- 1 -              Rev 2304/2012-2

Broj: Rev 2304/2012-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. U. iz R., koju zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u R., protiv tuženice N. V. iz R., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., radi raskida predugovora i vraćanja dvostruke kapare, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3907/2008-2 od 2. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1835/04 od 30. travnja 2008., u sjednici održanoj 1. srpnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova revizije.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina od 6. listopada 2003. sklopljen između stranaka (točka 1. izreke prvostupanjske presude). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 40.000,00 Eura s pripadajućim zateznim kamatama te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka (točka 2. izreke prvostupanjske presude). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 28.548,00 kuna (točka 3. izreke prvostupanjske presude).

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev prihvati uz naknadu troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Između stranaka nije sporno da su sklopile predugovor o prodaji nekretnine u naravi kuće, gospodarske zgrade i dvora na adresi u R., a koja je nekretnina upisana u zemljišne knjige kao kč.br. ... u zk.ul. ... k.o. T. Nije sporno niti da je tužiteljica kao kupac isplatila tuženici kao prodavateljici s naslova kapare kao odustatnine iznos od 20.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti. Konačno, nije sporno da se tuženica obvezala provesti rješenje o nasljeđivanju iza pok. supruga što je i učinila.

Nižestupanjski sudovi u bitnome zaključuju da su stranke sklapanjem predugovora preuzele obvezu sklopiti glavni ugovor u roku od 30 dana. Nadalje zaključuju da taj ugovor nije sklopljen u tom roku pa da je protekom roka predugovor raskinut zbog neispunjenja. Pri tome zaključuju da je do neispunjenja došlo zbog krivnje tužiteljice koja je bitno izmijenila uvjete prodaje dogovorene predugovorom. Takav zaključak temelje na utvrđenju da je tužiteljica trebala tuženici prilikom sklapanja glavnog ugovora isplatiti iznos od 30.000,00 Eura dok da je prema nacrtu glavnog ugovora taj iznos trebala uplatiti banci radi brisanja hipoteke s time da je tuženica kao prodavateljica trebala sama uplatiti preostali dio do punog iznosa hipotekarne tražbine radi njenog brisanja. Utvrđuju i da je prema predugovoru pitanje hipoteke trebalo biti riješeno uplatom zadnje rate od 50.000,00 Eura koja je trebala uslijediti u siječnju 2004. na način da je tuženica trebala primiti taj iznos i dio tog novca isplatiti banci radi brisanja hipoteke ili je to trebala učiniti tužiteljica i tuženici isplatiti ostatak iznosa koji bi preostao. Nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica u pogledu dinamike i modaliteta isplate prodajne cijene u nacrtu glavnog ugovora u bitnome odstupila od odredbi predugovora pa da stoga snosi sav rizik raskida ugovora zbog neispunjenja. Konačno, nižestupanjski sudovi zaključuju da je upravo tužiteljica samovoljno odustala od ugovora pa da kaparu ne može potraživati u dvostrukom iznosu, već da je mora ostaviti tuženici.

Odredbom čl. 45. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO) propisano je da predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora. Nije dvojbeno da su glavni sastojci ugovora o prodaji stvar i cijena. Međutim, isplata cijene po svojoj naravi ima rokove i modalitete. U situaciji u kojoj je utvrđeno da tužiteljica takav način nije željela ugovoriti, premda je bio dogovoren predugovorom, nisu osnovani revizijski navodi o tome da ona ne bi bila kriva što do sklapanja glavnog ugovora nije došlo. Pri tome još valja navesti da tužiteljica revizijom ukazuje na pogrešno utvrđene činjenice. Međutim, ovaj revizijski sud nije u mogućnosti preispitivati činjenice utvrđene u nižestupanjskim postupcima.

Odredbom čl. 83. ZOO-a propisano je da strana koja je odustala od ugovora i dala kaparu istu gubi. Stoga je osnovana odluka o tome da tužiteljica nema pravo na povrat kapare, odnosno dvostruke kapare.

Stoga je materijalno pravo posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Kako tužiteljica nije uspjela s revizijom, tako je valjalo odbiti i njezin zahtjev za naknadom troškova revizije (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 1. srpnja 2020.