Broj: Rev 1029/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mal. J. J. M. iz S., zastupanog po zakonskoj zastupnici majci D. B., a ova po punomoćnicima M. J. i I. Š., odvjetnicima u S., protiv prvotuženika Grada S., zastupanog po punomoćnici K. S. Č., dipl. prav., i drugotuženika P. e.-i. d.o.o. S., zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u S., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5847/08 (Gžx-212/08) od 14. siječnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1470/01 od 15. travnja 2008., dana 25. rujna 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5847/08 (Gžx-212/08) od 14. siječnja 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj I P-1470/01 od 15. travnja 2008. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja J. J. M. kojim se traži utvrđenje ništavim Ugovora o zamjeni nekretnina sklopljenim između Grada S. s jedne strane i P. e.-i. d.o.o. S. s druge strane od 18. lipnja 2001. kojim je izvršena zamjena nekretnina označenih kao čest. zgr. 957/14, 957/10 i 957/16 za nekretninu označenu kao čest. zem. 9410 K.O. S. (točka I izreke). Odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška (točka II izreke).

              Rješenjem o trošku postupka naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku parnični trošak od 2.135.000,00 kuna.

              Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-5847/08 (Gžx-212/08) od 14. siječnja 2010. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Ukazujući na apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP tužitelj zapravo osporava činjenična utvrđenja i izvedene pravne zaključke nižestupanjskih sudova u odnosu na vrijednosti nekretnina koje su zamijenjen predmetnim ugovorom o zamjeni, te s tim u vezi zaključak da predmetni ugovor nije ništav. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati, dok pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prvotuženik Grad S. bio vlasnik nekretnine označene kao čestica zgr. 957/14, 957/10 i 957/16 KO S. površine 245,35 m2, u naravi prizemlje-restoran i nekretnine označene kao čestica zgr. 957/10 i 957/16 površine 191,31 m2 u naravi prvi kat-poslovni prostor, u … ulici,

- da je u navedenom poslovnom prostoru tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost u restoranu „…“, a taj prostor je ispunjavao minimalne uvjete glede uređenja i opreme što je utvrđeno rješenjem Županije Splitsko-dalmatinske Klasa:UP-I-335-01/97-01/245, UR. br. 2181-06/1-97-2-ZK od 17. travnja 1997.,

- da je drugotuženik P. e.-i. d.o.o. S. bio vlasnik nekretnine čest. zem. 9410-zgrada ZU 14468 KO S. koje je stekao uknjižbom prava vlasništva u zemljišnim knjigama na temelju Ugovora br. 2. o prodaji sklopljenog dana 25. ožujka 1999. sa prodavateljem Športsko društvo „…“ S. i Aneksa tom ugovoru od 28. srpnja 1999., pri čemu je prodajna cijena objekta prema aneksu ugovora iznosila 520.000,00 DEM,

- da je drugotuženik Grad S. u dnevnom listu … dana 23. ožujka 2001. objavio javni natječaj za zamjenu gore opisane nekretnine u …, na koji se jedini prijavio drugotuženik koji je u zamjenu ponudio nekretninu čest. zem. 9410-zgrada ZU 14468 KO S.,

- da je nadležno tijelo prvotuženika prihvatilo ponudu drugotuženika pa je dana 18. lipnja 2001. između prvotuženika Grada S. i drugotuženika P. e.-i. d.o.o. S. sklopljen Ugovor o zamjeni nekretnina i to nekretnine u vlasništvu prvotuženika označene kao čestica zgr. 957/14, 957/10 i 957/16 KO S. površine 245,35 m2, u naravi prizemlje-restoran i njegove nekretnine označene kao čestica zgr. 957/10 i 957/16 površine 191,31 m2 u naravi prvi kat-poslovni prostor, u … ulici, za nekretninu drugotuženika čest. zem. 9410-zgrada ZU 14468 KO S.,

- da je Ministarstvo financija Porezna uprava Ispostava S. rješenjima donesenim u upravnom postupku procijenila poslovni prostor prvotuženika na iznos od 1.609.000,00 DEM, a nekretninu drugotuženika na iznos od 2.038.064,73 DEM, s time što su obje stranke izjavile da mijenjanju nekretnine bez ikakve dodatne isplate jedna drugoj na ime razlike u vrijednosti pojedine nekretnine,

- da je tužitelj A. J. M. 17. rujna 2001. podnio kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu protiv članova poglavarstva Grada S. i J. P. te odgovorne osobe drugotuženika, a u prijavi se navodi da su članovi Poglavarstva Grada S. nezakonitim postupanjem u namještenom natječaju omogućili trgovačkom društvu P. e.-i. d.o.o. S. stjecanje vlasništva nekretnine, te su po prijavi provedene istražne radnje u predmetu IKir.904/03, ali do zaključenja glavne rasprave nije donesena nikakva odluka,

- da je tužitelj A. J. M. tijekom parnice umro, a na njegovo mjesto na strani tužitelja je u parnicu stupio njegov nasljednik mal. J. J. M..

              Polazeći od ovakvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao razloge ništavosti predmetnog ugovora, jer protivno tvrdnjama tužitelja predmetni ugovor nije sklopljen suprotno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01 - dalje u tekstu: ZVDSP), niti je tužitelj ukazao na neke druge razloge ništavosti.

              Tužitelj revizijom pobija zaključak nižestupanjskih sudova da je prvotuženik otuđio nekretninu sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZVDSP, poglavito zbog razloga pogrešnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova o stvarnoj vrijednosti nekretnina, načinu na koji je utvrđena vrijednost nekretnina te ujedno osporavajući postojanje rješenja nadležne porezne uprave o procjeni nekretnina koje su bile predmetom ugovora o zamjeni.

              Odlučujući o reviziji tužitelja ovaj sud je pošao od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (rješenja nadležne porezne uprave S.) i samih tih isprava, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP.

              Prema pravnom shvaćanju ovoga suda iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da drugotuženik nije otuđio nekretninu u svojemu vlasništvu protivno odredbi čl. 391. st. 1. ZVDSP prema kojoj nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu po tržnoj cijeni ako zakonom nije drugačije određeno.

              Prvotuženik je proveo postupak javnog natječaja, objavio je oglas u dnevnom listu, a drugotuženik je bio jedini ponuditelj koji je ponudio zamjenu nekretnine odgovarajuće tržišne vrijednosti.

              Tužitelj neosnovano tvrdi da je ugovor ništav zato što naknada za otuđenu nekretninu prvotuženika nije odgovarala tržišnoj cijeni, jer prema podacima iz rješenja Ministarstva financija Porezne uprave S. (list 11 podbroj O i P) tržišna vrijednost nekretnine prvotuženika utvrđena je u iznosu od 1.609.000,00 DEM, a vrijednost nekretnine drugotuženika u iznosu od 2.038.064,73 DEM.

              Zato je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je Ugovor o zamjeni nekretnina između Grada S. s jedne strane i P. e.-i. d.o.o. S. s druge strane, sklopljen u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. i 2. ZVDSP, te da isti nije ništav u smislu čl. 391. st. 5. ZVDSP, a u postupku nisu iznijeti činjenični navodi koji bi ukazivali na neki drugi razlog ništavosti.

              Imajući na umu iznijete razloge u donošenju pobijane presude nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Zato je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 25. rujna 2012.