Poslovni broj: 7 UsI-469/2020-20

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-469/2020-20

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Blanki Sajter uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice S. H. iz O., koju zastupa opunomoćenica J. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Drugostupanjskog stegovnog suda Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Trg Svetog Trojstva 3, kojeg zastupa opunomoćenica prof.dr.sc. R. P., radi stegovnog postupka, 30. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

             

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja presude tuženika Drugostupanjskog stegovnog suda Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 602-04/16-04/3, URBROJ: 2158-60-01-16-38 od 13. prosinca 2016.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je osporavanom presudom KLASA: 602-04/16-04/3, URBROJ: 2158-60-01-16-38 od 13. prosinca 2016. djelomično prihvatio žalbu obrane, te preinačio prvostupanjsku odluku Stegovnog suda za nastavnike i suradnike Filozofskog fakulteta Osijek od 08. srpnja 2016. godine Klasa: 052-041/16-0/3, Urbroj: 2158-83-02-16-06, na način da se tužiteljici kao stegovno prijavljenoj izriče novčana kazna u trajanju od šest mjeseci u iznosu od 10 % ukupne plaće. Odlukom Stegovnog suda za nastavnike i suradnike Filozofskog fakulteta Osijek od 08. srpnja 2016. godine Klasa: 052-041/16-0/3, Urbroj: 2158-83-02-16-06 stegovno prijavljena prof. dr.sc. S. H. bila je proglašena odgovornom za povredu Pravilnika o sigurnosnoj politici informacijskih sustava Filozofskog fakulteta u Osijeku od 26. veljače 2014. (dalje u tekstu: Pravilnik o sigurnosnoj politici) i Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od 8. ožujka 2013. koji obuhvaća Pravilnik o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku od 28. lipnja 2010. te Odluku o izmjenama i dopunama Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku od 25. veljače 2013. (dalje u tekstu: Pravilnik o stegovnoj odgovornosti), nepoštivanjem općih akata i odluka nadležnih tijela Sveučilišta i znanstveno-nastavne i umjetničko-nastavnih sastavnica, zloporabom radnog mjesta, odnosno ovlaštenja koja proizlaze iz djelokruga rada pojedinog nastavničkog ili suradničkog radnog mjesta i neovlaštenim korištenjem nastavnom i znanstvenom opremom te sredstvima povjerenim za izvršenje pojedinog posla, te joj je izrečena stegovna mjera pisanog upozorenja prije otkaza ugovora o radu.

Tužiteljica u tužbi, u bitnome navodi da osporavano rješenje prvenstveno smatra nezakonitim jer nije obustavljen stegovni postupak radi zastare i iz razloga što nisu primijenjene odredbe Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i to: čl. 14. st. 4., čl. 18. i čl. 19. Navodi da odredba članka 14. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, između ostaloga, propisuje da po podnošenju zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka Stegovni sud zakazuje ročište na kojem ako utvrdi da postoji osnovana sumnja da je počinjeno stegovno djelo, donosi Odluku o pokretanju stegovnog postupka (čl. 14. st. 4). Citira i odredbu čl. 19. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, u smislu da se pokretanje postupka ne može poduzeti ako je proteklo 12 mjeseci od dana kada je djelo učinjeno. Smatra da je u postupku utvrđeno da je djelo počinjeno 09. travnja 2015., a odluka o pokretanju stegovnog postupka je donesena 11. svibnja 2016., odnosno nakon proteka roka od jedne godine, te se nastupanjem zastare postupak morao obustaviti, a odluka o pokretanju postupka nije se mogla donijeti nakon 09. travnja 2016. Činjenica da se kazneni postupak prekida svakom postupovnom radnjom, u ovom slučaju se ne može primijeniti na način kako je to drugostupanjsko tijelo primijenilo, jer smatra da se zastara prekida donošenjem odluke o pokretanju stegovnog postupka, a ne podnošenjem zahtjeva za pokretanje postupka, te da stoga zastara nije mogla biti prekinuta podnošenjem zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka, kao što se zastara ne prekida podnošenjem kaznene prijave. Stegovni postupak se ne pokreće zahtjevom za pokretanje već donošenjem odluke o pokretanju stegovnog postupka (čl. 19. Pravilnika). Isto tako na temelju čl. 18. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti stegovni postupak se provodi prema odredbama Zakona o kaznenom postupku ako ovim pravilnikom nije određeno drugačije, te stoga smatra da je valjalo primijeniti odredbu čl. 19. Pravilnika, jer se pravila kaznenog procesnog prava  primjenjuju ako Pravilnikom nije određeno drugačije, a navedenim Pravilnikom je zastara nastupila prije donošenja odluke o pokretanju stegovnog postupka pa nije bilo mjesta ni donošenju odluke o pokretanju postupka. Navodi da je oglašena odgovornom za stegovno djelo nepoštivanja općih akata, zloupotrebe radnog mjesta odnosno ovlaštenja što je prekršila odredbe Pravilnika o sigurnosnoj politici i to odredbe članka 3. st. 1. i 2., čl. 7. i čl. 38. t. 1., 2.i 6., pri čemu u trenutku donošenja Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nije postojao Pravilnik o sigurnosnoj politici i kršenje tog Pravilnika nije bilo predviđeno kao stegovno djelo, kao što nije niti samim Pravilnikom o sigurnosnoj politici (koji je donesen 2014.) utvrđeno da kršenje istoga predstavlja teže stegovno djelo. Sankcija za nezakonitu uporabu informacijskog sustava ovisi o vrsti i težini odnosno o tome da li je uzrokovana materijalna, pravna ili druga šteta, te da li je prvi ili ponovljeni prekršaj. U ovom postupku nije utvrđeno da je Fakultet pretrpio bilo kakvu štetu. Pravilnik o stegovnoj odgovornosti donesen je 28. lipnja 2010., a Pravilnik o sigurnosnoj politici 26. veljače 2014., te stoga smatra da pravilnom primjenom čl. 4. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti za eventualno kršenje Pravilnika o sigurnosnoj politici donesenog 2014. nije niti mogla odgovarati. Navodi da kod tuženika niti sastavnica u kojoj je tužiteljica zaposlena, ne postoji Pravilnik koji određuje protokol niti kodeks ponašanja temeljem kojeg bi tužiteljica ili drugi zaposlenik bili upoznati sa zabranama posjeta na Fakultet, pa nije razvidno na temelju kojeg propisa je tužiteljica bila obvezna prijaviti dekanu, prodekanima, tajniku ili voditelju Ureda za informatiku i računalnu opremu posjet u svoj kabinet, odnosno na temelju kojeg akta ili propisa joj isti trebaju odobriti posjet, obzirom da je jedino što je učinila bilo upravo primanje posjeta D. B. na svom radnom mjestu. Postupanje vještaka D. B. uvidom u zapreminu njene pošte na adresi gmail na njenom osobnom računalu, mogao je izvršiti u restoranu, ulici ili bilo kojem drugom mjestu, te stoga smatra da nema niti jednog dokaza da je tužiteljica postupila protivno odredbama čl. 55. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj 123/2003, 198/2003, 105/2004, 174/2004, 2/2007, 46/2007, 45/2009, 45/2009, 63/2011, 94/2013, 139/2013, 101/2014 – nastavno: Zakon), odnosno da nema dokaza da je D. B. kao sudski vještak vještačio informacijski sustav Fakulteta, niti da je pristupio opremi Fakulteta. U smislu definicije „državnih tijela“ poziva se na odredbu članka 3. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/11, 12/13, 93/16, 104/16) te navodi da su tijela državne uprave Ministarstva, središnji državni uredi, državni upravni organi i uredi državne uprave u županijama, te stoga sudski vještak D. B. ne predstavlja državno tijelo niti je postupao kao nadležno državno tijelo. Poziva se na sadržaj izjave D. B. od 14. travnja 2016. dane za potrebe postupka pred Stegovnim sudom te smatra da iz iste proizlazi da je vještak pogledao (isključivo) tehničke karakteristike na njenoj gmail adresi koju je otvorila sa svog privatnog prijenosnog računala, a ne opreme Fakulteta, a sudski vještaci su eksperti za pojedino područje kojeg je sud imenovao i stavio na listu vještaka i koji su ovlašteni davati svoja ekspertna mišljenja iz svoje specijalnosti po zahtjevu pojedinaca, pravnih osoba i suda u davanju posebnih znanja u svrhu razjašnjenja kakve činjenice na temelju čl. 250. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine  53/1991 – 70/2019). Mišljenje sudskog vještaka o pojedinom specifičnom pitanju može uvijek zatražiti i svatko tko za to ima interes, a ako je vještačenje doneseno po nalogu suda, onda se može raditi o uredovanju po nalogu državnih tijela, ali ne i u ovom slučaju. Vještačenje naručeno od tužiteljice za potrebe obrane u stegovnom postupka br. 1/2014 pred Filozofskim fakultetom (gdje se tužiteljici stavljalo na teret da je mailom koji je poslala dana 19. svibnja 2014. s e-mail adrese ffos.hr članovima Fakultetskog vijeća opteretila informacijski sustav Fakulteta i poslala lančanu poruku), predstavlja samo njezino dokazno sredstvo u svrhu obrane u stegovnom postupku i nema niti jedan drugi razlog niti ima snagu vještačkog nalaza. Osporava tvrdnju tuženika da je sudski vještak ušao u prostorije Fakulteta i koristio se opremom Fakulteta, pri čemu i Z. J., podnositelj prijedloga za pokretanje stegovnog postupka ispitan u stegovnom postupku, na pitanje što je D. B. radio u smislu informatičkog vještačenja, iskazuje da s tim nije upoznat, da je samo došao u posjed "vještačenja" i da nema dokaza da je koristio opremu Fakulteta. Iz nalaza i mišljenja vještaka kojim se tužiteljica poslužila, proizašlo je da  zapremnina maila koji je bio predmet stegovnog postupka broj 1/14 nije mogao opteretiti informacijski sustav Fakulteta i to nije utvrdio kao posljedicu vještačenja informacijskog sustava Fakulteta ili sadržaja mail-a, već utvrđivanjem tehničke karakteristike mail-a, te je nadalje navedeno da s obzirom na veličinu priloga od 1 MB i resursa koje mora imati server Fakulteta (koji poslužuje barem stotinu korisnika) ne može se smatrati problematičnom; ukoliko bi željeli kvantificirati opterećenje servera na dnevnoj osnovi riječ je o opterećenju manjem od 0,1% (jedanpromil). Dakle vještak je na temelju tehničkih karakteristika maila i znanja o resursima koje mora imati server Fakulteta donio mišljenje koje je tužiteljica koristila samo u svoju obranu u prethodnom stegovnom postupku. Predlaže da sud provede dokaze uvida u priložene isprave (spis tuženika, izjavu D. B. od 14. travnja 2016., vještački nalaz od svibnja 2015., Odluku stegovnog suda Fakulteta od 10. lipnja 2015., žalbu od 25. lipnja 2015., presudu Drugostupanjskog stegovnog suda od 28. listopada 2015.) te da sud izvede dokaz  saslušanjem svjedoka D. B. Tužiteljica je tužbi priložila i preslike Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i Pravilnika o sigurnosnoj politici Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi presudu Drugostupanjskog stegovnog suda, KLASA: 602-04/6-4/16-04/3, URBROJ: 2158-60-01-16-38 od 13. prosinca 2016. te oslobodi tužiteljicu stegovne odgovornosti ili da predmet vrati na ponovni postupak. Također predlaže da sud odredi odgodni učinak tužbe (da u tu svrhu izvrši uvid u u isplatne liste tužiteljice za prosinac 2016.), navodeći da bi plaćanje 10 % iznosa ukupne plaće kroz 6 mjeseci predstavljao veliki iznos kojim bi bila ugrožena njena životna egzistencija.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporene odluke iz razloga navedenih u istoj, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na navode koji se odnose na pravnu ocjenu da li je od dovršenja stegovnog djela i pokretanja stegovnog postupka protekla više od godine dana tuženik ističe kako tužiteljica citira na pogrešan način odredbu opisanu u čl. 18. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, odnosno propušta dio formulacije iz čl. 18. koji ispravno glasi da se stegovni postupak provodi odgovarajućom primjenom odredbi Zakona o kaznenom postupku, te smatra da ista ne razlikuje neposrednu primjenu od odgovarajuće primjene zakona. Naime, odgovarajuća primjena je specifičan način koji ne podrazumijeva primjenu u cijelosti nego samo u onoj mjeri sukladno prirodi postupka što u nekim slučajevima može značiti opsežniju i sadržajniju primjenu odredbi nekoga zakona dok u drugim može značiti i nešto suženiju primjenu. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženu u nizu različitih odluka; primjerice u odluci broj U-III-4287/2005 gdje Ustavni sud ističe da "odgovarajuća primjena zakona" znači da se odredbe zakona, koje se primjenjuju na odgovarajući način, primjenjuju sukladno prirodi određenog postupka, što znači da se ne moraju primjenjivati uvijek niti se moraju primjenjivati doslovno", a identično stajalište postoji i u odluci U-III-2601/2004. Smatra da je u postupku nespomo utvrđeno da između radnje koja se poduzima zbog vođenja postupka kojim se treba utvrditi postojanje ili nepostojanje stegovne odgovornosti i dovršenja stegovnog djela nije prošlo godinu dana, te je odgovarajućom, (smislenom) primjenom odredbi Zakona o kaznenom postupku došlo do prekida tijeka zastare. Poziva se na odredbu članka 19. st. 1. Pravilnika iz koje proizlazi da zastara počinje teći od dana dovršenja djela, te osporava navod tužiteljice da  za pokretanje postupka i prekid tijeka zastare nije bilo dostatno podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka. Ističe kako je za stegovnu povredu opisanu u čl. 7. stava. 1. podstavak 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti koji govori o zloporabi radnog mjesta, odnosno ovlaštenja koja proizlaze iz djelokruga rada pojedinog nastavničkog ili suradničkog radnog mjesta potpuno irelevantno kada je Pravilnik o sigurnosnoj politici stupio na snagu. Naime, zloporaba radnog mjesta i ovlaštenja proizlaze iz činjenice da je tužiteljica u prostor sastavnice Sveučilišta pustila osobu koja je obavljala određene aktivnosti na računalu i u prostoru koji nije njezin vlastiti. Smatra netočnim i navod tužiteljice da nije mogla odgovarati za povredu Pravilnika o sigurnosnoj politici, jer je (prema shvaćanju tužiteljice) stegovno djelo dovršeno 19. svibnja 2014., pri čemu ista propušta utvrditi da je Pravilnik o sigurnosnoj politici donesen 26. veljače 2014., odnosno prije nego što se stegovno djelo dogodilo, te nema govora o retroaktivnoj primjeni. U odnosu na navod da u Pravilniku o sigurnosnoj politici ono što joj je u postupku dokazano nije propisano kao stegovno djelo navodi da je pravilnik opći akt znanstveno nastavne sastavnice - Filozofskog fakulteta, a Pravilnikom o stegovnoj odgovornosti je kao teže stegovno djelo predviđeno upravo nepoštivanje takve vrste akata (koja nisu specificirana nazivom) što je potpuno razvidno iz odredbe opisane u čl. 7. st. 1. podstavak 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti. Smatra nespornim i da je sudski vještak D. B. obavljao određene aktivnosti na računalu u sveučilišnom prostoru, pri čemu odredba iz čl. 55. st. 1. i 2. Zakona propisuje da je prostor sveučilišta nepovrediv i da nadležna državna tijela na prostoru sveučilišta mogu uredovati samo uz suglasnost čelnika, prema odluci suda ili ako postoji neposredna opasnost za život i zdravlje ljudi ili imovinu. Vještak koji je pristupio na sveučilišni prostor, odnosno njegove sastavnice je to učinio za potrebe vođenja drugog stegovnog postupka koji se odnosi na tužiteljicu, te stoga nije bio iz nekih privatnih razloga nego je o tim svojim aktivnostima načinio nalaz i mišljenje (odnosi se na slanje kružne elektroničke pošte na e mail adrese velikog broja zaposlenika sastavnice sveučilišta - Filozofskog fakulteta) koje je tužiteljica kao službeni vještački nalaz mogla koristiti u drugom postupku. Dakle, zadatak vještaka je bio da provjeravajući podatke koji se odnose na elektronsku poštu od 19. svibnja 2014. utvrdi podatke koji se odnose na e-mail adrese ostalih zaposlenika Filozofskog fakulteta, o čemu je i načinio i odgovarajući nalaz i mišljenje na okolnosti koje se odnose na utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u drugom stegovnom postupku koji se vodio protiv tužiteljice. Stoga tuženik zaključuje da je vještak postupao kao službena osoba i s generalnim ovlaštenjem od strane nadležnog suda, a o tim aktivnostima nije imala saznanja čelnica ustanove odnosno dekanica

Filozofskog fakulteta. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da nije znala na temelju kojeg propisa je trebala prijaviti nekoj od nadležnih osoba činjenicu da sudski vještak dolazi u prostor Filozofskog fakulteta navodi da nepoznavanje prava, u konkretnom slučaju Zakona, škodi (lat.:Ignorantia iuris nocet). U odnosu na tvrdnju tužiteljice kako se službenim postupanjem vještaka može smatrati samo ono koje se događa po nalogu suda tuženik smatra navedeno netočnim jer (kako i sama tužiteljica navodi) vještak može postupati i po nalogu tužiteljice za potrebe dokazivanja u drugom postupku. Dakle vještački nalaz i mišljenje, neovisno o tome tko ga je potaknuo na njegovo postupanje - sud donošenjem rješenja ili tužiteljica davanjem naloga - u stegovnom i/ili sudskom postupku može se koristiti na jednak način, odnosno kao dokazno sredstvo. Smatra da tužiteljica kontradiktorno zaključuje kako je vještak postupao po njezinom nalogu da bi njegov nalaz i mišljenje poslužili kao dokazno sredstvo u drugom postupku da bi u nastavku zaključila kako to nema snagu vještačkog nalaza. Protivi se i određivanju odgodnog učinka tužbe.

Dana 3. listopada 2017. ovaj sud donio je rješenje poslovni broj 7 UsI-45/17-7 kojim je odbacio tužbu tužiteljice (u skladu s ustaljenom praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske), koje rješenje je bilo potvrđeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-4052/17-2 od 7. prosinca 2017. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1310/2018 od 10. ožujka 2020., u povodu tužbe tužiteljice S. H. ukinuti su rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-4052/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Upravnog suda u Osijeku broj: Usl-45/17-7 od 3. listopada 2017., te je predmet vraćen Upravnom sudu u Osijeku na ponovni postupak. Iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1310/2018 od 10. ožujka 2020. (također u odnosu na prethodnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4956/2017 od 14. studenoga 2018.) proizlazi, u bitnome, da je obveza sudova, i u slučaju vlastite nenadležnosti pa i u slučaju zakonske podnormiranosti pitanja sudske nadležnosti ili dopuštenosti pojedinog pravnog sredstva, metodom teleološkog tumačenja osigurati ostvarivanje biti prava na sud za svaku stranku, primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS), te da je opisanim postupanjem u ovoj upravnoj stvari ovoga suda i  Visokog upravnog suda tužiteljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje, sukladno članku 29. stavak 1. Ustava i članku 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u aspektu prava na pristup sudu.

Sud dakle (u tumačenju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske) u odnosu na prvostupanjsku odluku u ovoj upravnoj stvari kao i na osporavanu odluku tuženika smatra da je riječ o odlukama tijela s javnim ovlastima uslijed čega je tužba u ovoj upravnoj stvari dopuštena, te u smislu odredbe članka 12. stavak 2. točke 1. ZUS-a postoji stvarna nadležnost upravnog suda, odnosno mjesna nadležnost ovoga suda prema odredbi članka 13. stavak 1. ZUS-a.

Dana 25. svibnja 2020. v.d. dekana Pravnog fakulteta u Osijeku dostavio je podnesak u kojemu obavještava sud da je tuženik odnosno Drugostupanjski stegovni sud Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku ukinut 24. siječnja 2018., bez navođenja osnove ukidanja.

Sud je utvrdio da je stupanjem na snagu Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od siječnja 2018., dana 2. veljače 2018., prestao važiti prethodno važeći Pravilnik o stegovnoj odgovornosti, a novim Pravilnikom o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od siječnja 2018. propisan je drugačiji ustroj tijela za provođenje stegovnog postupka, te tako odredba članka 10., između ostaloga, propisuje da odluku o stegovnoj mjeri navedenoj u članku 7. ovog Pravilnika za lakša stegovna djela donosi dekan/pročelnik bez provođenja stegovnog postupka, a odluku o stegovnoj mjeri navedenoj u članku 8. ovog Pravilnika za teža stegovna djela donosi dekan/pročelnik na prijedlog Stegovnog povjerenstva po prethodno provedenom stegovnom postupku kojim je utvrđeno stegovno djelo. Odredbom članka 11. navedenog Pravilnika propisano je, između ostaloga, da se na znanstveno-nastavnoj i umjetničko-nastavnoj sastavnici Sveučilišta osniva Stegovno povjerenstvo za provođenje stegovnog postupka, koje provodi stegovni postupak za teža stegovna djela i predlaže dekanu/pročelniku stegovnu mjeru. Odredba članka 13. stavak 4. Pravilnika propisuje da protiv stegovne mjere zbog počinjenja lakšeg stegovnog djela nije dopuštena žalba, a odredba članka 23. stavak 3. Pravilnika propisuje da protiv stegovne mjere upozorenja pred otkaz ugovora o radu (također) nije dopušten pravni lijek. Stoga nesporno tuženik nije nadležno tijelo u smislu primjene Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nastavnika i suradnika Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od siječnja 2018., ali sud zaključuje da je isti bio nadležno tijelo za odlučivanje u vrijeme donošenja osporavane odluke, kao vremena relevantnog za ocjenu zakonitosti odluke.

Ocjenjujući zakonitost osporavane odluke sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, te je dana 23. lipnja 2020. održao raspravu u nazočnosti opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, primjenom odredbe članka 39. stavak 2. ZUS-a. Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužiteljica izjavila je da odustaje od prijedloga za određivanjem odgodnog učinka tužbe, te je predložila (i) izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice. Sud je na navedenoj raspravi izveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka D. B., te je primjenom odredbe članka 292. stavak 4. Zakona o parničnom postupku uz primjenu odredbe članka 33. stavak 5. ZUS-a sud odbio kao nepotreban dokazni prijedlog saslušanja tužiteljice na okolnosti iz tužbe, također primjenom članka 8. ZUS-a, obzirom da je tužiteljica u upravnom postupku iznijela iscrpan činjenični opis nastale povrede, odnosno okolnosti vezanih uz vještačenje sudskog vještaka D. B. Sud je odbio i izvođenje dokaza pribave spisa Prekršajnog suda u Osijeku broj Pp 18 G-41/17-7 od 6. srpnja 2017. i spisa P-89/2019 Općinskog suda u Osijeku, obzirom da je tužiteljica odustala od prijedloga za odgodnim učinkom, te obzirom da navedeni predmeti nisu od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužiteljice zatražila je i naknadu troškova upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 33. i članka 55. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz spisa provedenog upravnog postupka proizlazi da je dana 9. rujna 2015. u uredu dekanice Filozofskog fakulteta u Osijeku zaprimljena prijava sigurnosnog incidenta, od strane Z. J., kao voditelja Ureda za informatiku i računalnu mrežu a protiv tužiteljice, kao zaposlenice fakulteta, radi povrede Pravilnika o sigurnosnoj politici i Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nepoštivanjem općih akata i odluka nadležnih tijela Sveučilišta i znanstveno-nastavne i umjetničko-nastavnih sastavnica, zloporabom radnog mjesta, odnosno ovlaštenja koja proizlaze iz djelokruga rada pojedinog nastavničkog ili suradničkog radnog mjesta i neovlaštenim korištenjem nastavnom i znanstvenom opremom te sredstvima povjerenim za izvršenje pojedinog posla, te je u tom smislu sastavljen i zahtjev za pokretanje stegovnog postupka KLASA: 052-01/16-01/3, URBROJ: 2158-83-01-16-01 od 30. ožujka 2016. (od strane dekanice Filozofskog fakulteta) gdje je navedena povreda članka 55. stavak 1. i 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kao i povreda odredbe članka 104. Statuta Filozofskog fakulteta sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku koja propisuje da su znanstvenici, nastavnici i suradnici dužni uredno izvršavati nastavne i druge obveze utvrđene Zakonom, Statutom sveučilišta i ovim Statutom.

Iz zahtjeva proizlazi da je tužiteljica neovlašteno i bez prethodne najave dekanu, prodekanima, tajniku ili voditelju Ureda za informatiku i računalnu mrežu angažirala sudskog vještaka D. B. i istome omogućila pristup prostorima Filozofskog fakulteta kao i računalnoj opremi radi vršenja informatičkog vještačenja informacijskog sustava Filozofskog

fakulteta Osijek na koji način je prekršila i odredbe Pravilnika o sigurnosnoj politici odnosno odredbe članka 3. stavak 1. i 2., članka 7. i članka 38. točka 1., 2. i 6., dok su odredbama članaka 62. i 63. Pravilnika o sigurnosnoj politici propisane sankcije. Slijedom navedenoga podnositelj zahtjeva smatra da je tužiteljica počinila teže stegovno djelo iz članka 7. stavka 1. točke 1., 2. i 5. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, te je u zahtjevu predloženo izricanje stegovne mjere – redovitog otkaza Ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem nastavnika, sukladno odredbi članka 9. stavak 1. točka 3. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti.

Odredba članka 7. stavak 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, između ostaloga propisuje da su teža stegovna djela nepoštivanje općih akata i odluka nadležnih tijela Sveučilišta i znanstveno-nastavnih i umjetničko-nastavnih sastavnica (točka 1.); zloporaba radnog mjesta, odnosno ovlaštenja koja proizlaze iz djelokruga rada pojedinog nastavničkog ili suradničkog radnog mjesta (točka 2.); neovlašteno korištenje nastavnom i znanstvenom opremom te sredstvima povjerenim za izvršenje pojedinog posla (točka 5.).

Odredbom članka 3. Pravilnika o sigurnosnoj politici propisano je da  fakultet štiti svoju računalnu opremu, sklopovlje, programsku podršku, podatke i dokumentaciju od zlouporabe, krađe, neovlaštene uporabe i utjecaja okoliša (stavak 1.); Za sigurnost računalnih informacijskih sustava Fakulteta odgovorni su Odjeljak za informatiku i računalnu opremu i korisnici, svako u svom dijelu odgovornosti propisane ovim Pravilnikom (stavak 2.).

Odredbom članka 7. Pravilnika o sigurnosnoj politici propisano je da su svi korisnici obvezni proučiti i primjenjivati ovaj Pravilnik, a odredbom članka 38. točka 1., 2. i 6. navedenog Pravilnika propisano je da - korisnici računalnih sustava Fakulteta moraju poznavati i primjenjivati odredbe ovog Pravilnika; zapriječiti neovlaštenim pojedincima pristup u lokalnu mrežu Fakulteta te dalje u javnu računalnu mrežu, tj. Internet i moraju tražiti ovlaštenje od nadležnih osoba za sve aktivnosti koje izlaze iz okvira korisnikovih redovnih poslovnih aktivnosti, posebno za aktivnosti razmjene podataka s osobama i sustavima izvan Fakulteta.

Odredbom članka 62. stavak 2. Pravilnika o sigurnosnoj politici propisano je da kršenje odredbi ovog Pravilnika može korisnika izložiti zabrani prava uporabe računalnih informacijskih sustava Fakulteta te pokretanju stegovnog postupka sve do prestanka ugovora o radu iz razloga uvjetovanog krivim ponašanjem radnika ili prestanka drugih ugovora. Odredbom članka 63. navedenog Pravilnika propisano je da o zabrani prava uporabe računalnih informacijskih sustava fakulteta te pokretanju stegovnog postupka odlučuje dekan na prijedlog Odjeljka za informatiku i računalnu opremu, a stavkom 2. navedenog članka propisano je da sankcije za učinjenu povredu odnosno korištenje računalnim informacijskim sustavima fakulteta protivno odredbama ovog pravilnika ovisit će o vrsti i veličini prekršaja zatim o tome je li prekršajem uzrokovana pravna, materijalna ili kakva druga šteta te radi li se o prvom ili ponovljenom prekršaju.

Konkretne sankcije proizlaze iz odredbi Pravilnika o stegovnoj odgovornosti kao općeg akta cijelog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, i to iz odredbe članka 8. i 9. Tako odredba članka 9. stavak 1. navedenog Pravilnika propisuje da se za teža stegovna djela iz članka 7. mogu izreći sljedeće stegovne mjere: - novčana kazna za vrijeme od jednog do šest mjeseci, s tim da kazna ne može iznositi mjesečno više od 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem je izrečena; pisano upozorenje prije otkaza ugovora o radu; prijedlog dekanu/pročelniku za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem nastavnika ili suradnika.

Iz odredbe članka 18. Pravilnika proizlazi da se stegovni postupak provodi odgovarajućom primjenom odredaba Zakona o kaznenom postupku koje se odnose na skraćeni postupak, ako ovim Pravilnikom nije drukčije predviđeno, dok je u vrijeme donošenja Pravilnika (28. lipnja 2010. i 25. veljače 2013.) skraćeni postupak bio uređen Zakonom o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08. – 56/13.), a koji je u članku 520. propisivao da se u postupku pred općinskom sudom primjenjuju odredbe članka 521. – 548. ovog Zakona (skraćeni postupak), a ako nema posebnih pravila primjenjuju se odredbe o redovitom postupku.

Navedena odredba članka 520. Zakona o kaznenom postupku izmijenjena je novelom Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 145/13. – nastavno: ZKP) gdje članak 228. propisuje da se u postupku po privatnoj tužbi primjenjuju odredbe Glave XXV ovog Zakona, a ako njima nije drukčije propisano primjenjuju se ostale odredbe ovog Zakona.

Međutim, kao što je već navedeno,  iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2601/2004 od 23. studenog 2006. proizlazi da supsidijarna primjena ZKP-a u stegovnom postupku znači da se odredbe ZKP-a primjenjuju sukladno primjeni stegovnog postupka, što znači da se ne moraju primjenjivati uvijek niti se moraju primjenjivati doslovno.

Također, odredba članka 67. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske propisuje da Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju, u skladu sa zakonom.

U odnosu na tužbeni navod nastupa zastare pokretanja i vođenja stegovnog postupka iz članka 19. stavak 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti sud isti smatra neosnovanim, jer je stegovno djelo dovršeno u svibnju 2015. (neodređenog dana u mjesecu) kada sudski vještak izrađuje svoj pisani nalaz i mišljenje na temelju svog ulaska u prostorije Filozofskog fakulteta i vještačenja spornog e-maila (kao i postojećih resursa fakulteta), dok je zahtjev za pokretanje stegovnog postupka podnesen 30. ožujka 2016. Stoga između dovršenja stegovnog djela i radnje kojom se prekida tijek zastare pokretanja i vođenja stegovnog postupka nije proteklo vremensko razdoblje u trajanju godinu dana, uvažavajući i činjenicu da je Odluka o  pokretanju stegovnog postupka donesena 11. svibnja 2016., nakon održanog ročišta, sukladno Pravilniku o stegovnoj odgovornosti. Pogrešno je pravno shvaćanje tužiteljice da bi protek vremenskog razdoblja u navedenom smislu valjalo vezati isključivo za donošenje odluke o pokretanju stegovnog postupka jer je tuženik pravilno, odgovarajućom primjenom odredbe Zakona o kaznenom postupku, smatrao da se tijek zastare prekida svakom radnjom koja se poduzima zbog počinjenog stegovnog djela, uzimajući u obzir i iznimnu kratkoću zastarnih rokova propisanih Pravilnikom o stegovnoj odgovornosti, dakle odgovarajućom primjenom propisa, sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-2601/2004 od 23. studenog 2006.).

Tako odredba članka 19. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti propisuje da se pokretanje postupka zbog stegovnog djela ne može poduzeti ako je proteklo dvanaest (12) mjeseci od dana kada je djelo učinjeno (stavak 1.); Zastara postupka nastaje u svakom slučaju kad proteknu dvije (2) godine od dana kada je stegovno djelo učinjeno (stavak 2.); Ako je učinjeno kazneno djelo, zastara nastupa kada i zastara kaznenog djela (stavak 3.).

Članak 13. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti propisano je ako postoji osnovana sumnja da je nastavnik/suradnik počinio stegovno djelo, dekan/pročelnik je dužan protiv njega podnijeti Stegovnom sudu zahtjev za pokretanje stegovnog postupka (stavak 1.); Zahtjev se podnosi na temelju pisane ili usmene stegovne prijave ili vlastitih saznanja dekana/pročelnika. O usmenoj se stegovnoj prijavi sastavlja službena zabilješka (stavak 3.); Zahtjev se podnosi u pisanom obliku i sadrži osobne podatke o nastavniku/suradniku čija se stegovna odgovornost traži, opis stegovnog djela, prijedlog za izricanje određene stegovne mjere, te obrazloženje iz kojeg proizlazi osnovanost sumnje (stavak 4.).

U ovoj pravnoj stvari dana 9. rujna 2015. u uredu dekanice Filozofskog fakulteta u Osijeku zaprimljena je prijava sigurnosnog incidenta, od strane Z. J., kao voditelja Ureda za informatiku i računalnu mrežu, po saznanju o istome, o čemu je sastavljena odgovarajuća zabilješka.

Člankom 14. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti propisano je, između ostaloga, da će odmah nakon primitka zahtjeva Stegovni sud zakazati ročište na koje se poziva nastavnik/suradnik na koga se zahtjev odnosi i podnositelj zahtjeva ili osoba koju on ovlasti da zastupa zahtjev. Uz pisani poziv se nastavniku/suradniku dostavlja zahtjev za pokretanje stegovnog postupka. Poziv sadrži i upozorenje da se ročište može održati i bez nazočnosti nastavnika/suradnika (stavak 1.); Ako nakon provedenog ročišta Stegovni sud ustanovi da postoji osnovana sumnja da je počinjeno stegovno djelo, donijet će odluku o pokretanju stegovnog postupka. Protiv te odluke nije dopuštena žalba (stavak 4.).

Članak 4. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti propisuje da nastavnici i suradnici stegovno mogu odgovarati samo za djelo koje je u vrijeme počinjenja ovim Pravilnikom i drugim općima aktima Sveučilišta odnosno znanstveno-nastavne i/ili umjetničko-nastavne sastavnice bilo predviđeno kao stegovno djelo i za koje je bila predviđena određena stegovna mjera. U tom smislu pogrešan je stav tužiteljice da iz sadržaja navedene odredbe, a obzirom na kasnije stupanje na snagu Pravilnika o sigurnosnoj politici, proizlazi da ista nije mogla stegovno odgovarati za djelo koje je u suprotnosti s odredbama Pravilnika o sigurnosnoj politici a koji je kao opći akt znanstveno-nastavne sastavnice bio na snazi u vrijeme počinjenja stegovnog djela. U konačnici, pravilan je stav tuženika da je tužiteljica svakako odgovorna za povredu odredbe članka 55. stavak 1.i 2. Zakona.

Odredbom članka 55. Zakona propisano je, između ostaloga, da je prostor sveučilišta nepovrediv (stavak 1.), te da nadležna državna tijela na prostoru sveučilišta mogu uredovati samo uz suglasnost čelnika, prema odluci nadležnog suda ili ako postoji neposredna opasnost za život i zdravlje ljudi ili za imovinu (stavak 2.).

Tijekom prvostupanjskog postupka održane su rasprave 11. svibnja 2016. (odnosno neposredno nakon dostavljenog zahtjeva) i 15. lipnja 2016. na kojima su, između ostaloga, izvršeni uvidi u dokaze specificirane u toč. 1. do 13. stranice 3. prvostupanjske odluke (priložene spisu tuženika), te su izvedeni i dokazi saslušanja svjedoka Z. J., dekanice Filozofskog fakulteta u Osijeku prof. dr. sc. L. F., te saslušanja tužiteljice u svojstvu stranke, dok se uredno pozvani svjedok D. B. u dva navrata nije odazvao pozivu na raspravu. 

Iz izjave o informatičkom vještačenju stalnog sudskog vještaka za informatiku D. B. od 14. travnja 2016. proizlazi da prilikom izrade informatičkog vještačenja: Očitovanje na okolnosti kršenja odredbi „Pravilnika o sigurnosnoj politici informacijskih sustava Filozofskog fakulteta“  od 4. svibnja 2015., nikada nije pročitao ili pristupio sadržaju bilo koje elektroničke pošte iz korespondencije tužiteljice, obzirom da mu nije za potrebe vještačenja bio potreban sadržaj već isključivo tehničke karakteristike specifične poruke. Također je naveo da nije na bilo koji način upravljao ili koristio opremu, usluge ili infrastrukturu institucije Filozofskog fakulteta u Osijeku. Iz mišljenja navedenog informatičkog vještačenja proizlazi da je sporna poruka bila upućena 19. svibnja 2014. u 23,52 sata upućena na 87 e-mail adresa te istu vještak nije mogao odrediti lančanom porukom jer ne postoje objektivna mjerila za isto, a navedena elektronička pošta nije opteretila mrežne resurse izvan redovnog režima rada te administrator informacijskog sustava ne može odrediti elektroničku poštu lančanom porukom bez čitanja iste. Navedeno vještačenje, kao što je već navedeno, pribavljeno je za potrebe stegovnog postupka protiv prof. dr. sc. S. H. u kojemu je tuženik 28. listopada 2015. donio presudu KLASA: 602-04/15-04/2, URBROJ: 2158-60-01-15-107 od 28. listopada 2015. kojom je prihvaćena žalba obrane, preinačena je prvostupanjska odluka te je stegovno prijavljena oslobođena optužbe, a odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja (podnositelja zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka.      

Iz iskaza svjedoka D. B., danog na raspravi održanoj u ovome sudu 23. lipnja 2020. proizlazi da je isti ostao u cijelosti kod sadržaja izjave po informatičkom vještačenju od 14. travnja 2016. (list 21 spisa). Svjedok je naveo da je tužiteljicu upoznao upravo 29. travnja 2015. kada je na njezinu molbu u uredu iste u Filozofskom fakultetu u Osijeku izvršio uvid u traženu elektroničku poštu, posredstvom tužiteljice. Svjedok je ostao u cijelosti i kod danog nalaza i mišljenja da predmetna poruka nije sadržavala zloćudni sadržaj te da nije opteretila mrežne resurse izvan redovnog režima rada, a što je iznio i u informatičkom vještačenju od svibnja 2015.

Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi iscrpan i nesporan opis činjeničnog stanja odnosno da je tužiteljica u svezi vođenja drugog stegovnog postupka (poslovni broj tuženika KLASA: 602-04/15-04/2, URBROJ: 2158-60-01-15-107) angažirala sudskog vještaka D. B. s kojim se srela pred Filozofskim fakultetom te su zajedno ušli u ured tužiteljice kako bi mu pokazala sadržaj stegovne prijave na svom računalu (prema navodima tužiteljice privatnom računalu) gdje je i otvorila e-mail radi utvrđenja veličine i tehničkih karakteristika poslanog e-maila. Pri tome tužiteljica nesporno nije obavijestila Z. J. kao voditelja Ureda za informatiku i računalnu mrežu Filozofskog fakulteta Osijek koji je zadužen za ispravno funkcioniranje i sigurnost navedenog računalnog sustava te nije obavijestila dekanicu odnosno prodekane pri čemu je čelnik ustanove bio dužan štititi nepovredivost prostora i opreme fakulteta. Prema iskazu dekanice Filozofskog fakulteta iz navedenog postupka (poslovni broj tuženika KLASA: 602-04/15-04/2, URBROJ: 2158-60-01-15-107) za predmetni incident doznala je uvidom u dokumente tog stegovnog postupka odnosno došavši u posjed dokumenta vještačenja stalnog sudskog vještaka D. B..

Iako tužiteljica navodi da je teoretski navedeni stalni sudski vještak mogao izvršiti uvid u predmetnu poruku poslanu 19. svibnja 2014., bilo gdje odnosno izvan zgrade fakulteta ista je navela da nije dolazilo u obzir da vještak dolazi kod nje u stan, u neke od kafića ili da ide kod vještaka u stan, na koji način je zapravo potvrdila da je ciljano i svjesno odlučila dati uvid vještaku u službenu opremu Filozofskog fakulteta odnosno sam prostor Filozofskog fakulteta jer je tužiteljica prilikom slanja e-maila članovima fakultetskog Vijeća koristila službenu e-mail adresu ffos.hr te je vještak i vršio uvid u mailing listu službene adrese fakulteta. U konačnici životno je neuvjerljivo iz kojih razloga tužiteljica, ukoliko je doista željela vještačiti tehničke karakteristike e-mail poruke, bez dodatnih utvrđenja informatičkih resursa i opreme fakulteta istu poruku nije (samo) proslijedila sudskom vještaku. U konačnici, tužiteljica je mogla i zatražiti izvođenje predmetnog dokaza uz znanje i obavijest dekanice Filozofskog fakulteta u stegovnom postupku (poslovni broj tuženika KLASA: 602-04/15-04/2, URBROJ: 2158-60-01-15-107) za čije potrebe je i pribavljen.

Iz samog postupka imenovanja sudskog vještaka prema odredbama Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine 38/2014, 123/2015, 29/2016, 61/2019) razvidno je da sudski vještak u obavljanju svojih dužnosti predstavlja službenu osobu generalne ovlasti suda, te je u tom smislu zatraženo vještačenje imalo karakter dokaznog sredstva u svrhu obrane u drugom stegovnom postupku kao i snagu (sudskog) vještačkog nalaza i mišljenja, na što je tužiteljica imala legitimno pravo ali uz prethodno zatraženo dopuštenje dekana, prodekana odnosno Ureda za informatiku i računalnu opremu, te se u tom smislu ulazak sudskog vještaka u prostorije Filozofskog fakulteta ne može okarakterizirati kao ulazak neslužbene osobe u privatne svrhe.

Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza zasebno i u međusobnoj vezi, te da su i prvostupanjsko tijelo i tuženik dali dostatne i valjane razloge utvrđenja stegovne odgovornosti tužiteljice, koje su obrazložili sukladno odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 – dalje: ZUP).

Tako je nesporno utvrđeno da je tužiteljica omogućila vještaku da, bez suglasnosti čelnika ustanove, odnosno dekanice Filozofskog fakulteta u Osijeku, pristupi opremi navedenog fakulteta i njome se koristi (posredstvom tužiteljice) na način kako je to navedeno u obrazloženju pobijane prvostupanjske odluke. Pravilno je u provedenom upravnom postupku zaključeno i da je irelevantno je li vještak D. B. pristupao privatnoj ili službenoj adresi elektroničke pošte tužiteljice, obzirom da je isti postupao u svojstvu službene osobe (sudskog vještaka) u prostorijama Filozofskog fakulteta, te svakako radio i procjenu tehničkih karakteristika drugih pošiljatelja s adrese ffos.hr odnosno procjenu opterećenja servera slanjem prethodno opisanog e-maila.

Dakle, za postojanje stegovne odgovornosti i opisane povrede Pravilnika o sigurnosnoj politici i Pravilnika o stegovnoj odgovornosti dostatno je da je, unatoč izričitoj zabrani iz članka 55. stavak 1. Zakona, tužiteljica u prostor sveučilišta odnosno jedne njegove sastavnice uvela sudskog vještaka koji se koristio opremom Filozofskog fakulteta u Osijeku, bez obzira na to je li isti vršio pregled privatnog ili službenog e-maila tužiteljice.

Također nije od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari činjenica da je tužiteljica navedenom presudom Drugostupanjskog stegovnog suda Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od 28. listopada 2015. oslobođena optužbe.

Svrha stegovnog postupka sastoji se u reguliranju odnosa u radnom kolektivu te odgovara na pitanje je li potrebno sankcioniranje počinitelja stegovnog djela u radnopravnom smislu, odnosno je li moguće daljnje sudjelovanje takvog počinitelja u aktivnostima na radnom mjestu i u kojoj je mjeri zbog stegovnog djela odnos povjerenja narušen te kolika je šteta učinjena ugledu samog kolektiva u društvu. U odnosu na odredbu članka 18. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti valja istaknuti da je upravo iz sankcija propisanih Pravilnikom razvidno da se ne radi o kaznenom postupku, već o postupku utvrđivanja stegovne odgovornosti, gdje su sankcije vezane uz radnopravni status osobe na koju se trebaju primijeniti.

Kako odluka tuženika o izboru (i visini) sankcije predstavlja diskrecijsko pravo tuženika, primjenom odredbe članka 4. stavak 2. ZUS-a sud može odlučivati isključivo o zakonitosti izbora, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ista dana, te sud izbor sankcije izrečen tužiteljici osporavanom odlukom ocjenjuje zakonitim i u granicama ovlasti iz članka 9. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, odnosno svrsishodnim i valjano obrazloženim. Tako tuženik utvrđuje postojanje olakotnih okolnosti na strani tužiteljice u smislu da ista nije bila prethodno stegovno osuđivana, te počinjeno djelo nije imalo izravnih posljedica na funkcioniranje informatičkog sustava na Filozofskom fakultetu.

Tužiteljici je tijekom trajanja postupka bila omogućena nazočnost i sudjelovanje te je imala stručnu pomoć izabrane braniteljice, u postupku nisu pribavljeni nezakoniti dokazi te je prvostupanjska odluka (kao i odluka tuženika) potpuno i pravilno obrazložena. Sud ne nalazi niti povredu tzv. jednakosti oružja jer je tužiteljica mogla tijekom postupka disponirati svojim pravima.

Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja djelomično usvojio žalbu tužiteljice, na način da je preinačio izrečenu sankciju u blažu odnosno novčanu sankciju, pri čemu nije povrijedio navedene zakone, navedene podzakonske propise odnosno Ustav Republike Hrvatske kao ni odredbe Konvencije na štetu tužiteljice.

Slijedom navedenoga, primjenom članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan, kao u toč. I izreke ove presude.

Naknadu troška u ovom upravnom sporu zatražila je opunomoćenica tužiteljice u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a) i za trošak zastupanja na raspravi održanoj 23. lipnja 2020. (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Kako je tužiteljica izgubila upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a odlučiti kao u toč. II izreke ove presude.

 

U Osijeku 30. lipnja 2020. 

 

                                Sutkinja

   Blanka Sajter v. r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.