- 1 -              Rev 1161/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1161/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. R. iz S., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u S., protiv tuženika J. (J.) R.-D., iz R. I., R., OIB ..., zastupanog po punomoćnici I. R., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti oporuke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8186/16-2 od 14. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-144/15 od 27. rujna 2016., na sjednici održanoj 1. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke odbijen  tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke oporuka iza smrti pok. I. R., „S., ...god.“ priznata temeljem punomoći nasljednika za zastupanje po odvjetniku V. P. u ostavinskom postupku, koji se vodio iza smrti pok. I. R. kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem O-259/74.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate i to prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje ej prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena.“

 

Ujedno je, u istoj toč. drugostupanjske presude potvrđena i toč. II. prvostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 13.680,00 kn.

 

U toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je u toč. III. izreke drugostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Tužitelj u reviziji uglavnom iznosi svoje viđenje činjeničnih utvrđenja i zaključaka nižestupanjskih sudova, posebno ukazujući na izostanak ocjene nalaza i mišljenja vještaka grafologa Z. Č. U odnosu na takve navode valja prvenstveno odgovoriti da pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmetom ispitivanja u revizijskom postupku, a pored toga su nižestupanjski sudovi pravilno otklonili izvođenje i ocjenjivanje  dokaza (bilo vještačenjem bilo drugim dokaznim sredstvima) u situaciji kada su ocijenili da je nastupila prekluzija prava na podnošenje ovopredmetne tužbe.

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tužitelja. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke oporuka pok. I. R., oca tužitelja i očuha tuženika, iz razloga što istoj nedostaje zakonom propisani oblik u skladu s odredbom čl. 67. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ broj 20/55, „Službeni list SFRJ“ broj 12/65, „Narodne novine“ broj  52/71, 47/78, 71/91, 37/94, 56/00 i 48/03 u daljnjem tekstu: ZN), te iz razloga nedostojnosti tuženika, jer tužitelj tvrdi da predmetnu oporuku uopće nije potpisao ostavitelj već da je tuženik falsificirao ostaviteljev potpis (čl. 131. st. 1. toč. 3. ZN).

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da je u ostavinskom postupku iza pok. I. R., 8. svibnja 1974. proglašena oporuka pok. I. R.;

 

- da je na ostavinsku raspravu predmetnu oporuku donio zamjenik punomoćnika zakonskih nasljednika iza pok. I. R. i to supruge G. R., tužitelja i tuženika, koji je u ime oporučnih nasljednika dao nasljedničku izjavu kojom je priznao proglašenu oporuku kao istinitu i pravovaljanu te se prihvatio nasljedstva;

 

- da je temeljem proglašene oporuke 16. svibnja 1974. doneseno rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-259/74 kojim su oporučnim nasljednicima iza pok. I. R. proglašeni supruga G. R., tužitelj i tuženik, svatko u 1/3 dijela;

 

- da je predmetno rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 16. lipnja 1974.

 

Na temelju tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi ocjenjuju tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, pri čemu prvostupanjski sud ocjenjuje da je nastupila zastara, jer su do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 10. veljače 2015. protekli zastarni rokovi propisani odredbom čl. 144. ZN, dok drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelju nastupila prekluzija po čl. 235. ZN, time što je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 16. lipnja 1974. pa je objektivni rok od 5 godina za pokretanje parnice istekao 16. lipnja 1979., budući da jedino ponavljanje postupka iz razloga propisanih odredbom čl. 421. toč. 2. i 3. ZPP nije vezano rokom, što ovdje nije slučaj. Drugostupanjski sud dodaje da tužitelja obvezuje pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, doneseno upravo na temelju sporne oporuke, koja je nasljedničkim izjavama priznata istinitom i pravovaljanom te je predmetnim rješenjem  utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko su ostaviteljevi nasljednici i koliki im nasljedni dio otpada (čl. 231. ZN). Pritom drugostupanjski sud izražava shvaćanje da stranka koja je sudjelovala u ostavinskom postupku iznimno nije vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju u slučaju da se ispune pretpostavke za ponavljanje postupka, kako u pogledu razloga za ponavljanjem postupka, tako i u pogledu rokova (čl. 421., 422. i 423. ZPP), u kojem slučaju bi ta stranka svoja prava mogla ostvariti pokretanjem parnice (čl. 235. ZN), u kojoj sud o postojanju pretpostavki za ponavljanjem postupka odlučuje kao o prethodnom pitanju.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Odredbom st. 1. čl. 235. ZN propisano je da kada je ostavinska rasprava završena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ili rješenjem o zapisu, a postoje uvjeti za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, neće se obnoviti postupak za ostavinsku raspravu već stranke svoja prava mogu ostvariti u parnici.

 

Nadalje, odredbom čl. 423. st. 1. toč. 3. ZPP propisano je da se prijedlog za ponavljanje postupka ne može podnijeti nakon što protekne rok od 5 godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, osim ako se ponavljanje traži zato što je u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca (čl. 421. st. 1. toč. 1.) ili iz razloga navedenih u čl. 421. st. 1. toč. 2. i 3. ovog Zakona.

 

S obzirom da tužitelj nije tvrdio da bi u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca ili da su se ostvarili razlozi iz čl. 421. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je 16. lipnja 1979. istekao propisani rok od 5 godina za pokretanje parnice pa da je u konkretnom slučaju tužitelju nastupila prekluzija traženja sudske zaštite.

 

Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.