Broj: Rev-x 1053/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice D. V. iz Z., koju zastupa punomoćnik Z. Z. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika T. B. iz B., kojeg zastupa punomoćnik P. Đ., odvjetnik iz R., radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5727/07 od 25. studenog 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku posl. br. P-46/06 od 10. travnja 2007., u sjednici održanoj 17. listopada 2012.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ona vlasnica zemljišnoknjižne čestice 2682/3 upisane u z. k. uložak 991 k.o. B. te da se naloži tuženiku izdati joj tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljičina prava vlasništva na navedenoj nekretnini, koju ispravu će u protivnom zamijeniti presuda.

              Tužiteljici je naloženo tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 4.575,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu.

              Tužbeni zahtjev je odbijen zbog toga što su nižestupanjski sudovi ocijenili da se vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva nekretnina dosjelošću, ukoliko su te nekretnine bile u društvenom vlasništvu, računa tek od 8. listopada 1991., a u konkretnom slučaju nije proteklo 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja nekretnine (čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP).

              Tužiteljica je podnijela reviziju pitajući da li se u vrijeme potrebno za stjecanje dosjelošću vlasništva nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme u kojem su nekretnine bile društveno vlasništvo (prije 8. listopada 1991.), s obzirom na to da je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo uređeno da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana (navedenu odredbu ukinuo je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim odlukama od 17. studenog 1999.).

              Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009. (predmet T. protiv Republike Hrvatske) u kojem je sud zauzeo stav da je podnositelj zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda, F. T., stekao pravo vlasništva dosjelošću pri čemu je u tom konkretnom slučaju uračunato u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

              Naime, iako Europski sud za ljudska prava na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske gleda „kao na ispravak nepoštenih učinaka čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine“, te je ista stoga „u javnom interesu“, isti sud u predmetu na koji se odnosi njegova presuda, smatra bitnim da je vlasnik predmetnog zemljišta bio pokojni ujak podnositelja zahtjeva, da je zemljište bilo konfiscirano 1949. godine od socijalističkih vlasti i da je od tada kao vlasnik istog upisana država, da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od 1953. godine, kao što je to nastavio biti i podnositelj zahtjeva nakon njezine smrti 16. veljače 1992.

              Europski sud za ljudska prava ističe da nema naznaka da je bilo tko osim same države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je bilo koja treća osoba osim samog podnositelja zahtjeva ikada zahtijevala bilo kakva prava u odnosu na to zemljište. Zbog toga Europski sud za ljudska prava smatra da u navedenom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su potaknule Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine čl. 388. st. 4.

              Naime, Europski sud za ljudska prava navodi da je navedena „odredba ukinuta kako bi se zaštitila prava trećih osoba, dok u predmetu podnositelja zahtjeva nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba“.

              U predmetu T. protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava također smatra da „podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

              Prema tome, u predmetu Europskog suda za ljudska prava na kojeg se poziva revident nije bilo pretenzija trećih osoba koje bi bilo imkopatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a stranka u tom postupku bila je Republika Hrvatska.

              U ovom parničnom postupku postoji treća osoba (tuženik) kojoj je predmetna nekretnina i vraćena u vlasništvo, cilj ukidanja čl. 388. st. 4. ZVDSP jest upravo zaštita trećih osoba (npr. prijašnjih vlasnika), a stranka u postupku (tuženik) nije Republika Hrvatska, čije tijelo je donijelo neustavan zakon, nego upravo treća osoba u čijem interesu je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP.

              Prema tome, predmetni slučaj i slučaj na koji se odnosi presuda Europskog suda za ljudska prava nisu podudarni u svim bitnim elementima, pa ovaj revizijski sud ne ocjenjuje da bi zbog navedene presude Europskog suda za ljudska prava u ovom slučaju trebalo preispitati sudsku praksu.

              Prema tome, ovaj revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 2. ZPP), pa je temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 17. listopada 2012.