- 1 -

Broj: Jž-633/2020    

 

                           

                                                  

 

 

 

                                  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

   P R E S U D A

                                                                     

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I.H., zbog prekršaja iz članka 137. stavka 1. podstavka 1. Zakona o protuminskom djelovanju (Narodne Novine broj: 110/15, 118/18, 98/19), odlučujući o žalbi okrivljenika kojeg brani V.K., odvjetnica iz D., protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od dana 24. veljače 2020. broj: 2. Pp J-251/2019, na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja i 30. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

I.    Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.H i potvrđuje se pobijana presuda. 

 

II.       Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

             

Pobijanom presudom okrivljeni I.H je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 137. stavka 1. podstavka 1. Zakona o protuminskom djelovanju činjenično opisanog u izreci navedene presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

Protiv te presude okrivljenik je putem braniteljice pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Žalitelj ističe da se presuda temelji na fotografiji i nestručnom mišljenju predstavnika tužitelja na čemu je sud zaključio da ne postoji mogućnost da su bujične vode donijele minu na to područje. Kao što je predložio u pismenoj obrani, tako nešto bi sa sigurnošću mogla utvrditi samo stručna osoba zbog čega je predloženo angažirati vještaka za minsko-eksplozivna sredstva koji bi donio nalaz, no taj prijedlog je odbijen bez ikakvog obrazloženja i time je počinjena bitna povreda postupka, što je posljedično dovelo i do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se iz navedenih razloga žalba prihvati i njega oslobodi optužbe ili predmet vrati na ponovni postupak

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji žalitelja, pa nije smatrao potrebnim provesti i dokaz vještačenja po stručnjaku za minsko-eksplozivna sredstva, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđena krivnja žalitelja za prekršaj.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su zadovoljavajući razlozi na temelju kojih je okrivljenik proglašen krivim, a navodi žalbe ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

U postupku nije bilo sporno da je okrivljenik bio voditelj radilišta „Površina na području xx“, da je data izjava o očišćenosti, odnosno da je dao i potpisao završno izvješće o izvršenim radovima razmniranja, a da je prilikom naknadnog stručnog nadzora pronađena protupješačka mina na području koje je trebalo biti očišćeno.  

 

Sljedeću odlučnu činjenicu koja se na temelju obrane okrivljenika pokazala kao sporna u postupku - je li naknadno pronađena mina doista zaostala uslijed nepravilno provedenog razminiranja ili je na neki način naknadno unesena na područje (npr. nanosima zemlje koje bujice nanesu na očišćeno područje) - prvostupanjski sud je utvrdio temeljem iskaza ispitanih osoba i dokumentacije u spisu, konkretno iz izvješća kontrolnog pregleda nad obavljenim poslovima razminiranja, te priležeće fotodokumentacije.

 

Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na fotodokumentaciji, a da nije našao za potrebnim vještačiti dokumentaciju po vještacima za minsko-eksplozivna sredstva, te da je svoju odluku donio pregledavajući i ocjenjujući dokumentaciju sa stajališta logike i na temelju pravila općeg ljudskog iskustva (utvrdivši da se iz fotografija vidi da je protupješadijska mina bila ukopana u zemlju pa da ne postoji mogućnost da su bujične vode nanijele minu), ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Imajući u vidu navedeno, neosnovan je žalbeni navod okrivljenika u kojem ističe da se ne smatra krivim za predmetni prekršaj, te po ocjeni ovog Suda nema mjesta dvojbi da je okrivljenik ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članka 137. stavka 1. podstavka 1. Zakona o protuminskom djelovanju. Naime, u lancu odgovornosti za kvalitetu obavljenih poslova svakako odgovara i osoba čija je odgovornost konkretizirana i individualizirana kroz obvezu da izda završno izvješće za cjelokupno područje, a koja obveza se temelji na obvezi dužnog nadzora nad obavljenim poslom prije davanja takve izjave

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog odluke o kazni, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 10.000,00 kuna, a prvostupanjski je sud, izrekavši za počinjeni prekršaj novčanu kaznu u minimalnom mogućem iznosu za to djelo, evidentno uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Po ocjeni ovog Suda, izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Upravo ovako izrečenom novčanom kaznom će se, po mišljenju ovog Suda, ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                                U Zagrebu, 30. lipnja 2020.

 

 

      Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                           Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.