Broj: Rev 838/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz M., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz Č., protiv tuženika N. V. iz M., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz R., radi utvrđenja stjecanja pravne osnove prava suvlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1259/06 od 23. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2754/04 od 30. siječnja 2006., u sjednici od 16. listopada 2012.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj „stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva za 5/6 dijela na nekretnini oznake čest. zem. 11464 k.o. V. upisane u zk. ul. 6785, što u naravi predstavlja kuću i dvorište, ukupne površine 928 m², osim apartmana s ulične strane, u prizemlju označen br. 2, ukupne površine od 59,32 m² - slijedom kojeg utvrđenja je tužitelj ovlašten ishoditi upis prava suvlasništva navedene nekretnine za 5/6 dijela“, te na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak, dok je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka od 29.687,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „zbog svih razloga označenih u članku 382 i 385 ZPP-a“, odnosno zbog toga što presuda ne sadrži pravovaljane razloge i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinače i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje ocjenu „izjave J. Z. kao osnovu za raskid ugovora“ - i tvrdi da su se J. Z. i tuženik „očito dogovorili, a sve na njegovu štetu“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, kao i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja i tako da bi on bio zadovoljan, taj sud nije ostvario neku od postupovnih povreda.

U predmetu nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj „stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva “u 5/6 dijela nekretnine k.č.br. 11464 upisane u z.k.ul. 6785 k.o. V., u naravi kuće s dvorištem površine 928 m² - „osim apartmana s ulične strane, u prizemlju i označenog brojem 2, ukupne površine od 59,32 m²“, kumuliran s zahtjevom tužitelja da se slijedom toga utvrđenja ovlasti ishoditi upis prava toga suvlasništva u zemljišnim knjigama. Tužitelj drži da je kupio prijepornu nekretninu od izvanknjižnog vlasnika J. Z. i za nju platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu - i da mu to daje valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva te nekretnine u prijepornih 5/6 dijela.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je prijeporni dio nekretnine u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasništvo tuženika,

- da je ugovorom od 2. studenoga 2002., koji glasi kao „građevinski ugovor“ a po sadržaju je kupoprodajni ugovor, tuženik kao vlasnik tada još „nedovršene kuće katnice“ prodao J. Z., kao „investitoru i izvođaču radova na dovršenju nedovršene kuće“, prijepornu nekretninu za kupoprodajnu cijenu od 65.000,00 EUR-a plativu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, s time da prema pisanom sadržaju toga ugovora proizlazi: da je J. Z. vlasniku kuće isplatio 5.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama „na ime dijela isplate kuće“ - uz obvezu da „ostatak utvrđene cijene od 60.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama isplati vlasniku kuće najkasnije do 1. svibnja 2003.“; da (prema odredbi čl. 3. ugovora) tuženik „ostaje vlasnikom kuće“ sve dok mu ne bude isplaćen preostali iznos kupoprodajne cijene od 60.000,00 EUR-a; da investitor ukoliko odustane od ugovora ne može tražiti povrat novca danog kao predujam kao „ni naknadu za uloženo u dogradnju kuće i uređenje zemljišta i okolice“; da će se ugovor „automatski smatrati raskinutim ako investitor ne isplati prodavatelju preostali iznos od 60.000,00 EUR-a do 1. svibnja 2003.“; da je (prema odredbi čl. 5.) prodavatelj ukoliko odustane od ugovora dužan investitoru vratiti predujam i naknaditi mu sva uložena sredstva za dogradnju kuće i uređenje zemljišta i okolice; da (prema odredbi čl. 6.) po isplati preostalih 60.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama vlasnik nekretnine „više nema nikakve ingerencije nad vlasništvom dovršenog objekta“,

              - da je prema prethodno navedenom ugovoru J. Z. bio „ovlašten odmah nastaviti sve građevinske radove do konačne upotrebe objekta, ali i srediti potrebnu dokumentaciju za nastavak radova na objektu“, a sve kako bi se dovršila izgradnja zgrade te u istoj napravila 6 apartmana namijenjenih za prodaju,

- da su nakon sklapanja ugovora od 2. studenoga 2002., a tijekom 2003. i 2004., dijelovi prijeporne nekretnine (sagrađeni apartmani) bili predmetom raspolaganja u više pravnih poslova (predugovora i kupoprodajnih ugovora) sklopljenih s zainteresiranim kupcima tih dijelova - koje je nalazio J. Z., s time što je u istima uz suglasnost J. Z. kao vlasnik i prodavatelj dijelova nekretnine nastupao tuženik, a sve obzirom J. Z. nije tuženiku isplatio svu ugovorenu kupoprodajnu cijenu i nije se u zemljišnim knjigama upisao vlasnikom nekretnine iz ugovora od 2. studenoga 2002.,

              - da je 17. kolovoza 2004., a nakon što su dijelovi prijeporne nekretnine (apartmani) već otuđeni trećima - ili je (predugovorima) dogovoreno njihovo otuđenje, tužitelj kao kupac sklopio s J. Z. kao prodavateljem kupoprodajni ugovor za prijepornu nekretninu, a u kojemu je ugovoru naznačeno: da su prodavatelji nekretnine tuženik i J. Z. - ali da je J. Z. temeljem građevinskog ugovora od 2. studenoga 2002. „većim dijelom završio s preuzetim građevinskim radovima“ te se „suglasnim utvrđenjem prodavatelja konstatira da je Z. J. vlasnik izgrađenog objekta u cijelosti“; da tužitelj „na dan potpisa ugovora“ isplaćuje prodavateljima cjelokupni kupoprodajni iznos od 110.000,00 EUR-a, i to na način da 10.000,00 EUR-a isplaćuje prodavatelju N. V., a iznos od 100.000,00 EUR-a J. Z., primitak kojih iznosa ovi potvrđuju potpisom ugovora; da tuženik kao uknjiženi vlasnik nekretnine ovlašćuje kupca da se uknjiži vlasnikom kupljene nekretnine,

- da tuženik nije bio stranka ugovora od 17. kolovoza 2004., a niti naknadno se s njime nije suglasio - i nije ga prihvatio i potpisao, pa je i nakon što je potpisan po tužitelju i J. Z. odbio primiti u ugovoru naznačeni iznos kupoprodajne cijene od 10.000,00 EUR-a, odnosno ponuđeni mu iznos cijene od 13.000,00 EUR-a,

- da je između tuženika i J. Z. postignuta suglasnost o isplati 13.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema ugovoru od 2. studenoga 2002., i to do 31. ožujka 2006., o čemu se J. Z. očitovao u „ovjerenoj pismenoj izjavi“ od 21. lipnja 2005., u kojoj je ujedno izrazio suglasnost s pravnim poslovima koje je tuženik sklopio s trećim osobama glede prijeporne nekretnine i „izričito izjavio“ da temeljem navedenog ugovora i svih ranije navedenih ugovora nema potraživanja prema tuženiku „po bilo kojoj osnovi“.

Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da kupoprodajni ugovor od 2. studenoga 2002. u slijedu s ugovorom od 17. kolovoza 2004. ne daje tužitelju valjanu pravnu osnovu za stjecanje 5/6 suvlasničkog dijela prijeporne nekretnine.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Naime, da bi se uopće mogla razmatrati mogućnost stjecanja utužene osnove „za stjecanje prava suvlasništva“ prijeporne nekretnine po tužitelju pravnim poslom - s mogućnošću i njezina upisa u zemljišnim knjigama u njegovo suvlasništvo, a sve i u svezi odredaba čl. 115. st. 2. te čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZV-a), koje uređuju pitanje stjecanja prava vlasništva nekretnine pravnim poslom i kojima je propisano: (čl. 115. st. 2.) „Na temelju pravnoga posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu“, (čl. 119. st. 1.) „Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije“, i (čl. 120. st. 2.) „Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnoga prava“, tužitelj je, da bi uspio s postavljenim zahtjevom, trebao dokazati postojanje činjenica na kojima je takav zahtjev temeljio: da je ugovor o kupoprodaji nekretnine (nazvan „građevinski ugovor“), a kojeg je u izloženom sadržaju J. Z. 2. studenoga 2002. sklopio s tuženikom, već i J. Z. davao prijepornu „osnovu za stjecanje prava suvlasništva“ - kojom je mogao raspolagati i otuđivati je, a da potom, ukoliko mu je i davao tu osnovu, taj ugovor nije prestao na jedan od načina prestanka pravnih poslova - tako da je (time) J. Z. zadržao „osnovu za stjecanje prava suvlasništva“ koju je potom kupoprodajnim ugovorom od 17. kolovoza 2004. mogao prenijeti tužitelju,

a sve obzirom da bi se tek u takvoj situaciji na odnos stranaka imale primijeniti odredbe čl. 17. preuzetog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano (u stavu I.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, i (u stavu II.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“.

Međutim, budući su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se tužitelj pozvao - ali i onih provedenih prema prijedlogu tuženika, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj nije dokazao istaknute činjenice (da mu ugovor o kupoprodaji od 2. studenoga 2002. daje utuženu osnovu, odnosno da mu je J. Z. kupoprodajnim ugovorom od 17. kolovoza 2004. uopće mogao prenijeti i prenio pravo na koje se u tome ugovoru poziva), nisu imali razloga njegov zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev odbili.

Konkretno, polazeći od izloženih utvrđenja:

- da je ugovorom od 2. studenoga 2002. između tuženika i J. Z. ugovoreno da tuženik „ostaje vlasnikom kuće“ sve dok mu J. Z. ne isplati preostali iznos kupoprodajne cijene od 60.000,00 EUR-a, ali i da će se ugovor „automatski smatrati raskinutim“ ako taj iznos ne bude isplaćen do 1. svibnja 2003. (s time da tek po isplati toga iznosa tuženik kao vlasnik nekretnine „više nema nikakve ingerencije nad vlasništvom dovršenog objekta“),

- da J. Z. nije tuženiku isplatio taj iznos (obzirom tužitelj i J. Z. ističu da je preostao neisplaćen dug prema tuženiku od 10.000,00 EUR-a, dok je prema navodu tuženika „preostala“ isplata duga od 13.000,00 EUR-a), pa su prijeporni dijelovi nekretnine otuđeni trećim osobama - pravnim poslovima s kojima su bili suglasni tuženik i J. Z., a dogovorenim prije nego je 17. kolovoza 2004. tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor s J. Z.,

pravilnim je za prihvatiti da ugovor od 2. studenoga 2002. J. Z. nije niti davao osnovu za stjecanje prijeporne nekretnine - budući je tuženik na njoj zadržao sva prava do potpune isplate ugovorene cijene, a do koje isplate nikada nije niti došlo, a da je, sve da mu je taj ugovor i davao tu osnovu, u konačnom taj ugovor prestao zbog neispunjenja obveze isplate kupoprodajne cijene koju je tim ugovorom J. Z. preuzeo, raskidom i sukladno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), i to prema:

- odredbi čl. 124., prema kojoj „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete“,

- odredbama čl. 125., kojima je propisano: (stav 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu“, (stav 2.) „Ali, vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora“, (stav 3.) „Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor“,

- odredbama čl. 126., kojima je propisano: (stav 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje“, (stav 2.) „Ali, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje“, (stav 3.) „Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora“.

Kod dvostranih ugovora, kakav je i prijeporni (kupoprodajni) od 2. studenoga 2002., vrijedi (prema odredbi čl. 122. ZOO-a) pravilo istovremenog ispunjenja prema kojemu „nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla“.

Obzirom je ovdje riječ upravo o slučaju u kojemu su stranke ugovorile da J. Z. ima isplatiti kupoprodajnu cijenu do 1. svibnja 2003. i da se ugovor ima „automatski smatrati raskinutim“ ako to ne učini, dakle o slučaju u kojemu je ispunjenje obveze na isplatu u tome (određenom) roku ugovoreno kao bitan sastojak ugovora (kada ugovoreni rok isplate ima za ugovor karakter raskidajuće klauzule), revizijski sud je shvaćanja da je u smislu citirane odredbe čl. 125. st. 1. ZOO-a taj ugovor raskinut već 1. svibnja 2003., njegovim neispunjenjem i „po samom zakonu“ - i da J. Z. i zbog toga nije imao osnove pozivom na taj (raskinuti) ugovor raspolagati nekim pravom na prijepornoj nekretnini, sve da je to pravo i imao prije raskida ugovora.

U svezi prethodnog zaključka, pravilno je i shvaćanje da tužitelju utuženu osnovu nije mogao dati niti ugovor od 17. kolovoza 2004., a sve obzirom J. Z. tim ugovorom nije na tužitelja mogao (u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZV-a) prenijeti pravo kojeg ni sam nije imao - dok mu tuženik, kao stvarni i zemljišnoknjižni vlasnik prijeporne nekretnine, tu osnovu, budući nije bio stranka toga ugovora i na njega nije pristao, nije prenio.

Pritom okolnost što je tuženik naknadno pristao da mu J. Z. „nepodmireni preostali iznos od 13.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti“ isplati do 31. ožujka 2006., i to izrazom suglasnosti s sadržajem pisane izjave J. Z. od 21. lipnja 2005., dakle sastavljene nakon što je već prestao ugovor od 2. studenoga 2002. i u trenutku kada su dijelovi prijeporne nekretnine otuđeni trećim osobama, ne daje osnovu zahtjevu tužitelja: samo na činjenici toga pristanka ne može se temeljiti pravno shvaćanje da je već raskinuti ugovor od 2. studenoga 2002. ostao na snazi i produžen rok njegova ispunjenja ili da je tuženik time pristao i na ugovor od 17. kolovoza 2004. i učinke njegova sadržaja, a time i na slučaj „višestrukog ugovaranja otuđenja“ iste nekretnine (iz odredaba čl. 125. ZV-a).

Uostalom revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog se razloga revizija ne može izjaviti.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 16. listopada 2012.