- 1 -              Rev 2272/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2272/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika I. z. d.o.o. B., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici G. M. i L. P., odvjetnici u R., radi trpljenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7654/2014-3 od 2. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1224/2013-12 od 31. srpnja 2014., u sjednici održanoj 1. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se, kao neosnovana, revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7654/2014-3 od 2. svibnja 2018., osim protiv dijela odluke kojim je odlučeno o zkč.br. 555/1 i zkč.br. 634/2, obje upisane u zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č.

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7654/2014-3 od 2. svibnja 2018. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1223/2013-12 od 31. srpnja 2014. u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice u odnosu na zkč.br. 555/1 zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č., a prihvaća se revizija tuženika kao djelomično osnovana i u odnosu na zkč.br. 624/2 zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č., u kojem dijelu se ukidaju i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7654/2014-3 od 2. svibnja 2018. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1223/2013-12 od 31. srpnja 2014., pa se predmet u navedenim dijelovima vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao vlasnica na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 1233, 1088, 322, 522, 548, 1282, 371 te 952 k.o. C.–Č., zemljišnoknjižnih oznaka pobliže opisanih u izreci te presude (stavak I. izreke); a ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 15.000,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Osnovano revident ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima, u odnosu na kčbr. 555/1 zk.ul. 322 k.o. C.-Č., počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak. 2. toč. 11. ZPP zbog čega nižestupanjske presude u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

To stoga što u odnosu na navedenu česticu postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave (Uvjerenja Republike Hrvatske, Primorsko – goranske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Klasa: 350-05/10-01/00039, Urbroj: 2170/1-07-01/17-10-03 od 19. ožujka 2010) i same te isprave, s obzirom na to da sporna čestica oznake kčbr. 555/1 k.o. C. Č. nije sadržana u citiranom Uvjerenju (o podacima iz dokumenata prostornog uređenja), a prvostupanjski sud utvrđuje (što onda drugostupanjski sud prihvaća) da upravo predmetno Uvjerenje dokazuje da se ta čestica na dan 16. listopada 1991., odnosno 24. srpnja 1991. nalazila izvan granica građevinskog područja.

 

              Tužiteljica svoj zahtjev da se tuženiku naloži trpjeti upis njezinog prava vlasništva na nekretninama koje su obuhvaćene tužbom temelji na tvrdnji da je riječ o poljoprivrednom zemljištu koje je na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91 – dalje: ZPZ) bilo izvan granica građevinskog područja i u društvenom vlasništvu i koje je onda samim stupanjem na snagu ZPZ (24. srpnja 1991.) postalo vlasništvo tužiteljice (članak 3. stavak 1. ZPZ).

 

              Polazeći od utvrđenja da su sve utužene nekretnine po svojoj kulturi u zemljišnim knjigama upisane kao livada ili oranica i da su se sve te nekretnine, izuzev one oznake zkč. br. 634/2 zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č., na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu nalazile izvan granica građevinskog područja, drugostupanjski sud smatra da je tužiteljica danom stupanja na snagu tog Zakona postala nositelj vlasničkih prava na tim nekretninama. Raniji ovlaštenici prava iz društvenog vlasništva, odnosno društveno pravne osobe koje su na dan stupanja na snagu tog Zakona koristile poljoprivredno zemljište, imale su pravo nastaviti koristiti to zemljište do njihove pretvorbe u poduzeća kojima je poznat vlasnik (članak 42. ZPZ). Međutim, poljoprivredno zemljište koje je postalo vlasništvo države 24. srpnja 1991. bivše društveno pravne osobe nisu mogle unijeti u društveni kapital, jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 390. i 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

 

              Dakle, shvaćanje je nižestupanjskih sudova da je tužiteljica stekla izvanknjižno pravo vlasništva na svim utuženim nekretninama u trenutku stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, s time da kasnije izmjene tog Zakona nisu od utjecaja na njihov vlasničkopravni režim.

 

              Na takav zaključak ne utječe okolnost što je tužiteljica propustila (ranije) upisati svoje pravo vlasništva, a nema zapreke u ovom postupku dokazivati da zemljišnoknjižno stanje nije potpuno. Pritom se tuženik ne može pozivati na pravne učinke zaštite povjerenja u zemljišne knjige, budući da je, u smislu odredbe članka 388. stavak 5. ZVDSP, u odnosu na predmetne nekretnine odgođeno nastupanje tih učinaka.

 

              Ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda o izvanknjižnom pravu vlasništva tužiteljice na svim nekretninama, izuzev na nekretnini oznake zkč.br. 634/2 zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č., koja nije sadržana u Uvjerenju o podacima iz dokumenta prostornog uređenja s lista 10 spisa.

 

              Naime, prema odredbi članka 2. stavak 1. ZPZ poljoprivrednim zemljištem u smislu tog Zakona smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu potrebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Prema odredbi stavka 2. istog članka, poljoprivrednim zemljištem u smislu tog Zakona smatra se i neizgrađeno građevinsko zemljište, osim uređenog građevinskog zemljišta, užih dijelova starogradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

 

              Kako je za vlasničkopravni režim nekretnina koje su stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu postale vlasništvo Republike Hrvatske odlučno da su te nekretnine (poljoprivredna zemljišta) 24. srpnja 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo te da je na taj dan to zemljište bilo izvan granica građevinskog područja, onda je u pravu revident kada ističe da je teret dokaza tih činjenica bio na tužiteljici. Sam opis tih nekretnina (po kulturi) u zemljišnim knjigama nije dostatan za zaključak da je ispunjena pretpostavka iz članka 3. stavak 1. ZPZ.

 

U situaciji kada je tuženik osporio status nekretnine kč.br. 634/2 k.o. C.-Č., onda je na tužiteljici bio teret dokaza da se radi o poljoprivrednom zemljištu u smislu odredbe članka 2. ZPZ, s time da je neovisno o upisanoj kulturi, bilo potrebno upravo na temelju rješenja uvjerenja nadležnog upravnog tijela za prostorno uređenje dokazati da se ta nekretnina na dan 24. srpnja 1991. nije nalazila unutar granica građevinskog područja. Naime, ovaj je sud već zauzeo shvaćanje da se u primjeni ZPZ činjenica da je riječ o poljoprivrednom zemljištu dokazuje upravo rješenjem nadležnog upravnog tijela za prostorno uređenje, iz kojeg je vidljivo da se na dan stupanja na snagu ZPZ određena nekretnina nalazila izvan granica građevinskog područja (primjerice odluka ovog suda Rev-1926/12 od 20. travnja 2016.).

 

U odnosu na ostale nekretnine, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev utvrđenjem da je tužiteljica originarno stekla pravo vlasništva tih nekretnina, slijedom čega upis u zemljišne knjige nije jedna od pretpostavki za to stjecanje.

 

Dostavom dokaza (Uvjerenja o podacima iz dokumenta prostornog uređenja) da su se te nekretnine, upisane i opisane po svojoj kulturi i u zemljišnim knjigama kao poljoprivredna zemljišta, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu nalazile izvan zone građevinskog zemljišta i bile u društvenom vlasništvu, tužiteljica je dokazala da su one postale njezino vlasništvo.

 

Naime, stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) te su nekretnine prestale biti društveno vlasništvo, a prednik tuženika kao dotadašnji nositelj prava korištenja i raspolaganja na tim nekretninama, prestao je biti ovlaštenik tih prava. Budući da u vrijeme pretvorbe to poduzeće više nije imalo prava iz društvenog vlasništva, onda te nekretnine nikako nisu mogle biti niti unesene u temeljni kapital trgovačkog društva, ranijeg slijednika društvenog poduzeća. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika i na odredbe članka 360. stavak 1. i 4. te članka 362. stavak 1., ali i na odredbu članka 390.a ZVDSP. Takvo shvaćanje ovaj je sud zauzeo ranije, primjerice u svojoj odluci broj Revx-780/11-2 od 17. veljače 2015.

 

Iako je tužiteljica pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekla još po Zakonu o poljoprivrednom vlasništvu iz 1991. godine, valja naglasiti da je i novi ZPZ iz 2001. godine ("Narodne novine" broj 66/01) također sadržavao odredbu da je poljoprivredno zemljište dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i da uživa njezinu osobitu zaštitu. Tim je Zakonom (u članku 67.) bilo propisano da će poljoprivredno zemljište koje su društveno pravne osobe stekle kupnjom od fizičkih osoba ili drugim naplatnim pravnim poslom, na zahtjev tih pravnih osoba i uz suglasnost Državnog odvjetništva, ući u njihov temeljni kapital. Novelom Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2002. godine ("Narodne novine" broj 87/02) izmijenjena je jedino odredba članka 67. Naime, kao što je prethodno navedeno još je ZPZ-om iz 1991. godine izvršena nacionalizacija poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu u korist države, pri čemu se nije vodilo računa o tome na koji način su društveno pravne osobe stjecale poljoprivredno zemljište. Tek je Novelom ZPZ-a iz 2002. određeno da će Vlada Republike Hrvatske pravnim slijednicima prijašnjih društveno pravnih osoba, na njihov zahtjev, dati poljoprivredno zemljište u prioritetnu koncesiju neposrednom pogodbom u površini za koju dostave dokaz da su stekli kupnjom od fizičkih osoba, a sve u skladu s Programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem. Dokazom o kupnji smatra se kupoprodajni ugovor, s time da su te zahtjeve zainteresirani bili dužni dostaviti do 1. listopada 2002., u protivnom su izgubili pravo stjecanja koncesije neposrednom pogodbom.

 

Slijedom svega navedenoga, neosnovano revident osporava zaključak nižestupanjskih sudova o tome da je tužiteljica pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekla po samom ZPZ iz 1991., pa da iste nisu mogle biti predmet pretvorbe pravnog prednika tuženika, slijedom čega su potpuno promašeni i neosnovani prigovori tuženika o stjecanju predmetnih nekretnina u dobroj vjeri.

 

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o nikakvom oduzimanju ili ograničavanju prava vlasništva, neosnovani su prigovori tuženika da su mu pobijanom odlukom povrijeđena ustavna i konvencijska prava.

 

Revidentu valja ukazati da je pritom potpuno neodlučno kada je tužiteljica pokrenula ovaj postupak, budući da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, pa je tužiteljica vlasništvo predmetnih nekretnina stekla ispunjenjem pretpostavki propisanih ZPZ (članak 129. stavak 1. ZVDSP) i upravo je u ostvarenju tog svog prava pokrenula ovaj postupak. Upis u zemljišne knjige nije jedna od pretpostavki za stjecanje tog prava.

 

Tuženik se pritom nikako ne može pozivati na zaštitu povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga, jer je ta zaštita, prema odredbi članka 388. stavak 5. ZVDSP, u odnosu na nekretnine na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a koje nije brisano do stupanja na snagu tog Zakona, odgođena. Zadnjom izmjenom ZVDSP ("Narodne novine" broj 152/14) rok odgode produžen je do 1. siječnja 2017. Utoliko su neprihvatljivi navodi tuženika o dobroj vjeri stjecanja predmetnih nekretnina i njegovog postupanja s povjerenjem u zemljišne knjige. 

 

Slijedom svega navedenoga, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice na svim spornim nekretninama (izuzev zkčbr. 555/1 i 634/2, obje upisane u zk.ul.br. 322 k.o. C.-Č.), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Kako je u odnosu na nekretninu oznake kčbr. 555/1 k.o. C.-Č. počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, valjalo je u tom dijelu, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Nadalje, kako je u odnosu na kčbr. 634/2 k.o. C.-Č., zbog pogrešnog pravnog pristupa o tome tko je dužan dokazati ispunjenje pretpostavki iz članka 3. stavak. 1. ZPZ, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to nema uvjeta za preinaku pobijane presude u tom dijelu, slijedom čega su i u odnosu na tu česticu obje nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (članak 395. stavak 2. ZPP).

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.