1

                            Broj: Jž-964/2020

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Frane Martinića, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. travnja 2020., broj Pp J-1086/2020-10, u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. Frane Martinića kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. Frane Martinić je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. travnja 2020., broj Pp J-1086/2020-10, proglašen je krivim okr. Frane Martinić da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, u koju se lišenje slobode 7. i 8. travnja 2020. uračunava kao 600,00 kuna, pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 4.400,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. Uz navedeno, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 100,00 kuna.

 

Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja u obitelji, supruzi Diani Martinić, na adresi prebivališta u Splitu, Put Žnjana 3G, na adresi boravišta u Splitu, Vranjički put 8 te na području Republike Hrvatske, i to na udaljenosti manjoj od 30 metara, ispod koje joj se ne smije približiti, a zabranjuje mu se i uznemiravanje ili uhođenje supruge Diane Martinić, sve u trajanju jedan mjesec. U izrečenu zaštitnu mjeru, uračunava se vrijeme trajanje mjere opreza određene naredbom tužitelja od 7. travnja 2020.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem braniteljice odvjetnice Gorane Roso, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Predlaže da ga se oslobodi od krivnje, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na obezvređivanje iskaza svjedokinje oštećene Diane Martinić te na tvrdnju da je u postupku trebalo, kao svjedoka, ispitati dijete mlt. Doru Martinić, kao jedinog svjedoka očevica inkriminiranog događaja.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica.

 

Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza oštećenice Diane Martinić, koja je iskazivala okolnosno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama, a niti u spisu postoji i jedan podatak koji bi ukazivao na motiv i zainteresiranost oštećenice da neosnovano tereti okrivljenika. Okrivljenik u žalbi ističe da je „nejasno temeljem čega sud smatra da svjedokinja, navodna oštećena Diana Martinić nije imala cilj neistinito teretiti okrivljenog“, pri čemu ni sam u žalbi ne navodi apsolutno ni jedan razlog koji bi ukazivao na motiv i zainteresiranost da ga oštećenica neosnovano tereti. U žalbi tvrdi da je oštećenica „i te kako i očito imala interes bezrazložno teretiti okrivljenog“, no radi se o paušalnoj tvrdnji i floskuli koja ne sadrži ni jedan konkretan i životno uvjerljiv razlog.

 

Osim toga, vjerodostojnost iskaza oštećenice potpuno je potvrđena provedenom radnjom suočenja između nje i okrivljenika. Naime, kako je to vidljivo iz zapisnika od 8. travnja 2020., oštećenica je tijekom suočenja kategorički ostala kod svog iskaza, u kojem je jasno i izričito navela da joj je okrivljenik, između ostalog, rekao i da će je ubiti, a što mu se optužbom stavlja na teret. Nakon toga je okrivljenik iskazao da je moguće da je u afektu izjavio te riječi koje je njegova supruga navela u svom iskazu, no da se sada ne sjeća. Dakle, okrivljenik koji je u svojoj obrani tvrdio da supruzi nije rekao „ubit ću te“, tijekom suočenja je odstupio od takve svoje obrane i jasno naveo da je moguće da joj je to rekao, ali da se ne sjeća. Po ocjeni ovog suda, upravo ova okolnost promjene obrane okrivljenika ukazuje na vjerodostojnost iskaza oštećene Diane Martinić.

 

Neosnovano okrivljenik pobija vjerodostojnost iskaza oštećenice tvrdnjom da se radi o izmijenjenom iskazu u usporedbi s optužnim prijedlogom. Prije svega, riječi koje su inkriminirane optužbom, oštećenica je i u svom iskazu, a i tijekom suočenja tvrdila da ih je okrivljenik izrekao, pa u tom smislu nema apsolutno nikakve izmjene iskaza oštećenice kako to okrivljenik neosnovano u žalbi pokušava prikazati. Nadalje, i iz činjeničnog opisa optužnog prijedloga je potpuno jasno da je inkriminirane prilike, osim riječi „ubit ću te“, okrivljenik izrekao oštećenici još neke riječi, kako to i tvrdi oštećenica u svom iskazu. To je jasno vidljivo jer je u činjeničnom opisu optužbe naznačeno: „… ubit ću te …!“, a što nedvojbeno upućuje da okrivljenik nije rekao samo te riječi. No, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud naveo da se nije upuštao u dodavanje tih riječi u činjenični opis jer bi time prekoračio optužbu, pri čemu ni ovaj sud, a ni prvostupanjski sud nema osnove ulaziti u razloge zbog kojih je tužitelj inkriminirao samo riječi „ubit ću te“, a ne i ostale, za koje oštećenoica tvrdi da su bile izgovorene.

 

U tom smislu je nejasan žalbeni navod „zaista je nejasno zašto sud i ovlašteni tužitelj nisu napravili korekciju optužnog prijedloga s obzirom na navode o vjerodostojnosti iskaza svjedokinje Diane Martinić“, jer takva žalbena tvrdnja predstavlja izričaj na štetu okrivljenika.

 

Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod kojim se ukazuje na praksu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, jer je utvrđenje prvostupanjskog suda u ovom prekršajnom predmetu u potpunom suglasju s praksom drugostupanjskog suda izraženom u brojnim odlukama. Navedena inkriminacija („ubit ću te“) je po svom sadržaju, notorno i nedvojbeno, izraz kojem je jedina svrha, smisao i cilj da zastraši, ponizi i omalovaži osobu kojoj je upućena i time ukazuje na dominaciju osobe koja to izgovara i ne može se smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom komuniciranja uopće, pa tako ni između članova obitelji. Iz navedenih razloga, opisanim ponašanjem okr. Frane Martinića ostvarena su sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se polemizira s tvrdnjom tužitelja da je inkriminirano djelo počinjeno na štetu djeteta, treba navesti da je prvostupanjski sud pravilno i osnovano izmijenio pravnu kvalifikaciju djela, za što je dao jasne, određene i pravilne razloge.

 

U odnosu na žalbeni navod da je u postupku trebalo, kao svjedoka, ispitati dijete mlt. Doru Martinić, kao jedinog svjedoka očevica inkriminiranog događaja, prije svega, okrivljenika treba uputiti na odredbu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona. Naime, takav dokazni prijedlog, okrivljenik nije iznio u tijeku prvostupanjskog postupka pa, sukladno odredbi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, isti ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku, s obzirom da se očigledno radi o dokazu koji je postojao u vrijeme prvostupanjskog postupka odnosno o dokazu za koji je okrivljenik znao u vrijeme prvostupanjskog postupka. No, bez obzira na navedeno, okrivljeniku se napominje da u konkretnom slučaju nema osnove za provođenje daljnjih dokaza, jer su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene i njihovim izvođenjem se ne bi promijenilo utvrđeno činjenično stanje, a ispitivanje mlt. djeteta, koje je bilo nazočno inkriminiranom događaju, bi sasvim sigurno značilo dodatno viktimiziranje djeteta kao posebno ranjive skupine osoba.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik prvenstveno pobija osnovanost izrečene zaštitne mjere. Međutim, imajući na umu da su odnosi okrivljenika i oštećene dulje vrijeme narušeni te da inkriminirane prilike okrivljenik nije izrekao samo riječi za koje je optužen, nego je oštećenicu vrijeđao i raznim drugim pogrdnim riječima, a što sve jasno proizlazi i iz obrane okrivljenika i iz iskaza oštećnice, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako bi se otklonile okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okrivljenika.

 

Neosnovano se u žalbi tvrdi da je povrijeđeno načelo razmjernosti, jer je upravo zbog činjenice da je okrivljenik neosuđivana osoba i da se protiv njega ne vodi ni jedan drugi prekršajni postupak, predmetna zaštitna mjera izrečena u minimalno mogućoj zakonom propisanoj duljini trajanja. Također, neosnovano se u žalbi tvrdi da je izrečenom zaštitnom mjerom okrivljenik onemogućen u kontaktu s djecom, je, kao prvo, izrečenom mjerom ni u kom slučaju nije zabranjen okrivljenikov pristup djeci, a osim toga notorno je da postoji mogućnost da se preuzimanje odnosno kontakt s djecom organizira i ostvari i bez kršenja navedene zaštitne mjere.

 

Stoga je, i po ocjeni ovog suda, odluka o izrečenoj zaštitnoj mjeri pravilna i osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, okrivljenik ističe kako je nedopustivo da se kao otegotna okolnost cijeni činjenica samog počinjenja djela prekršaja, kao što je to napravio prvostupanjski sud. Međutim, po ocjeni ovog suda, očigledno se radi o doista nespretnom izričaju prvostupanjskog suda kod odmjeravanja vrste i visine prekršajnopravne sankcije, jer je okrivljeniku, unatoč tome što je utvrđena samo jedna olakotna okolnost (dosadašnja neosuđivanost), izrečena novčana kazna uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne i to doista daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma novčane kazne za inkriminirani prekršaj.

 

Razmatrajući odluku o novčanoj kazni, ovaj drugostupanjski sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena vrsta i mjera kazne koja je i više nego primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Za prekršaj za koji je okr. Frane Martinić proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u visini od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, pa imajući na umu da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik dobrog imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.

 

                                                                                    Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

                                                                                                  Upraviteljica sudske pisarnice

 

                                                                                                                Edita Vrkljan