Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 691/2016-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz R., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u R., protiv I-tuženika S. A. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u R., i II-tuženika M. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-974/15 od 24. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-325/15-25 od 24. travnja 2015., u sjednici dana 30. lipnja 2020.
r i j e š i o j e:
Revizija tužiteljice se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-974/15 od 24. veljače 2016. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-325/15-25 od 24. travnja 2015.
"I - I-tuženik S. A. iz R. G. 8 i II-tuženik M. Š. iz R., dužni su isprazniti od osoba i stvari stan u R. na adresi … koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje na prvom katu, kupaonice i WC-a u viskom prizemlju, prostorije – podruma ispod volte u prizemlju, tavana, te zajedničkog hodnika u zgradi sagrađenoj na k.č.bt. 25 z.k.ul. 966 k.o. T. – S., te ga predati na raspolaganje tužiteljice T. Š. slobodan od osoba i stvari, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
II – Tuženi su dužni naknaditi tužiteljici solidarno parnični trošak u iznos od 15.862,00 kuna u roku 15 dana"
Županijski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj Gž-974/15 od 24. veljače 2016. preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio gore navedeni tužbeni zahtjev.
Tako je suđeno u sporu radi predaje nekretnine po vlasničkoj tužbi tužiteljice (zemljišnoknjižne vlasnice nekretnine) protiv posjednika stana i to I-tuženika kojemu je prije stjecanja prava vlasništva tužiteljice njezin suprug predmetni stan prodao i predao u posjed, i II-tuženika koji je u posjedu dijela stana na temelju ugovora sklopljenog sa suprugom I-tuženika.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), u kojoj je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije žalbe tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.
Tuženik nije odgovorio na podnesenu reviziju.
Revizije je osnovana.
Prije odluke o reviziji ovaj sud je ispitao njezinu dopuštenost te je utvrđeno da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a. ZPP, te je protiv te presude dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč 3. ZPP, a samim time nije dopuštena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Stoga je ovaj sud ispitao presudu po čl. 392.a. st. 1. ZPP, kao povodom redovne revizije iz čl. 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, imajući na umu ne samo naznačena pravna pitanja i razloge važnosti koji su u reviziji navedeni po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, nego i cjelokupni sadržaj revizije.
Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Presuda je donesena u sporu radi predaje u posjed nekretnine, po pravoj vlasničkoj tužbi na predaju nekretnine (reivindikaciju) iz čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZVDSP).
Sporno je u revizijskom stupnju postupka ima li tužiteljica pravo pravom vlasničkom tužbom zahtijevati od I i II-tuženika, koji posjeduju stan, da joj predaju svoj posjed stana, te imaju li tuženici takvo pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).
S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 162. i 163. ZVDSP.
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:
- da je dana 29. svibnja 1996. sklopljen kupoprodajni ugovor kojim prodavatelj, tada zemljišnoknjižnI vlasnik stana D. Š. prodaje, a kupac S. A. kupuje stan u R., po cijeni od 250.000,00 kuna, te da je cijena plaćena i stan predan kupcu,
- da T. Š. i djeca nisu znali za sklapanje kupoprodajnog ugovora sve dok nije došlo od pretresa stana od strane policije,
- da je predmetni stan D. Š. stekao nasljeđivanjem te je živio u stanu do ožujka 1989., a u ožujku se odselio i stan iznajmljivao,
- da je D. Š. zbog problema sa susjedima preko vjerske sekte kojoj se pridružio, upoznao S. A. koji mu je obećao fizičku zaštitu od uznemiravanja, uz naknadu od 1.500.00 do 10.000,00 DEM, ovisno o vrsti zaštite, te je u više navrata i plaćena zaštita, a potom konačno i sklopljen gore navedeni kupoprodajni ugovor,
- da je dana 5. rujna 1996. sklopljen Ugovor o darovanju kojim D. Š. daruje predmetni stan supruzi T. Š., te je na temelju tog ugovora izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na ime T. Š.,
- da T. Š. i djeca nisu znali za sklapanje kupoprodajnog ugovora sve dok nije došlo od pretresa stana od strane policije, nakon što je već bio sklopljen ugovor o darovanju,
- da je S. A. vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, i brisanja upisa prava vlasništva na ime T. Š., te je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2317/07 odbijen s tužbenim zahtjevom jer nije dokazao razloge ništetnosti,
Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da je tužiteljica dokazala potrebne pretpostavke iz čl. 162. st. 1. ZVDSP, time što je utvrđeno da je tužiteljica savjesni stjecatelj jer je i u trenutku sklapanja ugovora o darovanju i u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu bila savjesna stjecateljica koja nije znala za ugovor sklopljen s kupcem A., a presude istog prvostupanjskog suda posl. br. P-2317/07 sud je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim darovnog ugovora.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu jer je ocijenio, protivno činjeničnim utvrđenjima i zaključku prvostupanjskog suda, da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o darovanju i podnošenja zahtjeva za uknjižbu bila nesavjesna.
U odnosu na savjesnost tužiteljice je navedeno:
- da je tužiteljica upisala pravo vlasništva prijepornog stana temeljem darovnog ugovora od 05. rujna 1996. godine i aneksa od 19. veljače 2002. godine zadržavši red prvenstva ostvaren prijedlogom za uknjižbu 16. rujna 1996. godine pod brojem Z-5034/96., čime je protivno načelima zemljišnoknjižnog prava tužiteljica ostvarila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na temelju darovnog ugovora iz 1996. godine i aneksa tom ugovoru (sadržaj kojeg sudu nije poznat), od 19. veljače 2002. godine, dakle, gotovo 6 godina nakon sklapanja darovnog ugovora,
- da je neživotna i neuvjerljiva tužiteljičina tvrdnja da nije znala za sklopljeni kupoprodajni ugovor između njezinog supruga D. Š. i prvotuženika, sve kod nesporne činjenice da je kupoprodajni ugovor kojeg je sklopio D. Š. s prvotuženikom sklopljen prije darovnog ugovora (temeljem kojeg je tužiteljica upisala svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama), činjenice također neprijeporne da je prodavatelj D. Š. (tužiteljičin suprug) nakon što je sklopio kupoprodajni ugovor s prvotuženikom, prvotuženiku predao u neposredan posjed predmet kupoprodaje, kao i da je D. Š. potvrdio kako se uplašio da bi mogao stan izgubiti te se obratio odvjetniku i dogovoreno je da stan prepiše na suprugu temeljem ugovora o darovanju, što je i učinjeno.
U obrazloženju drugostupanjske presude je glede stjecanja prava vlasništva tužiteljice navedeno:
- da ugovor o darovanju, temeljem kojeg je tužiteljica upisala pravo vlasništva prijeporne nekretnine na svoje ime, ne proizvodi pravne učinke jer nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta,
- da za rješenje spora nije odlučno što I-tuženik nije uspio u sporu vođenom radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju zbog razloga navedenih u toj tužbi, jer da to još uvijek ne znači da je ugovor o darovanju valjan.
Zaključivši da je ugovor o darovanju između D. Š. kao darovatelja i T. Š. kao daroprimateljice sklopljen bez prave predaje, a nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09), takav ugovor uslijed nedostatka forme ne proizvodi pravne učinke prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05).
Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, te je naznačila pravno pitanje: "Je li valjan ugovor o darovanju nekretnine sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05), koji nije sklopljen u obliku propisanom za ugovor o darovanju bez predaje u neposredan posjed po čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09)", te može li sud po službenoj dužnosti kao prethodno pitanje utvrditi ništavim ugovor kada je prethodno meritorno odlučeno o pitanju ništavosti pravomoćnom presudom?
U reviziji je sadržajno ukazano na pogrešnu primjenu odredaba ZVDSP kojima je uređena zaštita prava vlasništva pravom vlasničkom tužbom.
Osnovano tužiteljica revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Presuda je donesena u sporu po pravoj vlasničkoj tužbi na povrat stvari (reivindikacijskoj tužbi), pa su za rješenje spora mjerodavne odredbe ZVDSP i to:
-čl. 162. st. 1. ZVDSP koja glasi: Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.,
-čl. 163. st. 1. ZVDSP: Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).,
-čl. 119. st. 1. ZVDSP: Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.
-čl. 119. st. 2. ZVDSP: Odredbe ovoga Zakona o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova.
Na tužiteljici je dakle bio teret dokaza da je ona vlasnica predmetne nekretnine i da se nekretnina nalazi u posjedu tuženika.
U slučaju kad je pravo vlasništva tužitelja upisano u zemljišnim knjigama, taj upis oslobađa tužitelja od daljnjeg dokazivanja da je upisana osoba vlasnik nekretnine u odnosu na kuju je upisano njezino pravo vlasništva, jer zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava, a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, po čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17., dalje: ZZK).
Samim time, u slučaju kad je pravo vlasništva tužitelja upisano u zemljišnim knjigama, tuženik je ograničen u isticanju materijalnopravnih prigovora kojima negira pravo vlasništva na stvari čiju predaju traži tužitelj (primjerice prigovor da bivši vlasnik nije bio vlasnik stvari ili da nije mogao raspolagati stvarju, da pravni posao na temelju kojega je stečeno pravo vlasništva nije valjan ili da ne postoji koja druga valjana pravna osnova na kojoj tužitelj temelji tvrdnju o pravu vlasništva, da stvar nije stjecatelju predana u posjed ako je predaja preduvjet za stjecanje prava vlasništva …).
Nadalje, u ovom parničnom postupku tuženici su istakli prigovor za koji drže da ukida vlasnički zahtjev, odnosno da tužiteljica nije vlasnica predmetne nekretnine, što bi bio dopušten prigovor da je tužiteljica nakon upisa otuđivala nekretninu. Međutim, obrazlažući taj prigovor oni tvrde da su stekli pravo vlasništva na temelju pravnog posla sklopljenog prije nego što je sklopljen ugovor o darovanju na temelju kojeg je izvršena uknjižba i predajom nekretnine u njihov posjed. Ne radi se dakle o "ukidnom" prigovoru nego o tvrdnji o dvostrukom otuđenju nekretnine.
U odgovoru na taj navod treba poći od toga da u slučaju višestrukog otuđenja nekretnine svaka osoba kojoj se vlasnik nekretnine obvezao prenijeti pravo vlasništva ima pravo zahtijevati od otuđivatelja da joj izda tabularnu ispravu sposobnu za zemljišnoknjižni prijenos vlasništva. Ali, pravo vlasništva će steći ona osoba glede koje se prvo ispune pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnine, odnosno ona koja je na temelju vlasnikovog pravnog posla zatražila zemljišnoknjižni upis kojemu je udovoljeno.
Ostali ugovaratelji (kupci, daroprimci …) mogu tražiti brisanje upisa prava vlasništva osobe koja je prva zatražila upis, i uknjižbu u svoju korist po pravilu iz čl. 125. st. 2. ZVDSP ili stavljati obveznopravni zahtjev prema otuđivatelju. Osoba kojoj je nekretnina prodana i predana u posjed, ali nije u zemljišnim knjigama upisano njeno pravo vlasništva, ima kao predmnijevani vlasnik pravo zaštite prema trećima, a ne i prema osobi koja je na temelju pravnog posla prva ishodila i ostvarila upis prava vlasništva na svoje ime.
S obzirom na navedeno, pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda na kojemu se temelji obrazloženje pobijane drugostupanjske presude da je za rješenje ovog spora odlučna valjanost darovnog ugovora na temelju kojega je tužiteljica ishodila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.
Zbog iznijetih razloga je ovaj revizijski sud utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.
Stoga je valjalo po čl. 395. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom vijeću drugostupanjskog suda.
Odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, pa je valjalo ukinuti i rješenje o parničnim troškovima, s tim što će sud o troškovima ovog revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.