Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revr 1389/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1389/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. A., odvjetnik u O., protiv tuženice O. p. d.d. O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. & p. u Z., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-330/2016-2 od 19. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-1121/2015-8 od 11. travnja 2016., u sjednici održanoj 1. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženice podnesena protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja od 06. kolovoza 2013. godine nedopuštena i nezakonita.

 

II/ Nalaže se tuženiku O. p. d.d. O., ...., OIB: ... da tužitelju Ž. S. iz O., ..., OIB:..., vrati na posao i to na o odgovarajuće radno mjesto te da mu prizna sva radna prava iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01.svibnja 2000,.g. kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo,te mu isplati naknadu na ime plaća sa svim zakonskim davanjima kao da je radio, sve u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže da ga se vrati na radno mjesto vođa smjene.

 

III/ Zahtjev tuženika koji glasi:

 

„Raskida se ugovor o radu sklopljen dana 1. svibnja 2000.g. između tužitelja Ž. S. iz O., ..., OIB: ... i tuženika O. P. d.d. iz O., ..., OIB: ..., sa danom izricanja prvostupanjske presude“, odbija se kao neosnovan.

 

IV/ Zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete osamnaest prosječnih mjesečnih bruto plaća u iznosu od 120.283,74 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekući počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentni razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana„ odbija se kao neosnovan.

 

V/ Nalaže se tuženiku O. p. d.d. O., ..., OIB:... da tužitelju Ž. S. iz O., ..., OIB: ..., plati troškove parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekući počam od dana 11. travnja 2016. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

i

 

r i j e š i o   j e

 

I/ Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao naložiti tuženiku da tužitelju isplati naknadu za svaku mjesečnu izgubljenu plaću u visini izgubljenog osobnog dohotka u bruto iznosu i to od dana prestanka radnog odnosa 21. studenog 2013.g. kao dana isteka otkaznog roka do ponovnog stupanja tužitelja na rad, kao i zakonsku zateznu kamatu po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za svaki mjesečni iznos tekući počam od 15-tog u mjesecu za prethodni mjeseca kao dospijeće svakog pojedinog obroka neisplaćene mjesečne plaće pa do isplate."

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku od 11. travnja 2016. godine, broj Pr-1121/2015-8 u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen (toč. I. i II. izreke), u dijelu u kojem je protutužbeni zahtjev odbijen (toč. III. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka (toč. V. izreke).

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu."

 

Protiv drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka reviziju je podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih troškova tužiteljici ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženice iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a njemu dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima nije dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Odlučujući o revizijskim navodima tuženice da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP vijeće je ocijenilo da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena takva bitna povreda odredaba parničnom postupka. Naime, revizijom pobijana drugostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka odluke je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, dok su u obrazloženju te odluke navedeni jasni navodi o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u pogledu o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Iako tuženica u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u reviziji nije navela niti zbog koje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka je takvu reviziju podnijela niti obrazložila razloge zbog kojih smatra da bi takva povreda bila počinjena, a sve je to bila dužna učiniti sukladno odredbi čl. 386. ZPP. Zbog navedenog ovaj sud, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, nije uzeo u obzir tuženičin neobrazloženi revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene u drugostupanjskom postupku.

 

U odnosu na opširne navode kojima tuženica u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava činjenična utvrđenja i zaključke sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz, treba navesti da se radi o činjeničnim navodima, koje ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje takvih navoda s obzirom da reviziju prema o čl. 385. ZPP nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kojeg je tuženica istaknula u reviziji.

 

Predmet spora u ovom parničnom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženice o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa i vraćanje na rad, zahtjev za naknadu štete u visini od 18 prosječnih plaća u slučaju prihvaćanja zahtjeva tuženice za sudski raskid Ugovora o radu.

 

Imajući u vidu odlučne činjenice utvrđene tijekom postupka sudovi su pozivom na odredbe čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR) te čl. 149. ZR prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje nedopuštenosti tuženičine odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, zahtjev da mu tuženica prizna sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2000. ubuduće, kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo, zahtjev da mu isplati naknadu u visini prosječne plaće u prethodnom razdoblju od tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu za razdoblje do povratka na posao sa pripadajućom zateznom kamatom kao i tužiteljev zahtjev da ga tuženica vrati na rad na njegovo radno mjesto ili odgovarajuće radno mjesto, a kao neosnovan odbili su zahtjev tuženice za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu. Naime, sudovi su ocijenili da je u konkretnom slučaju došlo do prenošenja gospodarske djelatnosti tijekom 2012. na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR zbog čega su na novog poslodavca po sili zakona preneseni ugovori o radu onih radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja. Osim toga, sudovi su zaključili da tuženica kao poslodavac, prije prenošenja gospodarske djelatnosti na novog poslodavca nije postupila sukladno odredbi čl. 133. st. 6. ZR i nije obavijestila radničko vijeće, niti radnike na koje se prijenos gospodarske djelatnosti odnosi, što je bila dužna učiniti sukladno odredbi čl. 149. ZR.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR te čl. 149. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zahtijevao utvrđenje nedopuštenosti tuženičine odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, da mu tuženica prizna sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme od sklapanja ugovora o radu ubuduće, kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo, zahtjev da mu isplati naknadu plaće u razdoblju od donošenja odluke o otkazu ugovora o radu do povratka tužitelja na rad sa pripadajućom zateznom kamatom kao i tužiteljev zahtjev da ga tuženica vrati na rad na njegovo radno mjesto ili odgovarajuće radno mjesto.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev u revizijom pobijanom dijelu. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revidentica se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama. Pritom treba napomenuti da je isto pravno shvaćanje ovaj sud već ranije zauzeo u odluci broj Revr-554/2016-2 od 15. svibnja 2019.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Odlučujući o dopuštenosti tuženičine revizije podnesene protiv dijela drugostupanjske odluke (rješenja) kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP, revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu