Baza je ažurirana 14.04.2026. zaključno sa NN 20/26  EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

Broj: Rev-x 196/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. d.d. R., kojega zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R., P. M. P., protiv tuženika-protutužitelja B. F. iz R., kojega zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-979/06 od 23. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-72/02 od 14. listopada 2005., u sjednici održanoj 10. listopada 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-72/02 od 14. listopada 2005. utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja-protutuženika prema tuženiku-protutužitelju u iznosu 123.256,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti, utvrđeno je postojanje tražbine tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku u iznosu 11.309,17 EUR u kunskoj protuvrijednosti te su navedene tražbine prebijene i naloženo je tuženiku-protutužitelju platiti tužitelju-protutuženiku 111.946,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom pobliže označenom u izreci (stavak I-III. izreke).

 

Naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku na iznos glavnice 11.309,17 EUR zateznu kamatu pobliže označenu u stavku IV. izreke. U stavku V. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika u iznosu 72,96 EUR, odbijen je dio protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja u iznosu 33.362,40 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata od 11. svibnja 1998. do 31. prosinca 2000. Naloženo je tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak postupka u iznosu 27.934,15 kn.

 

              Rješenjem je odbijen prijedlog tuženika-protutužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja pobliže označenog u izreci rješenja.

 

              Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-979/06 od 23. rujna 2009. potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I., II., III., IV., VI. i VII. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj-protutuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Primjenom odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se temeljem odredbe čl. 53. st. 4. u svezi čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP koja nije ostvarena.

 

U obje nižestupanjske presude su navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na pravo revidenta na naknadu nužnih i korisnih troškova koje mu tužitelj-protutuženik nije priznao, te na naknadu tekućih troškova.

 

Drugostupanjski sud naveo je jasne i razumljive razloge zašto ne prihvaća žalbene navode glede potrebe dopunskog vještačenja pri čemu je vodio računa da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz koji je sudski vještak dao pismeno i dopunski se očitovao na primjedbe tuženika-protutužitelja te suprotno navodima revizije ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 260. te čl. 375. st. 1. ZPP.

 

              Revident tijekom postupka nije ukazivao na svoje pravo zadržavanja (nakon ...) poslovnog prostora za kojeg su stranke sklopile ugovor o zakupu te tim revizijskim navodom ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Isto se odnosi i na revizijski navod kojim se prigovara visini potraživanja tužitelja prema tuženiku. Te revizijske navode ovaj sud nije cijenio, jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog, kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP.

 

              Zato nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Ovaj sud nije prihvatio prijedlog revidenta da ocijeni navode istaknute u njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, jer je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga koji su određeno navedeni u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati dug za neisplaćenu zakupninu temeljem sklopljenog ugovora o zakupu poslovnog prostora, te naknadu za korištenje zakupljenog prostora nakon isteka ugovorenog roka zakupa, sve u iznosu 83.256,04 EUR.

 

              Nižestupanjski sudovi su nakon provedenog postupka utvrdili:

 

- da su stranke sklopile ugovor broj ... o zakupu poslovnog prostora - restauranta V. M. sa rokom trajanja od ... do ...,

 

- da je tuženik platio tri obroka zakupnine i to za cijelu ... i pola ..., dok ostale dospjele iznose zakupnine (74.821,99 EUR )nije platio do isteka ugovora o zakupu (...),

 

- da je tuženik i nakon isteka ugovorenog roka je ostao u posjedu poslovnog prostora do zaključno ... slijedom čega od ... pa do ... tužitelj nije bio u mogućnosti prihodovati sa predmetnim poslovnim prostorom što je uvjetovalo smanjenje tužiteljeve imovine i povećanje imovine tuženika bez pravne osnove u iznosu od 48.434,05 EUR.

 

              Obzirom da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu te nije plaćao zakupninu nakon prve polovice ... do isteka ugovorenog roka zakupa to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da postoji potraživanje tužitelja s naslova neplaćene zakupnine u iznosu od 24.827,99 EUR.

 

              Pravilnom primjenom odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) sudovi su utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva od 48.404,05 EUR za razdoblje od ... do zaključno ... jer je u to vrijeme tuženik bio u posjedu spornog poslovnog prostora bez pravnog osnova čime je onemogućio tužitelja da taj poslovni prostor da u najam trećoj osobi i ostvari prihod.

 

              Nižestupanjski sudovi su nakon provedenog postupka utvrdili da je tuženik za vrijeme trajanja zakupnog odnosa između stranaka ulagao svoja sredstva u predmetni poslovni prostor, da je u tom razdoblju bio u poštenom posjedu spornog poslovnog prostora te da je vrijednost nužnih i korisnih troškova koje je imao tuženik prema cijenama prije presuđenja 84.818,80 kn ili 11.309,17 EUR.

 

Utvrdivši postojanje potraživanja tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku u gore navedenom iznosu nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 164. st. 2. i 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 97/96 i 68/98) jer mu kao poštenom posjedniku pripada naknada za nužne i korisnike troškove prema cijenama u vrijeme presuđenja.

 

              Obzirom da se zahtjevi tužbe i protutužbe mogu prebiti, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev kao u stavku III. izreke jer su nakon prebijanja međusobnih potraživanja stranaka po tužbi i protutužbi utvrdili da je tuženik-protutužitelj dužan platiti tužitelju-protutuženiku iznos pobliže označen u stavku III. izreke prvostupanjske presude.

 

Zato nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje ukazuje revident, to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 10. listopada 2012.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu