Poslovni broj: 9 Kž-403/2020-3

Poslovni broj: 9 Kž-403/2020-3

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajke Tomerlin-Almer kao predsjednice vijeća te Lidije Vidjak i Renate Miličević kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Višnje Pikec, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog H. H., zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbe okrivljenog H. H., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-94/2020 od 25. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Prihvaća se žalba okrivljenog H. H., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni H. H. zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude, pa je okrivljeniku temeljem čl. 147. st. 2. KZ/11 izrečena novčana kazna u iznosu od 20 dnevnih iznosa od po 500,00 kuna, što iznosi 10.000,00 kuna i po čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena novčana kazna neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljenik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, dok se odluka o nužnim izdacima privatnog tužitelja te nagradi i nužnim izdacima njegovog opunomoćenika iz čl. 145. st. 2. toč. 7 ZKP/08 biti donesena posebnim rješenjem.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja S. I., odvjetnik iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu okrivljenika privatni tužitelj putem punomoćnika Č. P., odvjetnika iz Z., predložio je da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Žalba je osnovana.

 

              U pravu je žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer su u pobijanoj presudi izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, proturječni.

 

              Pobijanom presudom okrivljeni H. H. je proglašen krivim zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11 jer je u intervjuu objavljenom na Portalu … pod naslovom "M. je idiot, a ćirilice kao znaka na okupatorskom nožu neće biti u Vukovaru", odgovarajući na postavljeno mu pitanje, uvrijedio privatnog tužitelja S. M. na način da je rekao: "S. je idiot", koja uvreda je postala pristupačna većem broju osoba.

 

              U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da okrivljenik na taj način nije iznio nikakav svoj stav i nije iznio svoje mišljenje već da je izjavio prostu uvredu "S. je idiot", a da govori isključivo o osobi privatnog tužitelja, a ne konkretno o svom stavu o izjavi privatnog tužitelja. Na taj način, prvostupanjski sud navodi da je mišljenja da se takva izjava nikako ne može smatrati političkim mišljenjem, vrijednosnim sudom ili slobodom izražavanja, a niti ju je privatni tužitelj bez obzira na svoju uloga političara dužan tolerirati. Prema mišljenju prvostupanjskog suda okrivljenik je svakako i kao političar i kao književnik morao biti svjestan da ostvarivanje prava slobode mišljenja i slobode izražavanja misli obuhvaća dužnosti i odgovornost pa i ograničenja koja su u konačnom i propisana zakonom pa i odredbom čl. 147. KZ/11, a ne pod svaku cijenu pravo na slobodu izražavanja koristiti na štetu časti i ugleda drugoga.

 

              Dakle, prvostupanjski sud okrivljenika proglašava krivim zbog kaznenog djela uvrede, a uvreda predstavlja negativni sud o vrijednosti drugoga, a u obrazloženju pobijane presude navodi da takva izjava koju je okrivljenik iznio za privatnog tužitelja se ne može smatrati političkim mišljenjem, vrijednosnim sudom ili slobodom izražavanja.

 

              Kod kaznenog djela uvrede iz čl. 147. KZ/11 na subjektivnoj strani u sadržaju krivnje mora postojati namjera, bilo izravna ili neizravna. Pri tome je dovoljno da je okrivljenik svjestan uvredljivog sadržaja svoje izjave, odnosno djela i da to želi odnosno da na to pristaje, a na objektivnoj strani je potrebno da je izjava ili djelo uvredljivo prema objektivnim okolnostima, dok je kod kvalificiranog oblika po st. 2. čl. 147. KZ/11 uz postojanje naprijed navedene okolnosti, potrebno da je uvreda postala pristupačna većem broju osoba.

 

              Obzirom na navedeno i da je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenog djela uvrede, što predstavlja negativni vrijednosni sud o drugoj osobi, a u obrazloženju pobijane presude naveo je da izjava koju je okrivljenik iznio za privatnog tužitelja ne predstavlja vrijednosni sud i na taj način ostvario je proturječje između izreke i obrazloženja presude, a kako se radi o odlučnoj činjenici, počinio je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

              Jednako tako, prvostupanjski sud će ponovno utvrditi specifične okolnosti konkretnog slučaja, odnosno, da li je inkriminirajuća izjava okrivljenika izdvojena iz konteksta ili ne. Pri tome će voditi računa o postojanju prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu

 

 

privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda da prednost pred pravom na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa.

 

              Naime, sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca, pri čemu se pravo na slobodu izražavanja odnosi ne samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju ili uznemiruju. To zahtijeva pluralizam i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva. Međutim, ostvarenje tih sloboda obuhvaća dužnost i odgovornost i ono može biti podvrgnuto formalnostima ili ograničenjima koja su u demokratskom društvu nužna. Jednako tako, sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenjem nečije slobode izražavanja dužan je utvrditi da li je ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge,m pri čemu se ograničenje prava na slobodu izražavanja mora razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem se one dane. Kada se radi o vrijednosnim sudovima razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava a u suprotnom ti se sudovi mogu smatrati pretjeranima. Međutim kada je izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncept demokratskog društva, a pri tome su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Naime, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije, a u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast i dostojanstvo ili prava drugih, u tom slučaju potrebno je vagati relevantne činjenice koje se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, a to su s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih. Pri tome treba se voditi računa o tome da se radi o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te da je zadatak svakog suda postići pravičnu ravnotežu tih prava.

 

              Dakle, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku voditi računa o svim naprijed navedenim pravima koja su svima zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (NN 156/90, 135/97, 113/00, 28/01,076/10 i 5/14) te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 483. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu 1. srpnja 2020.