- 1 -              Rev-x 726/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 726/2016-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv prvotuženice Škole, S.,  OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u S., i drugotuženika Grada S., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženice Škole, S., protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3408/15 od 17. ožujka 2016., kojom je potvrđena u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-426/14 od 16. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2020.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

              I. Revizija prvotuženice Škole, S., se prihvaća i ukidaju se u odnosu na prvotuženicu Školu, S., presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3408/15 od 17. ožujka 2016., u dijelu u kojem je u odnosu na prvotuženicu potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-426/14 od 16. srpnja 2015. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-426/14 od 16. srpnja 2015., u dijelu kojim je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženicu prihvaćen (dio točke I. izreke), kao i odluka o troškovima postupka u odnosu na prvotuženicu i u tim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je odlučeno o izmjeni ranije dosuđene naknade štete u vidu rente za tuđu pomoć i njegu tužitelju na način da je za razdoblje od 1. lipnja 2003. do 28. veljače 2015. dosuđen tužitelju solidarno ukupan iznos 2,049.714,36 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci, dok je ubuduće počev od 1. ožujka 2015. naloženo tuženicima solidarno plaćati mjesečni iznos rente 14.430,00 kn, sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu 656.557,50 kn, također sa zateznim kamatama.

 

              U preostalom dijelu (koji nije predmetom revizijskog stupnja postupka) je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, kao i u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke, odbijene su žalbe obaju tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela prvotuženica Škola, S. (u daljnjem tekstu: prvotuženica) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno navodeći da postavlja "… pravno pitanje koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni", u kojoj je predložila da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju prvotuženice tužitelj je predložio da se reviziju odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, u ovom postupku je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč.  1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) dopuštena revizija iz te zakonske odredbe (tzv. redovna revizija).

 

              Dakle, s revizijskim navodima u kojima se ističe da se postavljaju materijalnopravna pitanja je valjalo postupiti kao s revizijskim razlogom pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

              Sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga koji su određeno navedeni u reviziji.

 

              U podnesenoj reviziji prvotuženica je istaknula dva temeljna materijalnopravna prigovora:

-          da od donošenja prijašnje odluke nisu nastupile znatnije promijenjene okolnosti koje bi opravdale višestruko povećanje dosuđenih iznosa na ime pomoći i njege (što u apsolutnom mjesečnom iznosu, a što u vidu dosuđene rente),

-          da je riječ o djelomičnoj zastari, budući da je tužiteljev zahtjev tijekom prvostupanjskog postupka u više navrata mijenjan što povećanjem, ali i smanjenjem zahtjeva, da bi na kraju podneskom od 24. veljače 2015. bio istaknut konačni zahtjev kojim se potražuje 2,061.474,36 kn za razdoblje od 1. lipnja 2003. do 28. veljače 2015., a za ubuduće mjesečni iznos rente 15.550,00 kn.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za povećanje mjesečne rente, odnosno za jedno razdoblje zahtjev za naknadu štete u apsolutnom iznosu zbog znatnije promijenjenih okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

              Glede prvog prigovora koji se odnosi na osporavanje pretpostavki za postupanje po odredbi čl. 196. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91) valja ponoviti da na temelju navedene zakonske odredbe sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

              Renta se dakle dosuđuje pod klauzulom rebus sic stantibus te sud može i na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu pod navedenim zakonskim pretpostavkama. Okolnosti koje se mogu izmijeniti mogu biti različite i u prvom redu su vezane uz samu osobu oštećenika (npr. nastupilo je daljnje pogoršanje zdravstvenog stanja i daljnje smanjenje životne aktivnosti koje iziskuje povećanu potrebu za pružanjem tuđe pomoći i njege u odnosu na opseg koji je postojao u prije dosuđenoj renti). S tim u vezi može biti riječ o povećanju izdataka za povećanu tuđu njegu i dr., ali povećanje rente se može tražiti i zbog povećanih troškova nastalih kao posljedica povećanja cijena pružanja usluga zbog inflatornih kretanja i sl.

              U ovom predmetu, međutim, u pobijanoj presudi navedeno je da tužitelju tuđu njegu i pomoć i nadalje u utuženom razdoblju pružaju članovi njegove obitelji, kao što je to bilo i u ranije dosuđenoj renti, te da kod tužitelja nije smanjen obujam potrebe za pomoći i njegom. Dakle, kada je tome tako tada u pobijanoj odluci nisu navedene one činjenične okolnosti i pravni razlozi koji bi opravdali višestruko povećanje rente.

 

              Naime, prema prethodnoj prvoj pravomoćnoj presudi od 1. listopada 1995. renta je iznosila 1.024,00 kn, zatim budući da je tužba u ovom predmetu podnesena u rujnu 2000., od 1. rujna 2000. do 31. svibnja 2003. dosuđeno je tužitelju u apsolutnom iznosu 107.387,04 kn, a nadalje od 1. lipnja 2003. dosuđeno je 3.640,00 kn mjesečno.

             

              Nakon toga tužitelj je u više navrata povećavao, ali i smanjivao zahtjev (5.360,00 kn, zatim 24.763,91 kn, pa 12.153,25 kn, te 9.092,56 kn i sl.), da bi na kraju tek podneskom od 24. veljače 2015. postavio konačni zahtjev te za razdoblje od 1. lipnja 2003. do 28. veljače 2015. potraživao u apsolutnom iznosu ukupno 2,061.474,30 kn sa zateznim kamatama od dospjeća svakog mjesečnog obroka, što bi upućivalo na isticanje mjesečnih zahtjeva u nominalnim iznosima, dakle u visinama kako su nastajali, a ubuduće mjesečnu rentu u iznosu 15.500,00 kn.

 

              Tužitelj je naime sam u prvotnoj tužbi od 25. rujna 2000. potraživao 2.500,00 kn, od 1. lipnja 2003. suđeno mu je 3.640,00 kn mjesečno, te iako nije odlučeno o tužbenom zahtjevu u cijelosti tužitelj je npr. podneskom od 26. svibnja 2003. povećao tužbeni zahtjev na 5.360,00 kn mjesečno.

 

              Zbog svega izloženog nije jasno kako su u konačnici nižestupanjski sudovi prihvatili za cijelo preostalo razdoblje konačno postavljeni tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu koji je npr. gotovo tri puta veći od prvotno postavljenog zahtjeva samog tužitelja promatrano u odnosu na podnesak od 26. svibnja 2003.

 

              Dakle, bez obzira na utvrđenu cijenu od 35,00 kn koja se plaća na području S. za jedan sat tuđe pomoći i njege nemedicinskog karaktera od strane ovlaštenih pravnih osoba koje takve usluge pružaju, izvjesno je da su te ustanove postojale i pružale usluge i u vrijeme donošenja prijašnjih pravomoćnih odluka, zatim da je riječ o dnevnoj potrebi od punih 16 sati pružanja usluge, te da su tužitelju uslugu pružali i pružaju je članovi njegove obitelji, zbog čega nisu postojali novčani izdaci kada treba imati na umu samo neto satnicu.

 

              Osim toga, navedeno pitanje ne može se promatrati nevezano o prigovoru zastare.

 

              Izvjesno je da renta zbog znatnije promijenjenih okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke načelno po naravi stvari ne može zastarjeti jer te okolnosti mogu nastupiti i nakon dužeg razdoblja izvan svih zastarnih rokova, a za prethodno razdoblje postoji pravomoćna odluka.

 

              Međutim, postavlja se pitanje da li nakon što je jednom postavljen zahtjev za plaćanje rente, može li se taj zahtjev povećavati unatrag (retroaktivno), pa i sve do vremena utuženja, odnosno nepravomoćnog dijela zahtjeva, pogotovo kada je, kao što je ovdje riječ, za neka razdoblja tužitelj i smanjivao zahtjev za naknadu štete.

 

              Naime, u nizu odluka je revizijski sud izražavao pravno shvaćanje da je u slučaju povećanja postojećeg zahtjeva u smislu odredbi čl. 191. st. 1. i 2. ZPP riječ o objektivnoj preinaci tužbe, neovisno radi li se ili ne radi o istoj činjeničnoj osnovi, kada zastaru u odnosu na povećani dio zahtjeva, posebice ako je riječ o procjenjivoj, odnosno nenovčanoj, materijalnoj šteti, treba sagledati samostalno od dana preinake tužbe (tako npr. u Rev-x-526/18-2 i Revr-1797/10-2 i sl.).

 

              S druge strane, kada je u smislu čl. 191. st. 3. ZPP riječ i o djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva (tužitelj je npr. podneskom od 4. lipnja 2012. tražio 9.092,56 kn mjesečno), tada se radi o djelomičnom povlačenju tužbe kada važe opća pravila o povlačenju tužbe, odnosno materijalnopravni učinci iz odredbe čl. 389. ZOO/91, koja uređuje učinke odustanka tužbe na prekid zastare.

 

              U predmetnoj situaciji u konačnici bi, polazeći od shvaćanja izraženog u odlukama na koje se pozvao ovaj sud, prigovor zastare trebalo sagledati u skladu s tim mišljenjem glede pojedinih dijelova iznosa štete u skladu sa čl. 376. st. 1., a u vezi čl. 361. st. 1. ZOO/91 (riječ je o roku od tri godine), posebice glede onog dijela zahtjeva koji je izražen u apsolutnom iznosu.

 

              Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, dakle u odnosu na prvotuženicu školu, S., u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u kojem će pored raspravljanja u kojoj mjeri su ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 196. ZOO/91 ponovno odlučiti i o prigovoru zastare.             

 

              Ujedno je na temelju odredbe čl. 155. ZPP odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.             

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.