- 1 -              Rev-x 1111/2016-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1111/2016-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz L., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. U., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2050/15-2 od 24. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2370/12-149 od 28. studenoga 2014., u sjednici održanoj 1. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

I.              Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2050/15-2 od 24. svibnja 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2370/12-149 od 28. studenoga 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 267.240,08 kuna sa zateznom kamatom na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja na ime naknade štete s naslova tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. veljače 1994. do 30. studenoga 2012. (točka I. podtočka 1. izreke) i rentni zahtjev tužitelja za isplatu mjesečne rente s naslova tuđe pomoći i njege počam od 1. prosinca 2012. u mjesečnom iznosu od 1.699,60 kuna pa ubuduće i to na način da dospjele a neisplaćene obroke rente isplati odjednom zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a buduće i dospijevajuće kako budu dospijevali a najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu za tekući mjesec na ruke tužitelja (točka I. podtočka 2. izreke), kao i zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova (točka I. podtočka 3. izreke), dok je pod točkom II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužbeni i rentni zahtjev odbijen (točka I. podtočka 1. i 2. izreke).

 

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u odluci o troškovima postupka sadržanim pod točkom I. podtočka 3. i točki II. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te je određeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučit u konačnoj odluci.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda, podredno ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka kako u onoj iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP tako i onoj iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 375. ZPP, smatrajući da se ista ne može ispitati jer nema razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da u istoj nije odgovoreno na odlučne žalbene navode tužitelja - da mu prilikom izdavanja police osiguranja nisu bili uručeni Uvjeti osiguranja pa ga stoga i ne obvezuju.

 

Pravilnost pobijane presude se može ispitati, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a na koju revident neosnovano ukazuje. Pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati pobijanu presudu.

 

Iz obrazloženja pobijane presude suda drugog stupnja razvidno je da je sud drugog stupnja ispitujući presudu suda prvog stupnja, a povodom žalbe tužitelja, ocijenio da je sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog postupka i u njemu provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor i pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Člankom 375. stavak 1. ZPP propisana je obveza suda drugog stupnja da odgovori na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Sud drugog stupnja nije morao posebno obrazlagati zbog čega nije prihvatio žalbeni navod tužitelja - da mu nisu dostavljeni Uvjeti osiguranja i da ga isti ne obvezuju, zbog toga što je u cijelosti prihvatio iznesena stajališta suda prvog stupnja (koji je utvrdio da okolnost što tužitelju nisu uručeni Uvjeti osiguranja ne može biti od utjecaja na prava koja tužitelju iz takvog osiguranja pripadaju). Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog stalne potrebe za tuđom pomoći i njegom, kao posljedica tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 18. studenoga 1992., kada je došlo do sudara autobusa i vozila tužitelja, koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj ... s ugovorenim proširenim pokrićem (tzv. B kombinacija).

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je dana 18. studenoga 1992. došlo do prometne nezgode koju je prouzročio vozač autobusa, vlasništvo Z. reg. oznake ..., koji je zbog prebrze vožnje naletio na vozilo reg. oznake ... kojim je upravljao tužitelj,

 

- da je vozilo tužitelja reg. oznake ... na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj ... s proširenim osigurateljnim pokrićem (tzv. B kombinacija),

 

- da je pravna osnova traženja - polica osiguranja sa proširenim osiguranjem koju su stranke zaključile 21. svibnja 1992.,

 

- da je osigurana svota prema toj polici osiguranja iznos od 10.000.000 HRD,

 

- da je u vrijeme štetnog događaja minimalna svota osiguranja od automobilske odgovornosti prema Odluci Vlade Republike Hrvatske iznosila 50.000.000 HRD, što denominirano u valutu kune iznosi 50.000,00 kuna,

 

- da je tužitelju već isplaćena šteta u visini od 380.000,00 kuna na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2255/94 od 5. studenoga 2004., preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1045/05 od 25. listopada 2005.,

 

- da su kod tužitelja uslijed brojnih i teških ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi zaostale teške trajne posljedice, koje su umanjile opću, životnu i radnu sposobnost tužitelja od 65%, te da je tužitelju za obavljanje svakodnevnih poslova potrebna tuđa pomoć u trajanju od najmanje 20 sati tjedno, trajno.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćanjem prigovora tuženika da je u cijelosti iscrpljen limit osiguranja, a polazeći od pravnog pristupa da nema mogućnosti revalorizacije ugovorene svote osiguranja kod tzv. B kombinacije na isti način kao i kod obveznog osiguranja. Osiguranje kojim se osiguravajuće pokriće iz članka 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/91) proširuje na osobe koje se u smislu odredbe članka 21. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77 i 10/86) ne smatraju trećim osobama, ugovorno je dobrovoljno osiguranje te se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja, bez revalorizacije, prosuđuju u okviru police osiguranja i Pravila osiguranja tuženika, kao sastavnog dijela police. Kako je u konkretnom slučaju osiguravajuće pokriće po polici osiguranja ugovoreno do 10.000.000 HRD (10.000,00 kuna), a tuženik kao osiguratelj je tužitelju isplatio iznos od 380.000,00 kuna, kojom isplatom je višestruko premašen iznos osigurane svote od 10.000,00 kuna, to je u cijelosti iscrpljen limit osiguranja, te tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Izraženi pravni stav nižestupanjskih sudova nije prihvatljiv iz sljedećih razloga.

 

Osiguranje kojim se osiguravajuće pokriće (iz članka 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, "Službeni list" broj 17/90, preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 53/91) proširuje na osobe koje se u smislu članka 21. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77 i 10/86) ne smatraju trećim osobama je ugovoreno, dobrovoljno osiguranje i prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju su u okviru police osiguranje i pravila osiguranja tuženika.

 

Kako su dakle uvjeti za osiguranje od automobilske odgovornosti sastavni dio ugovora o proširenom osiguranju, to su za konkretan slučaj mjerodavni "uvjeti" koji su prihvaćeni od strane tuženika 12. ožujka 1992., a primjenjuju se od 1. travnja 1992., jer je ugovor o osiguranju zaključen 21. svibnja 1992. s rokom važenja od 21. svibnja 1992. do 21. svibnja 1993., a osigurani slučaj se zbio 18. studenoga 1992.

 

Tim Uvjetima, dakle onima koji se primjenjuju od 1. travnja 1992. izričito je predviđeno da se svota pokrića za prošireno osiguranje revalorizira na isti način kao i za obvezno osiguranje. Prema pravilima tih Uvjeta, odnosno člankom 14. kojim je regulirano prošireno osiguranje osiguravatelj je u obvezi naknaditi štetu do iznosa ugovorene svote pokrića iz police za temeljno osiguranje, koje su iz osnove odgovornosti imaoca vozila i ovlaštenog vozača pretrpjeli imalac motornog vozila i ovlašteni vozač (stavak 3. članak 14. Uvjeta).

 

Stavkom 5. članka 14. Uvjeta koji inače definira svotu pokrića za prošireno osiguranje izričito je propisano da se visina iste utvrđuje uz primjenu članka 1. Uvjeta što predstavlja novinu s obzirom na dotadašnja pravila od automobilske odgovornosti. Jasno proizlazi da je upravo tuženik tom novinom (stavak 5. članak 14.) otklonio svaku dvojbu u pogledu revalorizacije svote pokrića za prošireno osiguranje, budući da članak 1. Uvjeta (i to stavak 4. alineja 4.) govori o revalorizaciji svote pokrića utvrđene odlukom o visini svote pokrića obaveznog osiguranja, kao i načinu revalorizacije. To znači da upravo izričitim upućivanjem odredaba o utvrđivanju visine svote pokrića za prošireno osiguranje na članak 1. Uvjeta svota proširenog pokrića podliježe revalorizaciji kao i svota osnovnog pokrića.

 

Stavkom 4. alineja 3. Uvjeta propisano je da ako je u trenutku nastanka osiguranog slučaja propisana svota pokrića od strane nadležnog organa vlasti veća od ugovorene svote, smatra se da je osiguranje ugovoreno na tu svotu.

 

Na dan štetnog događaja 18. studenoga 1992. bila je na snazi Odluka Vlade Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 45/92) kojom je određen najniži iznos osigurane svote (minimalna svota pokrića) za osobne automobile od 50.000.000 HRD.

 

Naime, i smisao proširenog osiguravateljevog pokrića (stavak 1. članak 14. Uvjeta) je u realnoj osiguravateljevoj zaštiti osoba koje se prema Zakonu o osiguranju imovina i osoba ne smatraju trećim, kako je ispravno utvrdio sud drugog stupnja, ali se pritom pozvao na nevažeća pravila za konkretan slučaj, pa nije raspravio ovu pravnu stvar primjenom odgovarajućih pravila i Odluke Vlade, sve gore navedeno.

 

Kako su zbog pogrešnog pravnog stajališta ostale nepotpuno utvrđene činjenice u smislu izloženog stajališta ovog suda, to nema uvjeta za preinaku i valjalo je temeljem odredbe članka 395. stavak 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude kako je navedeno u izreci.

 

O troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

Zagreb, 1. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.