome Zakonu, i to s prvim danom mjeseca nakon mjeseca u kojem je korisnik navršio starosnu dob iz članka 26. stavka 2. toga Zakona.

Prijelaznom odredbom članka 202. ZHB-a propisano je da pravo iz članka 36. toga Zakona ostvaruju i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti odnosno invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvarili prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13 - pročišćeni tekst, 33/13, 148/13 i 92/14) i propisima koji su prethodili tom propisu ili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16) i propisima koji su prethodili tom propisu.

U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i druge mjerodavne zakonske odredbe, koje su stoga tužitelju poznate.

U obrazloženju Konačnog prijedloga ZHB-a (općedostupnog putem internetske stranice Hrvatskog sabora), u odnosu na članak 36. ZHB-a navedeno je sljedeće:

„ZOMO predviđa prevođenje invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u starosnu mirovinu uz uvjet postojanja najmanje jedne godine staža osiguranja nakon stjecanja invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti.

Ovim člankom je predviđeno da pravo hrvatskog branitelja, korisnika invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti može biti prevedeno u starosnu mirovinu kada ispuni starosnu dob predviđenu za starosnu mirovinu temeljem ovoga Zakona, s tim da mu iznos mjesečne starosne mirovine ne može biti manji od najniže mirovine predviđene ovim Zakonom, ako su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na najnižu mirovinu.

Odredbom o prevođenju invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u starosnu mirovinu uz jedini uvjet – ispunjenje dobne granice za starosnu mirovinu (uz minimalni iznos najniže braniteljske mirovine), derogira opći propis koji traži još godinu dana staža osiguranja nakon stjecanja takve invalidske mirovine, što je često u praksi braniteljskoj populaciji gotovo nemoguće ispuniti.“

U pogledu članka 202. ZHB-a, u obrazloženju Konačnog prijedloga ZHB-a izneseno je sljedeće:

„Ovim člankom omogućuje se hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i HRVI iz Domovinskog rata, korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti da im se to pravo po službenoj dužnosti prevodi na starosnu mirovinu u jednakom iznosu, iako su mirovinu ostvarili prije stupanja na snagu ovoga Zakona.“

Nesporno je da tužitelj hrvatski branitelj te da je rođen 12. siječnja 1950., tj. da ispunjava starosnu dob iz članka 26. ZHB-a, vezano uz odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18).

Ni u sadržaju odredbi članka 36. i članka 202. ZHB-a (koje su u pogledu posebnoga i općeg propisa priznavanja prava na mirovinu formulirane alternativno), niti u obrazloženjima tih normi iznesenih u proceduri donošenja ZHB-a, Sud ne nalazi valjano pravno uporište za tuženikovu interpretaciju po kojoj je primjena članka 36. toga Zakona isključena u odnosu na korisnike prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (odnosno zbog profesionalne nesposobnosti za rad) ostvarene isključivo na temelju općeg propisa o mirovinskom osiguranju.

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su javnopravna tijela, na štetu tužitelja, pogrešno primijenila odredbe članka 36. i članka 202. ZHB-a, vezano uz članak 5. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).

Sud je, stoga, poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, riješivši ujedno sam stvar priznavanjem tužitelju zatraženo pravo na prevođenje mirovine (čl. 58. st. 1. ZUS-a). Nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati dio merituma upravne stvari riješen priznavanjem toga prava, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu sa člankom 81. stavkom 1. i 2. ZUS-a, polazeći od sudskog priznavanja prava tužitelja, dužno donijeti odgovarajuće rješenje s ostalim propisanim i uobičajenim elementima (uključujući ponovno određivanje iznosa mirovine, te eventualne razlike u odnosu na isplaćene mirovine – ako u konkretnom slučaju razlika postoji).

Imajući u vidu da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 2. srpnja 2020.

S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.