- 1 -              Rev 1821/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1821/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. & P. iz Z., protiv prvotužene Ž. H. P. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., te drugotužene E. O. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6831/15-2 od 11. travnja 2017., kojom je potvrđena djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3174/14-16 od 15. travnja 2015., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je prvotuženici da tužitelju plati iznos od 200.381,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2013. do isplate, kao i mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 20.165,04 kn, također sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2015. do isplate (toč. I.). Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva u odnosu na prvotuženicu u iznosu od 115.050,80 kn (toč. II.). Tužitelj je obvezan prvotuženici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 7.261,62 kn (toč. III.). Odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženicu u iznosu od 315.431,80 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. IV.). Tužitelj je obvezan drugotuženici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 19.626,00 kn (toč. V.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II., III., IV. i V. (toč. I.), dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. prvostupanjske presude te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu prvotuženica isplati iznos od 200.381,00 kn, sa zateznom kamatom od 19. ožujka 2013. do isplate, te troškove postupka u iznosu od 20.165,04 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2015. do isplate (toč. II.). Tužitelj je obvezan prvotuženici nadoknaditi daljnje troškove postupka u iznosu od 11.488,38 kn (toč. III.). Isto tako tužitelj je dužan prvotuženoj nadoknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.759,00 kn (toč. IV.), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe, te troškova odgovora na žalbu (toč. V.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati zahtjev tužitelja te da se tužitelju dosude cjelokupni troškovi postupka. Podredno tužitelj predlaže da se ukine pobijana drugostupanjska presuda i da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude, u odnosu na svaku od tuženica, prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U reviziji tužitelj prije svega ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da prema shvaćanju tužitelja, pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati, odnosno obzirom da istu uopće nema jasnih razloga.

 

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, budući da pobijana presuda ima jasne razloge zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je u javnobilježničkom uredu prvotužene došlo do propusta u radu koji se sastoji u tome da je drugotužena, temeljem osobne iskaznice izdane na ime Ž. V. koja je bila oštećena na način da je istoj nedostajao cijeli gornji desni kut i potvrda MUP-a od 28. veljače 2013. o podnesenom zahtjevu za izdavanje osobne iskaznice na ime Ž. V., dana 1. ožujka 2013. potvrdila tri privatne isprave (bjanko zadužnice) koje je u svojstvu dužnika potpisao direktor tuženika Ž. V.,

 

- da su sporne zadužnice bile neistinite budući ih nije potpisao direktor tužitelja Ž. V., koji nije niti pristupio u javnobilježnički ured,

 

- da je sporne bjanko zadužnice naknadno popunila nepoznata osoba koja je kao vjerovnika upisala tvrtku J. j.d.o.o. i iznos tražbina, na jednoj zadužnici 784.255,00 kn, na dvije preostale iznose od po 1.000.000,00 kn),

 

- da tužitelj nikada nije bio u poslovnom odnosu s tvrtkom J. j.d.o.o.,

 

- da su navedene zadužnice dana 18. ožujka 2013. podnesene na naplatu Financijskoj agenciji,

 

- da je temeljem istih s računa tužitelja skinut iznos od 925.386,00 kn,

 

- da je tužitelj uspio vratiti iznos od 725.005,54 kn, dok nije uspio vratiti iznos od 200.381,00 kn,

 

- da je tužitelj protiv tvrtke J. j.d.o.o. pokrenuo kod Trgovačkog suda u Varaždinu postupak osiguranja radi određivanja privremene mjere broj R1-42/13 i tužbu radi utvrđenja da su sporne zadužnice neistinite isprave te da je u tim postupcima tužitelj pravomoćno uspio.

 

Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na prvotuženu kao javnog bilježnika prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 200.381,00 kn, dakle za iznos koji tužitelj nije uspio vratiti od tvrtke J. j.d.o.o., smatrajući da su prvotužena i tvrtka J. j.d.o.o. solidarno odgovorni za štetu. Pri tome je odgovornost prvotužene prvostupanjski sud utemeljio na odredbama čl. 42. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09 - dalje: ZJB) te čl. 43. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO).

 

Prvostupanjski sud kod toga smatra da je prvotužena odgovorna za povrat dužnog iznosa tužitelju i to iz razloga što je djelatnica u javnobilježničkom uredu izvršila ovjeru potpisa na temelju oštećene osobne iskaznice i potvrde nadležnog tijela da je podnesen zahtjev za izdavanje nove osobne iskaznice te je ovjerila potpis direktora tužitelja, koji nije bio u javnobilježničkom uredu i nije potpisao sporne zadužnice.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja u reviziji pravilno je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženicu, odnosno pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbu tužitelja i potvrdio odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženicu.

 

Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 4. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 11/02, 122/02, 31/06, 68/13, 62/15) osoba se ne smije služiti osobnom iskaznicom ako je oštećena ili iz bilo kojeg drugog razloga ne služi svrsi. Međutim, u konkretnom slučaju nepoznata osoba je koristila oštećenu osobnu iskaznicu na ime Ž. V., direktora tužitelja, ali i potvrdu MUP-a da je osoba Ž. V. podnio zahtjev za izdavanje nove osobe iskaznice.

 

Kako su tužene u ovom predmetu od strane nepoznate osobe dovedene u situaciju da su izvršile ovjeru privatnih isprava, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da te radnje ne predstavljaju štetnu radnju kojom je tužitelju uzrokovana šteta. Štetnu radnja sastoji se u ponašanju treće osobe koja je podnijela neistinite zadužnice za naplatu i tom radnjom je došlo do skidanja novca s računa tužitelja i nastanka same štete.

 

Sama činjenica da je osobna iskaznica bila oštećena, uz činjenicu da je osoba koja je bila u javnobilježničkom uredu prvotužene i predočila drugotuženoj potvrdu da je podnesen zahtjev za izdavanje nove osobne iskaznice (čl. 13. st. 2. Zakona o osobnoj iskaznici) ne ukazuju da je na strani tuženica bilo namjere, niti nepažnje, pa da bi došlo do odgovornosti tuženica za naknadu štete tužitelju. S druge strane, šteta koja je nastala tužitelju posljedica je kaznenog djela kojeg je počinila nepoznata osoba time što je tražila ovjeru privatnih isprava na temelju lažnih isprava.

 

Stoga, i prema shvaćanju revizijskog suda tužene nisu odgovorne za nastalu štetu tužitelju, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen. Pri tome valja naglasiti da na strani tuženica nije došlo do povrede službene dužnosti da bi postojala odgovornost tuženica - javne bilježnice i javnobilježničke prisjednice za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe čl. 42. ZJB.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća

              Katarina Buljan, v. r.