- 1 -              Rev 3009/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3009/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice A. A.1 iz S., (OIB: ...) i II. tužitelja A. A.2 iz S., (OIB: ...), koje zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i L. iz Z., protiv tuženika Opće bolnice D. I. P." iz S., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici Z. S. i B. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz S., uz sudjelovanje u postupku E. o. d.d. iz Z., (OIB: ...), kao umješača na strani tuženika, kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-341/2014-3 od 14. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-1888/2009 od 18. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.  Revizije tuženika i umješača na strani tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

II. Tužiteljima se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, prihvaćena je djelomično žalba I. tužiteljice i II. tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda tako da je tuženiku naloženo da I. tužiteljici i II. tužitelju na ime naknade štete „svakom isplati iznos od po 220.000,00 kuna“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2009. i naknadom parničnog troška od 58.862,90 kn sa zateznim kamatama i na taj trošak tekućim od 18. srpnja 2013. - dok je odbijen „zahtjev tuženika i umješača za naknadu troškova parničnog postupka“,

 

              - u stavku II. izreke, odbijena je djelomično žalba I. tužiteljice i II. tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu u kojem je odbijena zatezna kamata na glavno potraživanje za razdoblje od 31. srpnja 2007. pa do 2. rujna 2009.,

 

              - u stavku III. izreke, naloženo je „tuženiku da I. i II. tužiteljima naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 8.593,75 kn“

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

 

- tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda preinači tako da se žalba tužitelja odbije u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda,

 

- umješač na strani tuženika, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan ili, podredno, da se odbije „preko iznosa koji se važećim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda predviđa kao pravična novčana naknada roditeljima za povredu duševnog zdravlja uslijed duševnih boli zbog gubitka ploda“, odnosno da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelji su odgovorili na revizije i predložili da se ove odbiju kao neosnovane.

 

Revizije nisu osnovane.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13. 28/13 i 89/14. - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenata da se neke bitne činjenice u osporenoj presudi ne spominju ili da su utvrđenja vještaka „nepotpuno i selektivno prenijeta“ i činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava izostavljene, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i na temelju kojih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica je ocijenjeno postojanje odgovornosti tuženika za utuženu štetu) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocijene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revidenti suštinski upućuju obrazloženjima revizija) iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ostalim navodima, kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi ZPP-a dovode u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o uzrocima utužene štete i uzročnoposljedičnoj vezi između smrti djeteta tužitelja pri porodu i rada liječnika, sve uz izraz shvaćanja da drugostupanjski sud nije imao razloga iz provedenih dokaza i nalaza i mišljenja vještaka zaključiti da su tužitelji „sa sigurnošću dokazali uzročno posljedičnu vezu između radnji - propusta liječnika tuženika i štetne posljedice u vidu smrti njihova djeteta“ (obzirom da je „nemoguće tvrditi da bi hitan carski rez omogućio rađanje živog i zdravog djeteta“, odnosno obzirom da je u postupku utvrđeno kako je „nemoguće sa sigurnošću isključiti da je intrauterna smrt djeteta nastala neposredno nakon snimanja CTG, nakon 10,30 h“) te tvrdnje „da je radnjama liječnika možda bilo moguće prekinuti slijed između akutne pojave komplikacija sa strane pupkovine u vidu omatanja iste oko glave fetusa i posljedice koja se redovno javlja kod takve vrste komplikacije - ali samo u slučaju da smrt djeteta nije nastupila neposredno nakon prestanka CTG snimanja od ... (nakon 10,30), a što vještaci nisu mogli isključiti“, revidenti u suštini prigovaraju po drugostupanjskom sudu utvrđenom (u biti: prihvaćenom) činjeničnom stanju i ističu prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznose svoje stavove o toj ocijeni i shvaćanju prijeporne uzročnoposljedične veze - i time nastoje dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje iz osporene presude, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati u okviru neke postupovne povrede.

 

              Konačno, valja ovdje primijetiti i da je pravo na ocjenu dokazne snage provedenih dokaza - pa i koliko se to tiče pravilnog činjeničnog zaključivanja iz činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, pridržano i za drugostupanjski sud (čl. 8. u svezi sa čl. 373. toč. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza i činjeničnim zaključivanjem drugostupanjskog suda nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza, onih na koje oni ukazuju - i nalaze da im idu u prilog, istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (uz ostalo i prema prethodno iznijetim tvrdnjama o prijepornoj uzročnoposljedičnoj vezi, o propustima liječnika i utjecaju tih propusta na smrt djeteta tužitelja), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su I. tužiteljice i II. tužitelja (dalje: tužitelja) na obvezivanje tuženika da svakome od njih isplati po 220.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelji drže da utuženu štetu trpe zbog greške liječnika tuženika koji (da) nisu poduzeli sve da bi spasili život njihovog djeteta prilikom poroda.

 

Sporno pitanje je: postoji li odgovornost tuženika (kao medicinske ustanove) za utuženu štetu, odnosno postoji li uzročnoposljedična veza između štetne radnje (propusta liječnika tuženika) i štetnih posljedica - u svezi smrti novorođenčeta u porodu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je I. tužiteljica 31. srpnja 2007., pred kraj uredno vođene trudnoće, hospitalizirana kod tuženika radi poroda: trudnoća je kod nje „do tada protjecala u redu...ista je uredno nadzirana i laboratorijski su nalazi cijelo vrijeme bili uredni“ („CTG zapisi u medicinskoj dokumentaciji I. tužiteljice od 03. 07. 2007., 09. 07. 2007., 11. 07. 2007., 18. 07. 2007., 20. 07. 2007., 24. 07. 2007., 26. 07. 2007., 27. 07. 2007., 28. 07. 2007. i 29. 07. 2007. bili su potpuno uredni, reaktivni i pokazivali dobro stanje djeteta“),

 

- da je tek CTG zapis od 31. srpnja 2007., sniman od 10,13 sati do 10,30 sati, kada „su zabilježeni i trudovi 3-4/10 minuta“, bio patološki („sužena undulacija temeljne frekvencije 160/min i lake varijabilne deceleracije - koje ukazuju na komplikaciju sa strane pupkovine“) - ali su ga liječnici tuženika i pored toga (dakle: iako je nalaz bio patološki) „zanemarili“: nisu pratili stanje fetusa čak 75 minuta (od 10,30 sati do 12,15 sati) - tužiteljicu su pregledali „istoga dana u 11,05 sati“ (u medicinskoj dokumentaciji o tome pregledu ne postoje podaci da su tada „registrirani KČS“: otkucaji srca djeteta), po čemu je „u rađaonicu uvedena u 12,15 sati“,

 

- u rađaoni, u kojoj „više nisu registrirani KČS“, utvrđeno je da je zbog komplikacije sa strane pupkovine (omotane pupkovine oko vrata i ramena djeteta), one na koju je ukazivao CTG zapis sniman od 10,13 sati do 10,30 sati, došlo do intrauterine smrti djeteta (konkretno: do fetalne asfiksije, prekida izmjene plinova u sklopu respiratorne disfunkcije posteljice - i do nastanka metaboličke acidoze i smrti djeteta),

 

- da je propust liječnika ginekologa tuženika „učinjen 31. 07. 2007. u 11,05 sati,...za vrijeme primitka i uzimanja anamnestičkih podataka i pregleda rodilje“ (I. tužiteljice) - jer kod nje „nije ponovljen kardiotokografski (CTG) zapis“: „liječnici su zanemarili nalaz patološkog CTG zapisa...od 10,13 sati do 10,30 sati“, nisu učinili hitan carski rez i nisu pratili stanje fetusa 75 minuta (od 10,30 sati do 12,15 sati), a to je „s obzirom na akutno nastalu asfiksiju ploda zbog komplikacija sa strane pupkovine“ rezultiralo intrauterinom smrću djeteta“ (konkretno: zbog omotane pupkovine oko vrata i ramena djeteta došlo je do otežanog optoka krvi između placente i fetusa, što se „značajno pogoršalo kontrakcijama uterusa početkom porođaja“, zbog čega je nastala intrauterina smrt djeteta),

 

- da je prema zadnjem CTG zapisu „od 31.07. od 10,13 do 10,30 sati“, onome koji je bio patološki, „trebalo reagirati...hitno postupati“,

 

- da je, međutim - iako su liječnici tuženika „postupili suprotno pravilima liječničke struke“, sada nemoguće utvrditi da bi i hitan carski rez, da je i proveden nakon dobivenog patološkog nalaza, omogućio rađanje zdravog i živog djeteta - budući „da je i u najboljim svjetskim centrima za pripremu hitnog carskog reza u prosjeku potrebno najmanje trideset minuta“: „rodilja je primljena u rađaonicu 31. 07. 2007. u 12,15 sati kada se više nisu registrirali KČS pa se ne može sa sigurnošću isključiti da je intrauterina smrt djeteta nastala neposredno nakon prestanka snimanja CTG (nakon 10,30 sati).

 

Drugostupanjski sud je na temelju takvog činjeničnog utvrđenja zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio - i to uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „pogrešno prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđuje da tužitelji u ovom postupku nisu dokazali uzročnu vezu između štetne radnje - propusta liječnika kao uzroka i nastale štete kao posljedice“,

 

              - da je (kraj utvrđenja „da su upravo liječnici tuženika zanemarili nalaz patološkog CTG zapisa učinjenog u vremenu između 10,15 i 10,30 sati te nakon toga nisu pratili stanje fetusa 75 minuta i nisu učinili hitan carski rez, a što je u konačnici rezultiralo intrauterinom smrću djeteta“) „točno da se vještaci nisu mogli sa sigurnošću očitovati da li bi dijete bilo rođeno živo da je u konkretnom slučaju učinjen hitan carski rez, međutim, iz njihovog nalaza jasno proizlazi da liječnici nisu poduzeli sve da se dijete rodi živo“: „liječnici tuženika nisu postupili u skladu s pravilima struke“, u smislu odredbe čl. 10. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO-a), obzirom da „nakon što su utvrdili patološki nalaz CTG, nisu poduzeli sve da se dijete rodi živo, odnosno nisu napravili hitan carski rez“,

 

- da „slijedom navedenog tuženik odgovara za štetu tužiteljima temeljem odredaba čl. 1045. i 1101. ZOO-a“.

 

              Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Predmet spora valja raspraviti prema odredbama ZOO-a, konkretno, a obzirom da ovdje nije riječ o štetnim posljedicama zadobivenim u svezi s opasnom djelatnošću (u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a), prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a ne po kauzalnom kriteriju.

 

Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je: „Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“, a prema odredbi čl. 1061. st. 1. ZOO-a „za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.“

 

Pritom valja imati na umu i osnove odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

 

              Tužitelji su u smislu prethodno navedenih odredaba ZOO-a, a da bi ostvarili naknadu za utužene štetne posljedice, trebali dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrde i na čemu temelje tužbene zahtjeve: da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja po djelatnicima za čije postupke odgovara propustio postupiti u skladu s obvezama i onako „kako je u danim okolnostima trebalo“, te da su zbog toga propusta (u uzročnoposljedičnoj vezi s njime), odnosno zbog pogrešnog tretiranja I. tužiteljice kao rodilje i još nerođenog djeteta te izostanka pravilnog pristupa porodu - kojim bi „poduzeo sve“ što je objektivno mogao da se dijete rodi živo (da se spasi život djeteta), te štetne posljedice nastale.

 

Kako su tužitelji navedeno i dokazali, odnosno kako su dokazali uzročnoposljedičnu vezu između utuženih štetnih posljedica i postupanja liječnika tuženika - propust u postupanju ovih kojim je njihovom djetetu oduzeta mogućnost za život (čime su izazvane posljedice iz kojih je proizišla utužena šteta), drugostupanjski sud pravilno je na po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo - i zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio (uz shvaćanje da postoji ovdje prijeporna odštetna odgovornost tuženika).

 

Okolnost na koju se tuženik poziva - to što nije sigurno da bi se dijete rodilo živo čak i da su njegovi liječnici poduzeli sve ono što su prema pravilima struke i trebali (da su proveli carski rez odmah po patološkom nalazu od 10,30 sati, dakle da su reagirali „hitno“ - kako su i trebali), ne može ga u ovoj parnici dovesti u povoljniju poziciju.

 

Jasno je, naime, da svaki medicinski zahvat u sebi nosi određeni rizik nastupanja štetnih posljedica za zdravlje ili život pacijenta - ili da u konačnom zbog raznih razloga ne bude uspješan, ali kako je u okolnostima konkretnog slučaja bilo riječ (što proizlazi iz provedenog medicinskog vještačenja) o potrebi hitnog postupanja i izvođenja medicinskog zahvata carskim rezom - koji bi, da je proveden na vrijeme i pravilno, djetetu tužitelja pružio realnu mogućnost („šansu“) da živi, već i propust pružanja te mogućnosti (prilike za život) čini tuženika odgovornim za štetu koju tužitelji trpe.

 

Revizijski sud pritom ukazuje da u smislu odredaba čl. 70. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst) svatko ima „pravo na zdrav život” i “svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi” - što podrazumijeva i pravo rodilje na najveću objektivno moguću zdravstvenu skrb u zaštiti svoga života i života djeteta, uključivo s poduzimanjem svih objektivno mogućih mjera koje bi tijekom zdravstvenoga postupka bar mogle rezultirati povoljnim ishodom, te (kao jedno od temeljnih ljudskih prava) pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu primjerenu stanju rodilje i sukladnu općeprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima (koja bi rodilji jamčila ostvarenje prava na zdravlje i sigurnost svoga djeteta i pravo djeteta na život) - u svijetlu čega se postojanje uzročne veze između utvrđenih propusta u praćenju I. tužiteljice i smrti djeteta ne može otkloniti samo na temelju shvaćanja tuženika o postojanju nesigurnosti što bi bilo čak i da je izostao ikoji propust osoba za čiji rad odgovara, one nesigurnosti („vještaci nisu mogli sa sigurnošću očitovati se da li bi dijete bilo rođeno živo da je u konkretnom slučaju učinjen hitan carski rez“) za koju se u postupcima ostvarivanja naknade štete ne može teretiti rodilja - odnosno one koja se u ničemu ne može pripisati slučaju ili riziku postupanja.

 

U bitnome, to valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da, jednostavno (ako bi to ovdje i bio adekvatan izraz), ta okolnost, na kojoj tuženik (sa umješačem) ustraje - što je isključivo zbog propusta liječnika sada „nemoguće tvrditi da bi i hitan carski rez omogućio rađanje živog i zdravog djeteta“ (obzirom da je u postupku utvrđeno kako je „nemoguće sa sigurnošću isključiti da je intrauterna smrt djeteta nastala neposredno nakon snimanja CTG, nakon 10,30 h“: u slijedećih 30-tak minuta - do 11,05 sati, kada je carski rez ionako bilo nemoguće provesti „jer to ne bi bilo moguće niti u najboljim svjetskim centrima“ - a ne potom, do 12,15 sati) - ne može ići na teret ili štetu tužitelja: to stoga što su tu okolnost „stvorili“ ti liječnici, a tužitelji joj u ničemu nisu pridonijeli niti su na nju mogli ičime utjecati.

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o visini naknade za neimovinsku štetu koju tužitelji trpe u vidu duševnih boli zbog smrti djeteta, pravilno primijenivši odredbe čl. 1101. st. 1. i 3. ZOO-a i vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada - te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje te naknade - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja, visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih (i općih) smjernica i njene prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenike - a određena po drugostupanjskom sudu (na 220.000,00 kn), u okolnostima ovoga slučaja, imajući na umu da je cijela trudnoća I. tužiteljice protekla uredno, pa je i porod započeo normalno - ali je dijete rođeno mrtvo, je i prema shvaćanju revizijskog suda takva (primjerena i pravična).

 

Ovaj se slučaj, po svojoj specifičnosti, ne može uspoređivati, kako to revidenti sugeriraju prihvatiti, sa slučajevima koje sugeriraju usporediti - jer je riječ o gubitku djeteta pri samom porodu, kada su tužitelji objektivno imali razloga očekivati skoro (samo za nekoliko sati) rođenje zdravog djeteta - koje u izuzetno osjetljivim i traumatičnim prilikama nisu dočekali.

 

Slijedom toga, kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tuženika i umješača na njegovoj strani izjavljene - to ih je valjalo odbiti kao neosnovane (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tužiteljima nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.