Broj: Rev-x 181/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. i D. L., oboje iz I. G., i oboje zastupani po punomoćniku T. Š., odvjetniku iz I. G., protiv tužene B. L. iz I. G., zastupane po punomoćnici S. S., odvjetnici iz I. G., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Virovitici broj Gžx-5/10-3 od 2. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu broj P-327/07-90 od 15. svibnja 2008., u sjednici održanoj 19. rujna 2012.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se revizija tužene te se ukidaju presuda Županijskog suda u Virovitici broj Gžx-5/10-3 od 2. prosinca 2010. i presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu broj P-327/07-90 od 15. svibnja 2008. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              O troškovima povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da iseli iz kuće u I. G., …, i to iz prvog kata kuće koji je koristila, te da taj dio kuće slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužiteljima.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a u odnosu na koja pravna pitanja su nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešno pravno stajalište koje je suprotno već ranijem zauzetom shvaćanju ovoga suda, pa tužena predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

              Tužitelji nisu dostavili odgovor na reviziju.

              Revizija je osnovana.

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika nekretnine, u naravi kuće, a dio koje tužena drži u posjedu, za iseljenje tužene i predaju istog dijela kuće u posjed tužiteljima slobodnog od osoba i stvari. U revizijskoj fazi postupka sporno je pravo zadržanja sporne nekretnine.

              Materijalnopravna pitanja zbog kojih je tužena izjavila reviziju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP odnose se na pitanja da li tužena ima pravo zadržanja u posjedu nekretnine u odnosu na koju tužitelji traže iseljenje i predaju u posjed sve dok tužitelji tuženoj ne naknade potraživanja s naslova ulaganja u istu nekretninu kao poštenog posjednika za vrijeme trajanja bračne zajednice sa drugotužiteljem, odnosno da li se kod prava zadržanja u navedenom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO) ili Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO).

              Ovaj sud smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga jer je ovaj sud u svojim ranijim odlukama izrazio i zauzeo pravno shvaćanje u svezi prava zadržanja poštenog posjednika nekretnine dok mu ne budu naknađeni troškovi na ime ulaganja, a nižestupanjski sudovi su u svezi tih pravnih pitanja zauzeli drugačije pravno stajalište.

              U postupku je utvrđeno:

              - da su tužitelji suvlasnici nekretnine, u naravi kuće u I. G., …, koja je predmet spora i u odnosu na dio koje nekretnine traže od tužene predaju u posjed dio nekretnine i iseljenje iz iste tužene,

              - da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Ivanić Gradu broj P-153/05-76 od 2. ožujka 2006. odbijen protutužbeni zahtjev tužene da je ista stekla suvlasništvo sporne nekretnine u 1/4 dijela,

              - da je tužena postavila i eventualno kumulirani obveznopravni zahtjev na isplatu na ime ulaganja u nekretninu tužitelja a koje ulaganje je učinjeno za vrijeme trajanja braka između drugotužitelja i tužene,

              - da je prvostupanjski sud u odnosu na obveznopravni zahtjev tužene za isplatu iznosa na ime ulaganja u spornu nekretninu za vrijeme trajanja braka drugotužitelja i tužene razdvojio postupak koji se vodi pod brojem P-253/08,

              - da je tužena eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev postavila u odgovoru na tužbu 14. listopada 1997.,

              - da je tužena kao bračna supruga drugotužitelja sporna ulaganja koje potražuje vršila za vrijeme trajanja braka sa drugotužiteljem kada se po dopuštenju tužitelja i sklapanjem braka nalazila u suposjedu sporne nekretnine.

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da prigovor zadržanja (retencije) tužene nije osnovan jer tužena nema dospjelo potraživanje prema tužiteljima pa joj ne pripada pravo zadržanja sukladno čl. 286. ZOO, a tužbeni zahtjev je osnovan obzirom da je pravomoćno utvrđeno kako nije osnovan stvarnopravni zahtjev tužene u odnosu na spornu nekretninu slijedom čega ista drži bez pravnog osnova u posjedu sporni dio kuće.

              Nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP) a isto tako odredbu čl. 286. st. 1. ZOO.

              U smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZVDSP propisano je da ukoliko vlasnik zahtjeva da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Isto tako odredbom čl. 286. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Radi se o pravu zadržanja ili retencije, a kada se radi o tome da vlasnik potražuje stvar (kao u ovom postupku), a s druge strane posjednik potražuje naknadu troškova ulaganja (kao što ovdje traži to tužena) onda se primjenjuju odredbe ZVDSP kao lex specialis u odnosu na odredbe čl. 286. ZOO. Kod toga treba napomenuti da u takvoj situaciji odredbe čl. 286. - 289. ZOO supsidijarno nadopunjuju odredbe ZVDSP o pravnom položaju poštenog posjednika koji potražuje naknadu za nužne i korisne troškove.

              U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužena sporna ulaganja vršila za vrijeme dok je bila u braku s drugotužiteljem i dok je zajedno s njim stanovala upravo u spornoj nekretnini za koju se sada traži predaja u posjed i iseljenje tužene. Stoga je po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena bila pošteni posjednik jer je nekretninu koristila za vrijeme trajanja bračne zajednice, u posjed je ušla sklapanjem braka i po dopuštenju tužitelja, te je u svakom slučaju pošteni posjednik do trenutka kada je saznala za pravomoćnu odluku kojom je odbijen njezin zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na spornoj nekretnini na ime stjecanja za vrijeme trajanja bračne zajednice s drugotužiteljem. Ulaganja za koje tvrdi tužena da je učinila za vrijeme trajanja bračne zajednice vršena su u razdoblju kada je tužena bila pošteni posjednik (suposjednik) sporne nekretnine te joj pripadaju sva prava koja pripadaju poštenom posjedniku sukladno odredbi čl. 164. ZVDSP obzirom da je tužena zahtjev za naknadu ulaganja kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavila 14. listopada 1997. što znači nakon stupanja na snagu ZVDSP. Stoga iako su ulaganja vršena najvećim dijelom za vrijeme važenja ZOVO, prema pravnom shvaćanju ovoga suda obzirom na istaknuti obveznopravni zahtjev u vrijeme kada je bio na snazi ZVDSP, taj zakon se primjenjuje u odnosu na pravo zadržanja tužene. Kod toga treba napomenuti da i ranija odredba čl. 38. st. 7. ZOVO je u biti imala istu odredbu kao sada čl. 164. st. 2. ZVDSP sa razlikom da se upotrebljavao termin savjesni posjednik a ne pošteni posjednik.

              Pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da tužena nema dospjelo potraživanje prema tužiteljima jer zahtjev poštenog posjednika za naknadu nužnih i korisnih troškova na ime ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kad posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji od njega zahtijeva povrat svoje stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku. U ovoj pravnoj stvari tužena je zahtjevu za iseljenje i predaju u posjed sporne nekretnine suprotstavila svoj eventualno kumulirani zahtjev za naknadu troškova na ime ulaganja u stvar još u odgovoru na tužbu te se od tog trenutka i uzima da je njeno potraživanje dospjelo. Takvo stajalište ovaj sud zauzeo je još u svojoj odluci broj Rev-1604/90 od 14. studenog 1990. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno i preuranjeno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer tuženoj pripada pravo zadržanja nekretnine u odnosu na koju tužitelji traže predaju u posjed sve dok joj ne budu naknađeni troškovi na ime ulaganja u tu nekretninu koje je ona činila za vrijeme trajanja bračne zajednice sa drugotužiteljem kada je bila pošteni posjednik (suposjednik) sporne nekretnine.

              Nižestupanjski sudovi su stoga pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zanemarili odredbu čl. 164. st. 2. ZVDSP u svezi s odredbom čl. 286. st. 1. ZOO koji nadopunjuju odredbe ZVDSP o pravnom položaju poštenog posjednika kod potraživanja troškova ulaganja (nužnih i korisnih troškova) u stvar vlasnika. Stoga je potrebno utvrditi da li tužena ima potraživanje na ime ulaganja, pa ukoliko takvo potraživanje postoji odlučiti i o pravu zadržanja iz čl. 164. st. 2. ZVDSP. Nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog stajališta i pravnog pristupa nisu postupili na navedeni način slijedom čega činjenično stanje u pogledu ulaganja tužiteljice nije niti utvrđeno.

              Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je riješiti kao u izreci.

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 19. rujna 2012.