Broj: Rev 1313/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „A.“ d.d. P., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz P., protiv tuženice O. M., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V., J., Š. i S. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2407/06-3 od 10. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2524/01 od 7. veljače 2005., u sjednici održanoj 3. listopada 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja „A.“ d.d. P. odbija se.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „Utvrđuje se da je tužitelj A. d.d. P. vlasnik nekretnina k.č. 194/1 ruševine od 207 m2, k.č. 194/2 kuća od 200 m2, k.č. 196 kuća, dvorište od 743 m2, k.č. 1123/2 šuma od 199850 m2, k.č. 1123/3 pašnjak od 437 m2, k.č. 1123/4 pašnjak od 1348 m2, k.č. 1123/5 pašnjak od 5448 m2, k.č. 1123/8 pašnjak od 5802 m2, k.č. 1123/9 pašnjak od 2182 m2, 1123/10 pašnjak od 833 m2, k.č. 1123/11 pašnjak od 508 m2, k.č. 1123/12 pašnjak od 2717 m2, k.č. 1123/13 pašnjak od 56 m2, k.č. 112314 pašnjak od 95 m2, k.č. 1123/6 dvorište, recepcija od 672 m2, te k.č. 1123/19 dvorište, zagrada i terasa od 2612 m2, k.č. 127/1 gat, zgr. dvor od 860 m2 i k.č. 1123/23 dv. zgrada, ter. od 2612 m2 sve upisane u zk. ul. 2988 k.o. M., pa je tuženik – O. M. to pravo vlasništva dužno priznati te izdati tabularnu ispravu podobnu za upis tog prava u zemljišne knjige jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana po pravomoćnosti.

              II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.894.660,00 kune u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena je odgovorila na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP) pobijana presuda ispituje se u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije prema ocjeni ovog suda sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer odluke sudova imaju jasne i potpune razloge koji odgovaraju stanju spisa i sadržaju isprava u spisu tako da ne sadrže nedostatke zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Svi drugi navodi koje revident u reviziji ističe i koje smatra povredama pravila parničnog postupka u svojoj suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor u ovoj fazi postupka nije dopušten u smislu čl. 385. ZPP-a.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da je tužitelj kao pravni slijednik ranijih društvenih poduzeća u posjedu predmetnih nekretnina, koje čine A. M.,

- da su pravni prednici tužitelja dio postojećih objekata rekonstruirali, a dio objekata su sagradili,

- da su u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja kao društvenog poduzeća u procjenu vrijednosti društvenog kapitala uneseni objekti koji se nalaze u kampu i šest zemljišni čestica,

- da je tuženica (ranije nositelj prava korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu) upisana kao vlasnica svih spornih nekretnina,

- da tužitelj ni njegovi prednici nisu imali upisano pravo korištenja nekretnina u vrijeme dok su one bile u društvenom vlasništvu,

- da su dvije nekretnine obuhvaćene tužbenim zahtjevom i to č.k.br. 127/1 i 1123/23 iz zk.ul.br. 2988 k.o. M. upisana u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro,

- da su od svih nekretnina obuhvaćenih tužbenim zahtjevom Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. veljače 1997 (list 7-11 spisa) procijenjene u vrijednost društvenog kapitala nekretnine označene kao č.k.br. 1123/3, 1123/4, 1123/9, 1123/10, 1123/6 i 1123/19 iz zk.ul.br. 2988 k.o. M..

Pravilno su sudovi odbili tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dvije nekretnine koje su u zemljišnim knjigama upisane kao pomorsko dobro jer se radi o stvari koja ne može biti predmet prava vlasništva.

Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03 – dalje: ZPDML) određeno je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom (čl. 3. st. 1.), a njime upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara RH neposredno ili putem jedinice područne (regionalne) samouprave (čl. 10. st. 1.).

To znači da se radi o takvom dijelu prirode koji nije sposoban biti predmet prava vlasništva i nalazi se u upotrebi svih sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 - dalje: ZV).

Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o pretvorbi društveni kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući i obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trojnih uloga u poduzeće.

              Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu čl. 10. toga Zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima u smislu čl. 11. toga Zakona (između ostalog elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća – st. 1. točka 7. te podacima i dokazima o pravu korištenja nekretnina prema st. 1. točka 5.) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi (čl. 12. st. 1. toga Zakona), odnosno za donošenje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu čl. 42. Zakona o privatizaciji.

              To znači da samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 11. Zakona o pretvorbi (u pogledu nekretnina, to je prije svega pravo korištenja). Tako izdano rješenje u skladu s odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o privatizaciji služi za upis nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava, te predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 55. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07).

              Prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji, dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu, koja predstavlja prijelaznu odredbu za one nekretnine (i druge stvari) koji u postupku pretvorbe nisu procijenjene i unesene u vrijednost društvenog kapitala, pa nisu postale vlasništvo trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Tom odredbom, međutim, nije određeno da takve nekretnine prelaze u vlasništvo trgovačkog društva, odnosno da se prenesu u temeljni kapital trgovačkog društva.

              Naime, prema odredbi čl. 360. st. 1. ZVDSP pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

              No odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

              Također prema odredbi čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i čl. 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u suprotnosti sa osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća. Zbog navedenog na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječu niti ostalo revizijski navodi tužitelja.

Prema tome glede nekretnina obuhvaćenih tužbenim zahtjevom a koje nisu ušle u postupak pretvorbe društvenog poduzeće tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz gore navedenih razloga.

Glede nekretnina koje je tužitelj unio u postupak pretvorbe društvenog kapitala sudovi nižeg stupnja utvrdili su da tužitelj nije nikada bio nositelj prava korištenja kao titular bivšeg društvenog vlasništva na tim nekretninama pa stoga slijedom odredbe čl. 360. st. 1. ZV-a te nekretnine nisu niti mogle biti predmetom pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva tužitelja.

Stoga glede i tog dijela nekretnina pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom upravljenim na priznanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos.

Zbog svega gore navedenog valjalo je u smislu čl. 393. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. listopada 2012.