1              Poslovni broj: Gž Ovr-202/2020-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ovr-202/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Svjetlani Vidović, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je donijela viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv protivnika osiguranja M. P. P. iz Z., OIB: ..., radi osiguranja novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3923/2019-2 od 22. studenoga 2019., 1. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbija se žalba predlagatelja osiguranja kao neosnovana, te potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3923/2019-2 od 22. studenoga 2019.

 

II. Odbija se zahtjev predlagatelja osiguranja za nadoknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja osiguranja od 18. studenoga 2019.

 

Prijedlog je pokrenut radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja u iznosu od 85.800,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama čiji tijek je specificiran u prijedlogu.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio predlagatelj osiguranja ne navodeći izrijekom iz kojih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. u vezi člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP), sve u vezi s člankom 19. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/02, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje u tekstu: OZ), uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači.

 

Žalba predlagatelja osiguranja nije osnovana.

 

Postupak osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja propisan je odredbama članka 257. – 260. OZ-a, kojima je određeno da na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja, s time da ako protivnik osiguranja nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine, predlagatelj osiguranja dužan je uz prijedlog dostaviti ispravu podobnu za upis prava vlasništva protivnika osiguranja.

 

Iz navedenog slijedi da u postupku osiguranja ovršni sud donosi rješenje o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja uknjižbom tog prava u zemljišne knjige samo u slučaju da se ostvare propisane pretpostavke.

 

Temeljna pretpostavka za donošenje takvog rješenja je postojanje ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelja osiguranja koja se osigurava. Ovršne isprave, među ostalim, predstavljaju i odluke donesene u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drugačije određeno (članak 21. točka 3. u vezi člankom 22. stavkom 2. OZ-a), dok iste stječu svojstvo ovršnosti pod pretpostavkama iz članka 23. stavka 3. OZ-a.

 

Prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje temeljem odredbe članka 22. OZ-a, budući rješenje o ovrsi doneseno u nekom drugom ovršnom predmetu na temelju ovršne isprave, ne predstavlja ovršnu ispravu, već se istim utvrđuje dugovanje ovršenika, a na temelju ovršnih isprava, te se Financijskoj agenciji nalaže provedba ovrhe.

 

Suprotno tome, predlagatelj osiguranja u žalbi navodi da je upravo pravomoćno i ovršno rješenje nadležnog tijela pravni temelj za određivanje osiguranja, no ti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Naime, u članku 136. Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj 115/16 i 106/18, dalje u tekstu: OPZ) definira ovršni postupak OPZ, kojim je propisano da je ovršni postupak u smislu tog Zakona dio porezno-pravnog odnosa u kojem pravno tijelo provodi postupak prisilne naplate poreznog duga na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, s time da se ako OPZ ne uređuje drugačije, na ovrhu primjenjuje OZ (članak 151. OPZ-a). Nadalje, odredbom članka 152. stavka 2. OPZ-a određeno je da se radi osiguranja naplate poreza, u postupku ovrha može upisati zalog i/ili hipoteka na pokretninama i/ili nekretninama ovršenika.

 

Imajući u vidu sadržaj naprijed citiranih odredbi OPZ-a, kao i odredbi OZ-a, ovaj sud je mišljenja, kao i prvostupanjski sud, da su u postupku osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, mjerodavne odredbe OZ-a, te da sudovi kao mjerodavno postupovno pravo kod odlučivanja u postupku radi prisilnog zasnivanja založnog prava, moraju primjenjivati upravo odredbe OZ-a.

 

Kako rješenje o ovrsi koje je doneseno na temelju ovršnih isprava, nije ovršna isprava na temelju koje se može odrediti ovrha, pa tako niti odrediti založno pravo, budući ne sadrži nalog ovršeniku/protivniku osiguranja da ispuni tražbinu, to je pravilno sud prvoga stupnja donio pobijanu odluku.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe iz članka 380. točke 2. ZPP-a, sve u vezi članka 19. stavka 1. OZ-a, odlučiti kao u izreci pod točkom I.

 

Kako predlagatelj osiguranja nije uspio u žalbenom postupku, to mu se ne može priznati niti trošak žalbe, temeljem odredbe članka 154. ZPP-a, koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 21. OZ-a, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu 1. srpnja 2020.