REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 120 P-3852/17-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, kao sucu pojedincu
po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijalista Bernarde Šuman, u pravnoj stvari tužitelja
Ž. L., Z, OIB: …., zastupan po punomoćniku I. G. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. Š., Z., OIB: 95805710470, zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. lipnja 2020. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i u prisutnosti tuženika osobno i punomoćnika
tuženika, dana 30. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku M. Š., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju Ž. L., Z., OIB: …, iznos od 10.000,00 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2013. godine, po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.430,00
kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2020. do isplate, po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate
za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15
dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 20. rujna 2013. godine zaključio
Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojega je tužitelj

2

Poslovni broj: 120 P-3852/17-29

tuženiku pozajmio iznos od 10.000,00 EUR-a, a tuženik mu je pozajmljeni iznos bio dužan
vratiti najkasnije do 20. prosinca 2013. godine. Kao osiguranje vraćanja toga zajma ugovoren
je upis založnog prava na stanu upisanom u zk. ul. … podul. … knjige položenih
ugovora za k.o. G. Z.. Međutim, tuženik je tužitelju lažno predočio da stan
neopterećen ovrhama priloživši zk izvadak sa stanjem na dan 29. travnja 2009. godine koji je
sastavni dio Ugovora, ako je u tom trenutku u zemljišnoj knjizi već bila zabilježena ovrha
Ovr-2010/10-3 pod brojem Z-44030/10, radi čega je prijedlog tužitelja da se izvrši upis zaloga
odbijen pod brojem Z-23603/15. Unatoč brojnim pozivima da izvrši povrat pozajmljenog
novca tuženik to do danas nije učinio. Prije podnošenja tužbe upućena je tuženiku dana 13.
travnja 2017. godine opomena pred tužbu, međutim, tuženik odbija primitak pošiljke.
U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo kako je sporni ugovor o zajmu ništetan od
trenutka njegova sklapanja i stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke, te se pozvao na čl.1.
Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. rujna 2013. i
čl.15. i čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine broj: 96/03, 140/05, 132/06,
150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13) i odredbu članka 322. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08 i 125/11), važećem u vrijeme sklapanja
Ugovora. Nadalje, tuženik je istaknuo kako je tek po potpisu Ugovora o zajmu primijetio da
je zajmodavac naknadno izmijenio odredbu članka 1. Ugovora, unijevši tvrdnju da je tužitelj
iznos zajma od 10.000,00 EUR "dao" tuženiku, dok u stvarnosti to nije bio slučaj. Iznos
zajma je tuženik tek trebao naknadno primiti, međutim, to se nikada nije dogodilo. Stoga
Ugovor, osim što je ništetan i ne proizvodi pravne učinke, nikada nije niti ispunjen u smislu
primarne činidbe zajmodavca (ovdje tužitelja), odnosno predaje navedenog iznosa zajma na
ruke tuženika.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o zajmu sa
sporazumu o osiguranju novčane tražbine od 20. rujna 2013. ( list 3-4 spisa), izvadak iz knjige
položenih ugovora ( list 5-6, 8-11 spisa), presliku Ugovora o jednokratnoj pozajmici od 30.
travnja 2009. ( list 7 spisa), opomenu od 13. travnja 2017. ( list 11 spisa), potvrdu Hrvatske
pošte ( list 12-13 spisa), korespondenciju između stranaka ( list 28-43, 102-110 spisa),
kaznenu prijavu od 12. srpnja 2017. ( list 44-45 spisa), saslušani su svjedoci N. U.,
S. Š. (list 94-95 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 98-99
spisa), proveden je dokaz saslušanjem tuženika kao stranke (list 99-100 spisa). Sud nije uzeo
u obzir dokumentaciju predanu na ročištu od 11. listopada 2019. ( list 103-133 spisa) budući
je istu tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka.

Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Nije sporno da su stranke sklopile Ugovora o jednokratnoj pozajmici dana 30. travnja

2009., te Ugovora o zajmu sa sporazumu o osiguranju novčane tražbine od 20. rujna 2013.
Predmet spora je potraživanje tužitelja po osnovi Ugovora o zajmu sa sporazumu o osiguranju
novčane tražbine od 20. rujna 2013.

Na temelju tako provedenog postupka brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza
zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, sud je
utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Tužitelj u svom iskazu navodi kako je prvi ugovor sklopljen 30. travanja 2009. a koji ugovor je sastavila N. N. na adresi u Z. N. je
upoznala tužitelja s tuženikom, a radila je na kreditima kao agent zadužen za kredite, kao
posrednik u kreditima R. S. S. J.-W. e., na ime kreditnog
ugovora …, stambene zadruge. Nakon što je realiziran kredit tuženik je kontaktirao
N. i tražio pozajmicu od tužitelja jer je znao da je ostalo novaca nakon realizacije kredita.
N. i M. su garantirale da će M. kao zajmoprimac vratiti iznos od 44.580,00 kuna
odnosno 6.000,00 EUR-a, a što je vidljivo iz ugovora o jednokratnoj pozajmici od

3

Poslovni broj: 120 P-3852/17-29

30.04.2009. Nakon tri mjeseca tuženik nije uspio vratiti pozajmljeni novac iako je tužitelj isti
tražio putem sms poruka, mailovima. Nakon nekog vremena tuženik je vratio tužitelju

2.000,00 EUR-a. Tužitelj je tražio da tuženik potpiše to što je vratio i da produži rok vraćanja,
što je bilo u redu. Od 6.000,00 EUR-a tuženik je vratio 2.000,00 EUR-a, a još ima za vratiti

4.000,00 EUR-a. Nakon toga u 9. mjesecu 2013. godine tuženik mu je pričao o nekom stanu
te je tražio novu pozajmicu u iznosu od 10.000,00 EUR-a. Nakon toga tuženik mu ništa nije
vratio na ime pozajmica.

Tuženik u svom iskazu navodi kako je točno da je tužitelja upoznao preko N.
N., prilikom sklapanja prvog ugovora o jednokratnoj pozajmici 30. travnja2009.
godine, koja je u to vrijeme je bila agentica R. S.. S. J.-W. e. te
ovlaštena za kontrolu dokumentacije odnosno z.k. stanja vezano za nekretnine kao terenski
suradnik. N. je rekla da poznaje tužitelja odnosno čovjeka koji daje pozajmice, ali uz
kamatu, te su tužitelj i N. sastavili ugovor od 30. travnja 2009., a već prilikom sklapanja
ugovora tužitelj je dao 5.000,00 EUR-a, a ugovor je sklopljen u uredu gđe N., a 1.000,00
EUR-a je zadržao kao njegovu korist, a što je vidljivo iz ugovora jer nema svrhe da tužitelj
koji prvi puta vidi tuženika posuđuje novac za ništa. Tužitelj je znao da ja tuženik ima
punomoć za raspolaganje nekretninama P. b. S. d.d. i da nekretnine može
iznajmljivati. Nakon što je sklopljen prvi ugovor, sklopili su i drugi 2013. a po kojem ugovoru
je tuženik dobio 6.000,00 EUR-a na ruke poslije potpisivanja ugovora. Kad se zbroje prva i
druga pozajmica radi se o iznosu od 10.000,00 EUR-a a u koji iznos su uračunate i kamate od

2.000,00 EUR-a. Drugi ugovor je sklopljen kod javnog bilježnika i nakon potpisivanja
ugovora tužitelj je tuženiku dao navedeni iznos, nakon čega je tužitelj od tuženika odmah
tražio da mu da ključeve od stana u Z., budući je sve vezano za stan već
zna. Taj stan je dao kćerkama na korištenje i pokušavao vlasništvo prenijeti na sebe, ali bit
svega nije pozajmica, već stjecanje vlasništva nad navedenim stanom. Stan je tuženik mogao
iznajmiti za najamninu mjesečno od 250-300 EUR-a, a isti je koristio tužitelj. Smatra da je
dugovanje prema tužitelju preplatio.

Svjedok N. U. u svom iskazu navodi kako mu je poznato da je tuženik
nešto potpisao 2013. godine ali ne zna što, odnosno o kojem se ugovoru radi, te da mu je iz
razgovora s tuženikom poznato da tuženik od tužitelja nije primio novac.

Iz iskaza svjedoka S. Š. proizlazi da mu je poznato da je tuženik potpisao
predmetni ugovor, ali ne znam detalje. Također ne znam o kojoj se vrsti ugovora radilo. Čini
mu se da tuženik nije primio novac, a tuženik mu je rekao novac nije primio. Ne zna o kojem
iznosu se radi, nije upoznat sa slučajem i da ne zna detalje.

Iskaze svjedoka sud nije posebno cijenio jer isti nisu imali neposredna saznanja o
predmetu spora, kao niti navode stranaka vezane za stan na adresi u Z., budući su isti
irelevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, iz iskaza tužitelja i tuženika, te Ugovora o zajmu sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine, ovjerenog kod javnog bilježnika Darije Grigillo-Ramljak iz
Zadra, utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio dana 20. rujna 2013. godine Ugovor o
zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Ugovorom je utvrđeno da je tužitelj
tuženiku dao iznos od 10.000,00 EUR-a, sa rokom vraćanja do 20. prosinca 2013. godine. U
članku 7. toga ugovora navedeno je da je iznos koji je sadržan u Ugovoru o jednokratnoj
pozajmici od 30. travnja 2009. godine sastavni dio navedenog ugovora, te da raniji ugovor
više ne vrijedi.

Slijedom navedenog, utvrđeno je da je tužitelj posudio tuženiku 10.000,00 EUR dana 20. rujna 2013.

4

Poslovni broj: 120 P-3852/17-29

Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu tuženik na ime spornog Ugovora od 20. rujna 2013.
nije vratio pozajmljeni iznos novca niti djelomično. Pri tome valja navesti da i sama tuženik u
odgovoru na tužbu i tijekom postupka zapravo ne spori da je od tužitelja po predmetnom
Ugovoru o zajmu od 20. rujna 2013. primio svotu od 6.000,00 EUR-a.

Iskaz tuženika o primitku zajma glavnice od 6.000 EUR-a, a ne kako to stoji u ugovoru
u iznos od 10.000,00 EUR-a, ukazuje se neistinitim i potpuno neuvjerljiv, te ovaj sud smatra
da je takav dio iskaza usmjeren na izbjegavanje obveze plaćanja duga po navedenom ugovoru
o zajmu.

Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je predmetni Ugovor o zajmu ugovoren i
isplaćen u stranoj valuti (eurima) što je protivno odredbama Zakona o deviznom poslovanju
(NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13 - dalje: ZODP)
zbog čega je isti i ništetan u smislu odredbe čl.322. st.1 Zakona o obveznim odnosima (NN
35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO).

Odredbom čl. 1111. ZOO, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji
način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno,
ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Nadalje, sud nalazi da tužitelj u smislu odredbe čl.323. st.1 u svezi sa čl.1111. st.1
ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove pa s obzirom da tuženik nije vratio tužitelju
primljeni iznos od 10.000,00 €, dužan je tužitelju vratiti dužni iznos od 10.000,00 EUR-a.
Kako je u ovom slučaju došlo do stjecanja bez osnove od strane tuženika iznosa od
10.000,00 EUR, to je tuženik temeljem čl. 1111. st. 1 i čl. 323 ZOO, dužan vratiti tužitelju
iznos od 10.000,00 EUR. Valja napomenuti da tužitelju ne pripada pravo na kunsku
protuvrijednost iznosa od 10.000,00 EUR, već devizni iznos budući da je tijekom postupka
utvrđeno da je tužitelj posudio tuženiku upravo EUR-e, pa je tuženik dužan i vratiti navedenu
valutu s obzirom da se radi o stjecanju bez osnove.

Također, čl. 1115. ZOO-a propisano je da se, kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Budući da je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik primio iznos od 10.000,00 EUR od
tužitelja nakon sklapanja Ugovora dana 20. rujna 2013., to tužitelj ima pravo na kamate od
navedenog datuma budući da je tuženik bio nesvjestan stjecalac, znajući već tada da je dužan
tužitelju, ali novac nije vratio. Sud je tužitelju dosudio kamatu prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a
(Narodne novine 70/19), u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, a visina troškova je određena
prema vrijednosti predmeta spora koja se tijekom postupka mijenjala, u skladu sa odredbama
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14,
118/14, 107/15 - dalje OT).

Tužitelju je valjalo priznati trošak sastava tužbe 14. srpnja 2017. od 100 bodova
sukladno Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 3. svibnja 2018., 3. rujna 2018., 2.
travnja 2019., 11. listopada 2019. i 2. lipnja 2020. svaki od 100 bodova sukladno Tbr. 9/1
Tarife, trošak zastupanja na ročištima 2. veljače 2018. i 11. veljače 2020. svaki od 100 bodova
sukladno Tbr. 9/5 Tarife, trošak sastava podnesaka od 2. veljače 2020. svaki . od 100 bodova
sukladno Tbr. 8/1 tarife, što uz vrijednost boda od 10,00 kn uvećano za PDV 25% ukupno
iznosi 11.250,00 kn. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu

1.090,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.090,00 kn, što sve ukupno
iznosi 13.430,00 kn, sa zateznim kamatama od donošenja presude odnosno od 13. ožujka

2020. do isplate sukladno čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14)
po stopi određenoj čl. 29. st.2. ZOO-a. Tužitelji nije priznat trošak ročišta od 9. studenoga

2018. budući isto nije niti održano, kao niti trošak podneska od 12. rujna 2018. u kojem je

5

Poslovni broj: 120 P-3852/17-29

tužitelj dostavio zamjeničku punomoć budući je istu tužitelj bio dužan dostaviti sudu već na ročištu održanom 3. rujna 2018.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 2020.

Sudac Irena Šafar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana
primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda
Županijskom sudu u Zagrebu.

DNA:

- pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 1.090,00 kn
- pun. tuženika

Broj zapisa: 17897-347ce

Kontrolni broj: 0b771-896aa-809be

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=IRENA ŠAFAR, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.