- 1 -              Rev 425/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 425/2020-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz S., zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. Split te punomoćnicima I. B. i P. B., odvjetnicima u S., protiv tuženika H. u. o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i P., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-652/15-8 od 7. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-52/13 od 19. ožujka 2015., na sjednici održanoj 1. srpnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-652/15-8 od 7. ožujka 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-52/13 od 19. ožujka 2015., pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 938.706,70 USD sa zatraženim zateznim kamatama na svaki pojedinačno označeni mjesečni iznos, te predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o naknadi troškova revizije ostavlja se za konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-52/13 od 19. ožujka 2015. suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku, u roku 15, dana, platiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 89.273,30 USD prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u USD, kako slijedi:

 

- na iznos od 624,11 USD od 10.rujna 1998.god.,

-na iznos od 6.931,00 USD od 10.listopada 1998.god.,

-na iznos od 6.931,00 USD od 10.veljače 1999.god.,

-na iznos od 6.931,00 USD od 10.ožujka 1999.god.

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.travnja 1999.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.svibnja 1999.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.lipnja 1999.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.rujna 1999.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.listopada 1999.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.veljače 2000.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.ožujka 2000.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.travnja 2000.god.,

- na iznos od 6.931,00 USD od 10.svibnja 2000.god.,

- na iznos od 5.477,19 USD od 10.lipnja 2000.god.,

 

pa do 31.prosinca 2007.god., a od 01.siječnja 2008.god. do isplate po važećoj eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 % poena, dok se za više zatraženo, i to za iznos od 938.706,70 USD sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, tužitelj odbija u svom zahtjevu.

 

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parbenog postupka u iznosu od 26.141,50 kn sa zateznim kamatama počevši od dne 19.ožujka 2015.god. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.“

 

Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-652/15-8 od 7. ožujka 2019. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja u pobijanom odbijajućem dijelu iz točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 938.706,70 USD s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos te je u tom dijelu potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-52/13 od 19. ožujka 2015.

 

Ujedno je drugostupanjskim rješenjem prihvaćena žalba tuženika u pobijanom dosuđujućem dijelu iz točke I. i odluke te o troškovima iz točke II. izreke presude te je u tom dijelu ukinuta citirana prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade koju je tužitelj pretrpio uslijed povređivanja u štetnom događaju ... .

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da je tužitelj stradao u prometnoj nesreći 5. svibnja 1997. u S., kao vozač mopeda, a koju je nesreću skrivio vozač vozila marke BMW 316, inozemne registarske oznake …, pa da za nastalu štetu od vozila stranih registarskih oznaka odgovara tuženik,

 

- da je tužitelj u tom štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede, a kao posljedica ozljeđivanja zaostala je i nesposobnost za rad,

 

- da je tužitelj prije štetnog događaja bio zaposlen na radnom mjestu prvog strojara kod S. K. R., N., na temelju ugovora od 20. studenoga 1996.,

 

- da je radni odnos tužitelju nakon nezgode prestao, a da bi se tužitelj, da do nezgode nije došlo, ukrcao na brod i radio poslove svog radnog mjesta u trajanju od 7 mjeseci godišnje,

 

- da se tužitelj pokušavao zaposliti nakon nezgode i na drugim radnim mjestima,

 

- da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvarivao zaradu ubuduće da nije bilo nezgode i to u mjesečnoj visini: od 5.920,00 USD u razdoblju od 20. svibnja 1997. do 31. svibnja 1998., od 6.931,00 USD za razdoblje od 1. lipnja 1998. do 31. prosinca 2003., od 7.648,00 USD, za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004., od 8.426,00 USD za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2006. te iznos od 9.400,00 USD za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007.

 

- da je na ime izgubljene zarade tuženik već isplatio ukupni iznos od 585.000,00 kn i to dijelom na račun Odvjetničkog društva L. i P., a dijelom na račun tužitelja, te dijelom gotovinskom isplatom tužitelju,

 

- da preostala svota osiguranja iznosi 415.000,00 kn, te da je dospjeli iznos izgubljene zarade znatno veći od iznosa osigurane svote.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio prigovore tuženika da je tražbina tužitelja djelomično prestala isplatom, a da je djelomično neosnovana budući da je svota osiguranja po ovom štetnom događaju limitirana. Kako preostali iznos osigurane svote iznosi 415.000,00 kn, prihvatio je tužbeni zahtjev u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 89.273,30 USD, dok je preostali zatraženi iznos od 938.706,70 USD s pripadajućim zateznim kamatama, odbio kao neosnovan.

 

Drugostupanjski je sud našao pravilnom primjenu materijalnog prava prilikom utvrđivanja visine limita svote osiguranja od 1.000.000,00 kn, koji je limit bio propisan u vrijeme kada je šteta nastala, kao i primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na izvršenu isplatu iznosa od 530.000,00 kn na ime izgubljene zarade, ističući da je jasno da je tužitelj izdavanjem punomoći ovlastio svog opunomoćenika za sve radnje, pa tako i za primitak novca pa je, prihvaćajući izložene razloge prvostupanjskog suda, u odbijajućem dijelu potvrdio presudu.

 

Međutim, drugostupanjski je sud našao neraspravljenim pitanje utvrđenja preostale radne sposobnosti tužitelja, a u skladu s kojom je mogao ostvariti određenu zaradu obavljanjem drugih poslova, pa je u dosuđujućem dijelu ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u smislu da prvostupanjska presuda proturječi sama sebi i nema razloga o odlučnim činjenicama, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Naime, sud je, na temelju uvida u isprave o isplatama i prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, utvrdio izvršenje isplata tužitelju s različitih osnova (naknade materijalne i nematerijalne štete), te na različite načine – gotovinskim isplatama, isplatom na osobni račun tužitelja i isplatom na račun Odvjetničkog društva L. i P., pa se stoga i razlikuju iznosi navedeni po tim osnovama, a što ne dovodi do nerazumljivosti pobijane presude, koju je u cijelosti moguće ispitati.

 

Međutim, s pravom tužitelj u reviziji prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 356. ZPP pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Tužitelj tijekom postupka koji je prethodio reviziji tvrdi da nije primio isplatu na ime izgubljene zarade u iznosu za koji tuženik tvrdi da je isplaćen za tužitelja na račun odvjetničkog društva L. i P., na temelju punomoći koju je izdao tužitelj. U reviziji stoga prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je propisano da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik, a odvjetničko društvo L. i P. nije niti jedna od osoba navedenih u toj odredbi. Također ukazuje da to odvjetničko društvo i nije bilo punomoćnik tužitelja u ovom postupku, jer punomoćnik, prema odredbama ZPP, može biti samo odvjetnik, a ne i trgovačko društvo. Pored toga ističe da niti izdanom punomoći odvjetniku tužitelj istog nije ovlastio da primi za njega iznos naknade štete, a prema odredbi čl. 95. st. 1. ZPP, punomoćnik koji je odvjetnik ovlašten je od protivne stranke primiti (samo) dosuđene troškove.

 

Prema stanju spisa predmeta ne proizlazi da bi tužitelj izdao punomoć odvjetniku Ž. L. odnosno Odvjetničkom društvu L. i P. j.t.d. S., kojom bi ovlastio odvjetnike u tom odvjetničkom društvu za zastupanje u ovom parničnom postupku, uz navođenja posebnih ovlaštenja (prije svega, za primitak iznosa naknade štete u tom sporu). U skladu s tim, za zaključiti je da je izdana punomoć u smislu odredbe čl. 95. st. 1. ZPP, kojom je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći:

 

1. obavljati sve radnje u postupku, osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek ili se odreći ili odustati od njega te zahtijevati izdavanje privremenih mjera osiguranja;

 

2. stavljati zahtjev za ovrhu ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku u povodu takvog zahtjeva;

 

3. od protivne stranke primiti dosuđene troškove;

 

4. punomoć prenijeti na drugog odvjetnika ili ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo pojedinih radnji u postupku.

 

Prema tome, na temelju ovako izdane punomoći tužitelja odvjetnicima u navedenom odvjetničkom društvu, tuženik je imao ovlaštenje punomoćniku tužitelja isplatiti samo dosuđene parnične troškove (čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP), a ne i iznos pripadajuće naknade štete, jer za to tužitelj nije u pisanoj punomoći ovlastio odvjetnika, a niti je tako izvršenu isplatu na račun odvjetničkog društva L. i P., tužitelj osnažio na način da je naknadno ovlastio odvjetnika da za u njegovo ime i za njegov račun primi isplatu na ime naknade štete.

 

Stranke u ovom postupku su tužitelj G. M. i tuženik H. u. o. i samo su oni međusobno u obveznopravnom odnosu vezano za utuženu štetu, dok su odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i P. bili opunomoćenici tužitelja, čija se ovlaštenja kreću u okviru onih propisanih zakonom. U takvim okolnostima tuženik, putem društva osiguranja kojem je povjerio obradu štete, pri ispunjavanju svoje obveze prema tužitelju nije imao ovlaštenje, a niti uporište u zakonu, vršiti isplatu naknade štete na račun Odvjetničkog društva L. i P. umjesto tužitelju.

 

Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZOO ispunjenje mora biti izvršeno vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili od strane samog vjerovnika. Prema odredbi st. 2. tog članka ispunjenje je pravovaljano i kad je izvršeno trećoj osobi ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se s njime koristio.

 

U smislu sveg iznesenog, a kod činjenice da je isplatu iznosa uplaćenog pozivom na poslovni broj pod kojim se šteta vodi kod tuženika, odnosno na raniji poslovni broj ovog predmeta, izvršio na račun Odvjetničkog društva L. i P., S., a koje (kao niti odvjetnici iz tog društva kojima je tužitelj povjerio zastupanje u ovom predmetu) za zaprimanje novčanog iznosa po osnovi naknade štete nije bilo ovlašteno od tužitelja, a niti je tužitelj naknadno odobrio takvu isplatu odnosno nije se njome koristio, onda se nameće zaključak, suprotnom onom iz nižestupanjskih presuda, kako tuženik takvom isplatom nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju, već ju je izvršio neovlaštenoj osobi (takav stav izražen je i u odluci ovog suda poslovni broj Rev-x-279/2018-2 od 27. kolovoza 2019.).

 

Nadalje, pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je obveza tuženika na naknadu štete tužitelju limitirana i to u skladu s propisom iz čl. 85. (ispravno čl. 80.) st. 1. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 90/94, 20/97 i 46/97 - dalje: ZO/94), a koji propis je bio na snazi u času štetnog događaja, time da je na dan štetnog događaja propisana minimalna svota osiguranja za osobna vozila iznosila 1.000.000,00 kn.

 

Odredbom čl. 92. st. 1. ZO/94 propisano je da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz članka 89. stavka 1. ovoga Zakona podnosi odštetni zahtjev H. u. o. Obradu i isplatu ovakvih šteta H. u. o. može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno s međunarodnim sporazumom o osiguranju motornih vozila u roku 60 dana (st. 2.). Ako H. u. o. ili osoba iz stavka 2. ovoga članka ne isplati naknadu štete u roku od 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti tužbu protiv H. u. o. (st. 3.). Upravo je tužbu u skladu s čl. 92. st. 3. ZO/94 podnio tužitelj protiv tuženika.

 

Nadalje, odredbom čl. 80. st. 1. ZO/94 propisano je da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos, dok su u čl. 4. istoga zakona pobrojana društva za osiguranje - dioničko društvo za osiguranje, društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje, a koja društva obavljaju poslove osiguranja. Nasuprot tome, H. u. o. je pravna osoba čiji su članovi ranije navedena društva za osiguranje, koji stječe svojstvo pravne osobe upisom u sudski registar (čl. 101. st. 1. ZO/94), a poslovi koje obavlja određeni su ZO/94 (čl. 100. st. 1. ZO/94).

 

S obzirom na sadržaj navedenih pravnih normi, odredba čl. 80. st. 1. ZO/94 kojom je propisana limitirana svota osiguranja po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti po jednom štetnom događaju ne odnosi se na štete za koje odgovara H. u. o.

 

Na to ukazuje i činjenica da je tek odredbom čl. 34. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05), a koja odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 80. ZO/94, propisana limitirana svota osigurateljnog pokrića i u slučaju kada za naknadu štete odgovora H. u. o. Navedena odredba glasi: „U slučaju štete nanesene uporabom vozila iz stavka 1. ovoga članka H. u. o. jamči za obveze najviše do iznosa iz članka 26. stavka 2. ovoga Zakona, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos, H. u. o. jamči do visine ugovorenog iznosa osigurateljnog pokrića.“ Odredbu istovrsnog sadržaja i pravnog dosega ZO/94 nije sadržavao.

 

S obzirom na navedeno, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili postojanje iznosa osigurateljnog pokrića do kojeg tuženik odgovara tužitelju za štetu iz utuženog štetnog događaja (1.000.000,00 kn) posljedično čemu su odbili dio tužbenog zahtjeva koji prelazi taj iznos pa je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako je u postupku preostalo sporno je li tužitelju preostala radna sposobnost i ako jest u kojem opsegu te je li tužitelj ostvario zaradu obavljanjem nekih drugih poslova, posljedično čemu je ostala sporna visina naknade štete koja pripada tužitelju na ime izgubljene zarade, nisu bili ostvareni uvjeti za preinačenje presude.

 

Stoga je valjalo presude sudova prvog i drugog stupnja u pobijanom dijelu ukinuti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spornog odnosa među strankama i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Odluka o naknadi troškova revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.