- 1 -              Revt 409/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 409/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. A. S. Z. R. u stečaju, R., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica Ž. S. F., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., S. F., K. P. iz R., protiv tuženika G. P., P., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. i B. iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4886/2014-3 od 3. lipnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-2144/2013-38 od 24. ožujka 2014., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

a) pod točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 1.700.000,00 kn s zatraženim zateznim kamatama,

 

b) pod točkom II. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 88.375,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2144/13-38 od 24. ožujka 2014., u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 75.793,50 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2144/13-38 od 24. ožujka 2014., u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.581,50 kn i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 12.581,50 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže revizijskom sudu da „ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu 1.700.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U revizijskom stupnju sporno je: je li nastupila zastara prijepornog potraživanja, odnosno kada je počeo teći zastarni rok.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj u odnosu na prvotuženika S. I. d.o.o i drugotuženika G. P., postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama i to: k.č. br. 7187/6 površine 618 m2, k.č. br. 7187/7 površine 138 m2, k.č. br. 7187/8 površine 166 m2, k.č. br. 7187/9 površine 166 m2, k.č. br. 7200/1 površine 183 m2, sve upisane u zemljišnoknjižni uložak 6496 k.o. P., te brisanje prava vlasništva na nekretninama k.č. br. 7187/6 površine 618 m2, k.č. br. 7187/7 površine 138 m2, k.č. br. 7187/8 površine 166 m2, k.č. br. 7187/9 površine 166 m2, k.č. br. 7200/1 površine 183 m2, sve upisane u zemljišnoknjižni uložak 6496 k.o. P., s imena i vlasništva tuženika S. I. d.o.o., Z., uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i vlasništvo tužitelja“,

 

- da „je tužitelj u svojoj tužbi postavio i eventualno (kumulirani) tužbeni zahtjev kojeg je usmjerio protiv drugotuženika G. P., tražeći da sud za slučaj da odbije tužbeni zahtjev prema tuženiku S. I. d.o.o. prihvati njegov eventualno postavljeni zahtjev prema tuženiku G. P. i to tako što će naložiti tuženiku G. P. da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 1,700.000,00 kn, s kamatom“,

 

- da „je prvostupanjski sud u svojoj odluci od 24. veljače 2004. prihvatio prvi postavljeni tužbeni zahtjev, a ovaj (drugostupanjski) sud (da) je 27. veljače 2013., preinačio presudu prvostupanjskog suda te odbio prvi tužbeni zahtjev i ostavio prvostupanjskom sudu odlučiti o drugom (eventualno) istaknutom zahtjevu kojeg je tužitelj usmjerio protiv drugotuženika G. P.“,

 

- da „je tužitelju rješenjima od 16. studenoga 1990., Komisija za imovinsko-pravne poslove, Skupštine Općine P., dodijelila pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu i to zemljišta označena kao k.č.br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1“,

 

- da „je iz njih vidljivo da je Komisija za svako od tih zemljišta naložila tužitelju plaćanje naknade u određenom iznosu“,

 

- da „je tužitelj s tuženikovim prednikom (O. P.) sklopio Ugovore o međusobnim pravima i obvezama 31. siječnja 1990.“,

 

- da „je u svakom od tih Ugovora, utvrđeno da je Komisija dodijelila tužitelju neizgrađena građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu rješavanja stambenih problema osoba koje žive i rade na području O. P. te da je na ime naknade za ta dodijeljena zemljišta tužitelj uplatio naknadu u određenom iznosu“,

 

- da „je tužitelj uplatio tuženiku (tuženikovom predniku) naknade utvrđene u rješenjima Komisije za imovinsko-pravne poslove od 16. studenoga 1990., te u Ugovorima o međusobnim pravima i obvezama od 31. siječnja 1991.“,

 

- da „građevinska zemljišta označena kao k.č.br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1 u vrijeme pretvaranja društvenog vlasništva u vlasništvo, nisu izgrađena - privedena namjeni na temelju odredaba Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 48/88, 16/90, 53/90) te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01; dalje: ZV)“,

 

- da je tužitelj podnio „zahtjev (tuženiku) od 19. svibnja 2000. u kojem traži stavljanje izvan snage kupoprodajnih ugovora sklopljenih između stranaka“,

 

- da „je tuženik (Zaključkom od 12. lipnja 2000.) zaključio kako tužitelju neće vratiti građevinska zemljišta označena kao k.č. br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1, te da svoja prava može rješavati jedino u sudskom postupku“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude u odnosu na odluku o glavnoj stvari) te odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „je sporno među strankama je li utužena tražbina zastarjela, a s tim u vezi (da je) sporan i početak tijeka zastarnog roka“,

 

- da „je 22. prosinca 1990. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevnom zemljištu („Narodne novine“ broj 16/90 i 53/90), gdje se iza čl. 4. dodao novi čl. 4.a.“,

 

- da „je prema tom članku, stupanjem na snagu tog Zakona, prestalo po sili zakona društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a koje je u društveno vlasništvo preneseno odlukama skupština općina nakon 22. veljače 1974., što je u konkretnom slučaju riječ“,

 

- da „je tužitelj za vrijeme trajanja tog Zakona, s obzirom na to da nije naveden rok za donošenja rješenja po čl. 4.a st. 2. mogao privesti namjeni neizgrađeno građevinsko zemljište, što nije učinio, a to pravo mu je prestalo stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“,

 

- da „je naime, u odredbi čl. 394. st. 2. ZV-a stavljen izvan snage Zakon o građevinskom zemljištu, a u odnosu na tužitelja nije se mogla primijeniti ni odredba čl. 361. ZV-a, po kojoj se pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta pretvara u pravo vlasništva samo ako pravo korištenja nije prestalo do donošenja Zakona“,

 

- da „je dakle, stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), tužitelju po sili zakona prestalo pravo korištenja neizgrađenih građevinskih zemljišta označenih kao k.č. br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1“,

 

- da „s prestankom tužiteljevog prava korištenja neizgrađenih građevinskih zemljišta označenih kao k.č. br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1 po sili zakona, to su i Ugovori na temelju kojih su mu prava korištenja dodijeljena, također raskinuti po sili zakona kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud“,

 

- da „je osim toga Zakon o građevinskom zemljištu u odredbi čl. 46. st. 5., propisao da se Ugovori o međusobnim pravima i obvezama, raskidaju po sili zakona prestankom prava korištenja“, pa da je „stoga bez značaja tužiteljeva tvrdnja da su stranke naknadno, samostalno raskinule predmetne ugovore“,

 

- da „je nakon prestanka tužiteljeva prava korištenja neizgrađenih građevinskih zemljišta, tuženik dobio obvezu vratiti naknadu koja mu je za to plaćena“,

 

- da „se početak zastare u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 210. st. 1. i 3. ZOO-a određuje u vrijeme kada je otpala osnova već izvršene dužnikove (tužiteljeve) isplate, a to je najranije 22. prosinca 1990., a najkasnije 1. siječnja 1997. kada je tužitelju po sili zakona i prestalo pravo korištenja neizgrađenih građevinskih zemljišta označenih kao k.č.br. 7187/6, 7187/7, 7187/8, 7187/9 i 7200/1, te kada su po sili zakona raskinuti prethodno opisani Ugovori o međusobnim pravima i obvezama“, pa da je „od tada tužitelj stekao pravo tražiti od tuženika povrat stečenog bez osnove“,

 

- da „je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženikov materijalnopravni prigovor zastare utužene tražbine osnovan, s obzirom na to da je tužitelj tužbu podnio 27. studenoga 2003., dakle protekom roka od pet godina, te (da) je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer tužitelj više nema pravo potraživati od tuženika povrat stečenog bez osnove (čl. 360. st. 1. ZOO-a)“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda (u odnosu na u reviziji sporno) je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4886/2014-3 od 3. lipnja 2015.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.