- 1 -              Revr 251/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 251/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz M., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d. iz V. G., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2210/2016-3 od 22. kolovoza 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-361/2014-26 od 17. lipnja 2016., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice kao djelomično osnovana i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2210/2016-3 od 22. kolovoza 2017. u dijelu odluke pod točkama II. i III. izreke - te predmet u tome ukinutom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude u odluci pod točkom I. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

a) pod točkom I. izreke, tuženik je obvezan platiti tužiteljici 16.200,00 kn bruto s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

 

b) pod točkom II. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu štete od 22.000,00 kn s zatraženim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužiteljice A. G. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-361/14-26 od 17. lipnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-361/14-26 od 17. lipnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice A. G. za isplatu bruto iznosa od 16.200,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužiteljici A. G. naknaditi tuženiku L. H. d.o.o. k.d. trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška nastalog povodom žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 637,50 kn kao neosnovan.“.

 

Protiv drugostupanjske presude „u dijelu u kojem se pod toč. I. odbija žalba i u dijelu u kojem se pod toč. II. preinačava prvostupanjska presuda“ tužiteljica je izjavila izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže revizijskom sudu „da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje u kojem će predložiti i financijsko vještačenje koje će otkloniti svaku sumnju oko razlike u bruto plaćama“.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.             

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora dva su zahtjeva na obvezivanje tuženika:

 

a) isplatiti tužiteljici 16.200,00 kn bruto „na ime razlike plaće za razdoblje od 1. listopada 2010. do 1. srpnja 2011.“ - o kojem je odlučeno pod točkom II. izreke drugostupanjske presude (dalje: prvi zahtjev),

 

b) naknaditi tužiteljici „neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti“ u iznosu 22.000,00 kn - o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke drugostupanjske presude (dalje: drugi zahtjev),

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da „je tužiteljica u razdoblju od 17. svibnja 2010. do 30. rujna 2010. bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme i to na radnom mjestu zamjenika voditelja trgovine te da je kao njezina bruto mjesečna plaća ugovoren iznos od 6.700,00 kn“,

 

- da „je tužiteljica u razdoblju od 1. listopada 2010. do 1. srpnja 2011. bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu radnika u trgovini s ovlastima zamjenika voditelja trgovine te da je kao njezina bruto mjesečna plaća ugovoren iznos od 5.000,00 kn“,

 

- da „je tužiteljica, iako je u razdoblju od 1. listopada 2010. do 1. srpnja 2011. temeljem ugovora o radu bila raspoređena na niže rangirano radno mjesto radnika u trgovini s ovlastima zamjenika voditelja trgovine, u istom tom razdoblju obavljala poslove voditelja trgovine, no da je za obavljeni rad primala plaću koja je ugovorena za radno mjesto radnika u trgovini s ovlastima zamjenika voditelja trgovine“,

 

- da „je J. S. u razdoblju od 1. prosinca 2011. do 31. svibnja 2012. bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme i to na radnom mjestu zamjenika voditelja trgovine te da je kao njegova bruto mjesečna plaća ugovoren iznos od 6.800,00 kn“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanima (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude, primjenom odredaba čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a) te odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je na temelju prethodno utvrđenih činjenica zaključio da tužiteljica na ime naknade imovinske štete i to izmakle koristi zbog neisplate razlike plaće osnovano potražuje bruto mjesečni iznos od 1.800,00 kn, odnosno za utuženo razdoblje ukupan iznos od 16.200,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne bruto iznose, primjenjujući pri tome odredbe iz čl. 83. i čl. 84. st. 3. Zakona o radu 149/09 i 61/11 - u daljnjem tekstu: ZR) i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), u svezi čl. 103. st. 2. ZR i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 i 41/08)“,

 

- da „naime, iako tužiteljica u utuženom razdoblju zaista nije obavljala poslove radnika u trgovini s ovlastima zamjenika voditelja trgovine za obavljanje kojih je između tužiteljice i tuženika u tom razdoblju bio sklopljen i bio na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je bila ugovorena bruto mjesečna plaća tužiteljice u iznosu od 5.000,00 kn, već je faktički obavljala poslove voditelja trgovine za obavljanje kojih bi ista, uzimajući u obzir sadržaj ugovora o radu na određeno vrijeme koji je između tužiteljice i tuženika bio sklopljen i bio na snazi u razdoblju koje je prethodilo utuženom razdoblju, primala bruto mjesečnu plaću u iznosu od 6.800,00 kn, valja istaknuti da prema stavu ovog suda tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće u bruto mjesečnom iznosu od 1.800,00 kn, odnosno u ukupnom bruto iznosu od 16.200,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne bruto iznose, budući da u utuženom razdoblju, u smislu odredbe iz čl. 13. st. 1. toč. 8. ZR, nije došlo do promjene ugovora o radu u dijelu u kojem su stranke ugovorile bruto mjesečni iznos plaće tužiteljice za obavljeni rad“,

 

- da „je slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem ona na ime naknade imovinske štete i to izmakle koristi zbog neisplate razlike plaće potražuje bruto mjesečni iznos od 1.800,00 kn, odnosno za utuženo razdoblje ukupan iznos od 16.200,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne bruto iznose, neosnovan“,

 

- da „je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, a sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP, zaključio da tužiteljica nije u smislu odredbe iz čl. 219. st. 1. ZPP dokazala postojanje svih pretpostavki koje su morale biti ispunjene da bi postojala odgovornost tuženika za neimovinsku štetu koja je tužiteljici nastala povredom njezinog prava na tjelesno i duševno zdravlje, a konkretno postojanje protupravnosti, odnosno da bi to što je tužiteljica obavljala poslove voditelja trgovine za plaću u manjem iznosu od onog na koji je imala pravo bilo protivno odredbama ZR ili odredbama ugovora o radu koji je u utuženom razdoblju bio na snazi, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima predmetnu presudu pobija u dijelu u kojem je (taj) njezin zahtjev odbijen“.

 

Tužiteljica je reviziju podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavila pitanja:

 

1/ „Je li neisplata jednake plaće za jednaki rad šikana (u ovom slučaju po osnovi spola) i je li tužiteljica propustila dokazati u ovom postupku?“,

 

2/ „Je li naknada imovinske štete (izmakle koristi) zbog neisplate plaće odgovara potraživanju radnika tj. isplati plaće sukladno sklopljenom ugovoru o radu tj. je li obavljanje poslova izvan radnog mjesta za radnika predstavlja štetu?“,

 

3/ „Je li radnik može od poslodavca tražiti naknadu štete (izmakle koristi) zbog rada koji je radnik svakodnevno obavljao izvan poslova ugovorenih u ugovoru o radu?“,

 

te (obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja) navela da je „zauzimanje stava“ oko ovih pitanja „bitno i za sve poslodavce - jer od zadovoljnog radnika poslodavac ima veću imovinsku korist od privremeno nasamarenog radnika“, pritom ukazujući na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske: posl. br. Revr-1648/2009-2 od 2. ožujka 2011. i posl. br. Rev-496/1992-2 od 5. svibnja 1992. - za koje drži da su temeljene na shvaćanju suprotnom onome na kojemu je temeljena drugostupanjska presuda.

 

a) o reviziji tužiteljice u odnosu na prvi zahtjev

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, dakle samo u dijelu u kojem se pobija - i zbog postavljenih pravnih pitanja, revizijski sud ocjenjuje da se radi o pravnim pitanjima - drugom i trećem - o kojima ovisi odluka u predmetnom sporu i važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući da je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na ta pravna pitanja - o kojima postoji suprotna praksa revizijskog suda.

 

Naime, revizijski sud je u više svojih odluka već zauzeo pravno shvaćanje, pa tako i u odluci:

 

a) posl. br. Rev-496/1992-2 od 5. svibnja 1992. (kao istaknutom razlogu važnosti), prema kojoj:

 

„...osim toga, tužiteljici pripada plaća po satnici određenoj za one poslove koje je ona zaista radila, a ne za one za obavljanje kojih je primljena na rad“,

 

b) posl. br. Revr 704/2014-2 od 2. prosinca 2014., prema kojoj:

 

„Odredbu čl. 3. st. 1. ZR valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktički rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu. Plaća je ekvivalent davanja za faktični rad i stoga ovisi o obavljenom faktičnom radu.

 

Stoga, u situaciji kada prednik tužiteljice i tuženik nisu usmeno sklopili ugovor o radu za poslove "komentatora", a kada bi prednik tužiteljice po nalogu i u suglasnosti tuženika faktički obavljao te poslove ili dio tih poslova, i onda bi on imao pravo na plaću u visini predviđenoj za poslove "komentator" odnosno na razmjeran dio te plaće.“,

 

c) posl. br. Revr 925/2017-2 od 2. svibnja 2018., prema kojem:

 

„Odredbu čl. 3. st. 1. ZR/95, kao i odredbu čl. 5. st. 1. ZR/09, valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktički rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, budući da je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu.

 

Stoga, u situaciji kada tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o radu za poslove urednika u programu ili redakciji, a kada bi tužitelj po nalogu i uz suglasnost tuženika faktički obavljao te poslove ili dio tih poslova, tada bi imao pravo na plaću u visini predviđenoj za poslove urednika u programu ili redakciji, odnosno na razmjeran dio te plaće“.

 

To je ujedno i odgovor na u reviziji postavljena pitanja (drugo i treće).

 

Slijedom navedenog, budući da drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa (pogrešne primjene materijalnog prava) u odnosu na prvi zahtjev nije razmotrio ostale žalbene navode tuženika, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke ovog rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

b) o reviziji tužiteljice u odnosu na drugi zahtjev

 

Reviziju tužiteljice u tom dijelu valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje (ovdje odlučno) važno za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju od odgovora na u reviziji prvo postavljeno pitanje, onako kako je formulirano, ne ovisi odluka o sporu - pa to postavljeno pitanje time nije važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude u tom dijelu) drugi zahtjev ocijenio neosnovanim i odbio sa obrazloženjem (već navedeno): da tužiteljica nije dokazala „postojanje protupravnosti“, a ne da je „je tužiteljica propustila dokazati“ da je po „osnovi spola“, neisplate jednake plaće za jednaki rad „šikanirana“ - kako tim postavljenim pitanjem revidentica sugerira prihvatiti.

 

Uostalom revizijski sud primjećuje da tužiteljica te navode nije istakla u žalbi protiv prvostupanjske presude (list 119. i 120. spisa) - kada je trebala ako je pretendirala uspjehu u postupku, pa takve prigovore ne može s uspjehom iznijeti sada u reviziji izjavljenoj protiv drugostupanjske presude (adekvatna primjena odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a).

 

Stoga je reviziju tužiteljice u odnosu na drugi zahtjev valjalo odbaciti (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.") te odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku II. izreke ovog rješenja.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju (u odnosu na prvi zahtjev) potrebno je postupiti prema izloženom shvaćanju revizijskog suda i ponovno odlučiti o žalbi tuženika - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.