Poslovni broj: P-6208/2018

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna „sv. Križ“ Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Maji Anušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. zavod za mirovinsko osiguranje, P. služba u S., OIB: …, zastupan po punomoćnici D. G., dipl.iur, protiv tuženika A. osiguranje d.d. Z., L. 2, OIB: …, zastupano po odvjetnicima u OD G. i P. iz Z., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 30.lipnja 2020. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istog dana

p r e s u d i o   j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Dužan je tuženi platiti tužitelju u korist državnog proračuna RH broj 1001005-1863000160 pozivom na broj 26/5908-19-19-03129577494

-          iznos od 15.985,72 kune koji se odnosi na razdoblje od 06.05.2003.g.g do 30.04.2006.g.g sa zakonskim zateznim kamatama od 15 % godišnje od 19.12.2007.g. do 31.12.2007.g. , a  od 01.01.2008.g. do isplate zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-          iznos od 270.835,68 kn ( kapitalizirani iznos jednokratne naknade štete) sa zakonskim zateznim kamatama od 15% godišnje koje teku od 19.12.2007.g. do 31.12.2007.g. a od 01.01.2008. do isplate zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. „ kao neosnovan.

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 75.255,50 kuna, u roku 15 dana.

Obrazloženje

              Tužitelj je u ovom predmetnu podnio tužbu protiv tuženika dana 3.prosinca 2007. navodeći da je dana 15.studenog 2000. osiguranik K. N. doživio saobraćajnu nezgodu koju je skrivila D. B. upravljajući osobnim vozilom marke F. U. reg.oznake i broja …. Nadalje, da je navedeno vozilo bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika policom osiguranja broj …. Nadalje, da je rješenjem tužitelja K. N. priznato počevši od 14.siječnja 2003. pravo na invalidsku mirovinu, a uzrok koje je ozljeda na radu. Nadalje, da je tužitelj isplatio K. N. iznos od 52.733,98 kuna na ime mirovine u razdoblju od 6.svibnja 2003. do 30.travnja 2006. Nadalje, da je isplatio razmjerni iznos invalidske mirovine u iznosu od 16.769,40 kuna, te da jednokratna naknada štete za invalidsku mirovinu od 1.svibnja 2006. iznosi 353.317,17 kuna, slijedom čega ukupno potraživanje tužitelja iznosi 370.086,57 kuna.
              Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava pasivnu legitimaciju ni osnov odgovornosti, a osporava uzročno-posljedičnu vezu predmetne nezgode i umirovljenja oštećenika te visinu štete. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na isplaćeni razmjerni dio mirovine u razdoblju od 6.5.2003-3.12.2004. ( iznos mirovine izvan zastarnog trogodišnjeg roka).

              U ovom postupku sud je donio prvostupanjsku presudu poslovni broj IP-2100/07 od 25.veljače 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja jer da nema uzročno-posljedične veze između štetne radnje i umirovljenja oštećenika, te je ista ukinuta rješenjem Ž. suda u S., poslovni broj: Gžo-314/2011 od 19.rujna 2013. uz obrazloženje da je parnični sud vezan rješenjem odnosno odlukom nadležnog upravnog tijela tj. tužitelja. Presudom poslovni broj Pi-827/13 odbijen je tužbeni zahtjev, a rješenjem poslovni broj Gž-1032/2015 od 13.prosinca 2018. ponovljeni su razlozi iz citirane drugostupanjske odluke.

              Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem presude IK-55/01, zapisnika o očevidu, rješenja H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba S., K.: U./I-140-01/02-01 U..broj 341-18-03/02-72562 od 2.prosinca 2004., Prijave o ozljedi na radu, nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti, mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju, obračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu osiguranika N. K. od 10.listopada 2007., obračuna razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika N. K. od 30.lipnja 2006., rješenja H. K.: UP/I-140-04-01-01, Ur.broj 341-18-03/1-03-72563, vještačenjem po vještaku za knjigovodstveno i financijsko vještačenje J. d.o.o., te dopunom nalaza i mišljenja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 123/08,57/11,148/11,25/13 -u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud utvrđuje tužbeni zahtjev neosnovanim.

Predmet ovog postupka je potraživanje tužitelja koje se temelji na odredbi čl. 160.  Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98,127/00,59/01,109/01,147/02,117/03 i 30/04; dalje ZOMO) sukladno kojoj tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja,  a koja sukladno stavku 2) obuhvaćaju troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: a) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i b) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava, dok se sukladno stavku 3) zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Nadalje, u stavku 4) navodi se da kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 163. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

U konkretnom slučaju, u prometnoj nezgodi stradao je osiguranik tužitelja u prometnoj nezgodi koju je izazvao osiguranik tuženika D. B..

Sukladno rješenju tužitelja, Klasa: UP/I-140-01/02-01 Ur.broj 341-18-03/02-72562 od 2.prosinca 2004. od 2.prosinca 2004. osiguraniku N. K. je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad te se istome priznaje počevši od 14.siječnja 2003. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 869,20 kuna/ mjesečno.

Dakle, citiranim rješenjem osiguraniku je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Nadalje, iako u uputi drugostupanjskog suda se navodi kako je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja invalidnosti i radne nesposobnosti, te da nije ovlašten preispitivati pravilnost toga akta niti utvrđivati razloge na temelju kojih je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, ipak predmetnim rješenjem nije odlučeno o obvezi tuženika na naknadu štete odnosno pravu tužitelja na naknadu štete od tuženika koju trpi isplatama novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja, a niti je tuženik u tom postupku sudjelovao kao stranka zbog čega nije bio u mogućnosti niti štiti svoja prava i interese. (Tako i ŽS ST Gž-1462/2016 od 8.veljače 2017.)

Utoliko je uzročno-posljedičnu vezu između u prometnoj nezgodi nastale štete i naknade koju potražuje tužitelj pozivajući se na odredbe ZOMO, kao jednu od pretpostavki izvanugovornog odnosa za naknadu štete u ovom postupku trebao dokazati tužitelj ( sukladno istovjetnom stajalištu iskazanom u odlukama Vrhovnog suda  RH broj Rev-x- 186/15 od 3.ožujka 2015.,Revr 676/12 od 10.studenog 2015., Rev x 479/15 od 2.rujna 2015. kao i stajalištu iskazanom u odluci Europskog suda za ljudska prava broj 49429/99 od 24. veljače 2006.

Naime, iz presude poslovni broj IK-550/01 O. suda u S. proizlazi da je ista donijeta u kaznenom postupku protiv D. B. koja da je postupajući protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu kasno uočila pješaka N. K. te istog zahvatila prednjom lijevom stranom vozila zbog čega je istoj izrečena novčana kazna.

Obzirom je tuženik osporio uzročno-posljedičnu vezu između u prometnoj nezgodi nastale ozljede i potraživanja tužitelja koje se temelji na odluci tužitelja o umirovljenju osiguranika K. to je u ovom postupku provedeno medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada D. M. na temelju u spis dostavljene medicinske dokumentacije tužitelja.

Predmetnim vještačenjem utvrđeno je da je kod N. K. glede posljedica vezanih uz ozljeđivanje u predmetnoj prometnoj nezgodi nastalo trajno umanjenje pokretljivosti lijevog koljena u blagom stupnju i pareza lijevoj ulnarnog živca te da trajne posljedice kod istog uzrokuju invaliditet 17,5 % te da utvrđeni invaliditet ne utječe na gubitak radne sposobnosti za poslove pomoćnog staklara te da bi ocjena radne sposobnosti bila da nema invalidnosti, ali postoji opasnost od nastanka iste ako nastavi raditi na poslovima na kojima mora više od 1/3 radnog vremena čučati, klečati ili nositi teške terete iznad 25 kg. Nadalje, da utvrđena i opisana funkcija koljena i lijeve podlaktice ocjenjene invaliditetom od 17,5 % omogućava osiguraniku da obavlja poslove ispomoći u obradi stakla, u privatnom obrtu „S.“ vl. F. D. koje je obavljao do dana ozljeđivanja i na kojim, kako se to navodi u obrascu „prijava ozljede na radu“ u dijelu kojeg popunjava poslodavac, stoji da na poslu nema opasnosti i štetnosti, koje podrazumijevaju posebne uvjete na radu ( dizanje teških tereta, čučanje i sl) koje bi za osiguranika predstavljale opasnost, slijedom čega vještak zaključuje da trajne posljedice ozljeđivanja osiguranika u predmetnoj prometnoj nezgodi nisu uzrokovale trajnu nesposobnost za rad na poslovima ispomoći u obradi stakla.

Dakle, tužitelj je u ovom postupku, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a bio dužan dokazati da postoji uzročno – posljedična veza između nastalih ozljeda koje je zadobio N. K. u predmetnoj prometnoj nezgodi i konkretne štete koju trpi tužitelj, što isti nije učinio, budući je iz provedenog vještačenja po vještaku M. M.- D. sudskog vještaka za medicinu rada jasno i nedvojbeno proizlazi kako kod osiguranika tužitelja zbog posljedica ozljeđivanja u predmetnom prometnoj nezgodi nije nastupila profesionalna nesposobnost za rad niti su ispunjeni uvjeti za odlazak u invalidsku mirovinu, a sud je isto prihvatio kao stručno i argumentirano te sačinjeno sukladno pravilima struke, slijedom čega je utuženi iznos naknade štete osporen, a tužitelj nije dokazao niti predlagao izvođenje dokaza kojim bi dokazao da postoji uzročno-posljedična veza kao pretpostavka odgovornosti tuženika za nastalu štetu koju isti trpi isplatom mirovine svom osiguraniku. Naime, odluka tužitelja o umirovljenju osiguranika ne obvezuje tuženika automatski na isplatu naknade štete već u ovom postupku valja utvrditi je li nastala ozljeda u vezi sa utvrđenim invaliditetom zbog kojeg je otpravljen u mirovinu, a što u ovom postupku nije utvrđeno. Naime, sukladno nalazu mišljenju vještaka osiguranik je nakon ocjene vještaka o profesionalnoj nesposobnosti za rad mogao ili ostati na poslovima staklara prema preostaloj radnoj sposobnosti ili otići u invalidsku mirovinu koja se zove invalidska mirovina poradi profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, kako je osiguraniku rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, a u ovom postupku nije dokazano da su nastale u predmetnoj prometnoj nezgodi ozljede koje bi izazvale trajnu nesposobnost za rad na poslovima ispomoći u obradi stakla, na kojim poslovima je osiguranik radio do ozljeđivanja, slijedom toga u ovom postupku je utvrđeno da nema uzročno posljedične veze između pretrpljene ozljede i nastale štete.

Obzirom tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između ozljede osiguranika i odluke tužitelja o njegovu odlasku u invalidsku mirovinu pa kako nije ispunjena  predmetna pretpostavka odgovornosti za štetu, tužbeni zahtjev se ukazuje neosnovan.

Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu 500 bodova, pristup na ročište od 14.listopada 2009. 500 bodova, ročište od 14.prosinca 2009. 50 bodova, ročište od 18.listopada 2010. 500 bodova, 11.veljače 2011. 500 bodova, sastav podneska od 11.srpnja 2014. 500 bodova, zastupanje na ročištu od 14.srpnja 2014. 500 bodova, 26.studenog 2014. 500 bodova, sastav podneska od 28.svibnja 2019. 500 bodova, ročište od 24.rujna 2019. 500 bodova, te 27.veljače 2020. 500 bodova, što sveukupno iznosi 5500 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednakoj 10,00 kuna ( Tbr. 50) odnosno sveukupno 55.000,00 kuna uvećano za PDV (25%) u iznosu od 13.750,00 kn iznosi 68.750,00 kuna što zajedno s pristojbama iznosi 70.775,50 kuna, te uvećano za trošak vještačenja od 4.500,00 kuna sveukupno iznosi 75.255,50 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Splitu, 30.lipnja 2020.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu.