Broj: Rev 108/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Jasne Guštek članice vijeća, u pravnoj stvari  tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. B., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel  S. B., protiv prvotuženika Đ. Đ. i drugotuženice A. Đ., oboje iz S. B., i trećetuženice J. M. iz S. B., svi zastupani po punomoćnici S. H., odvjetnici u S. B., radi pobijanja pravne radnje, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-913/08-2 od 16. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-118/08-12 od 31. ožujka 2008., u sjednici održanoj  24. listopada 2012.

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-913/08-2 od 16. listopada 2008. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-118/08-12 od 31. ožujka 2008. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev  na utvrđenje da ugovori o darovanju nekretnina od 27. veljače 2007. gube pravni učinak prema Republici Hrvatskoj u dijelu potrebnom za ispunjenje tražbine tužiteljice (točka I. izreke prvostupanjske presude), i u dijelu kojim je naloženo tuženicima da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka (točka III. izreke prvostupanjske presude).

              II. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-913/08-2 od 16. listopada 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-118/08-12 od 31. ožujka 2008. u dijelu izreke pod točkom II. i za navedeno sudi:

              Odbija se tužbeni zahtjev  koji glasi:

              „Trećetuženica J. M. iz S. B., dužna je dozvoliti da se tužiteljica Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. B., za svoje potraživanje prema  tuženiku Đ. Đ. u iznosu od 207.763,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom  tekućom na iznos glavnice od 147.832,35 kn od 27. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, uknjiži kao založni vjerovnik na nekretnini sada u vlasništvu trećetuženice i to na k.č.br. 637/7 kuća, dvorište i oranica G. sa 1230 m2 upisanoj u z.k.ul. br. 2226 u k.o. B. V..“

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

              „I.  Utvrđuje se da ugovor o darovanju nekretnina zaključen 27. veljače 2007. između Đ. Đ. iz S. B., i A. Đ. iz S. B.,  kojim prvotuženik daruje drugotuženici nekretninu k.č.br. 637/7 kuća, dvorište i oranica G. sa 1230 m2 upisanu u z.k.ul. br. 2226 u k.o. B. V., te ugovor o darovanju nekretnina zaključen 27. veljače 2007. između A. Đ. iz S. B.,  i J. M. iz S. B.,  kojim drugotuženica istu nekretninu daruje trećetuženici, gubi pravni učinak prema Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područni ured S. B., u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljičinog potraživanja u ukupnom iznosu od 207.763,51 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos glavnice od 147.832,35 kn od 27. rujna 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje.

              II. Trećetuženica J. M. iz S. B., dužna je dozvoliti da se tužiteljica Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. B., za svoje potraživanje prema  tuženiku Đ. Đ. u iznosu od 207.763,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom  tekućom na iznos glavnice od 147.832,35 kn od 27. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, uknjiži kao založni vjerovnik na nekretnini sada u vlasništvu trećetuženice i to na k.č.br. 637/7 kuća, dvorište i oranica G. sa 1230 m2 upisanoj u z.k.ul. br. 2226 u k.o. B. V..“

              Rješenjem suda prvog stupnja  riješeno je:

              „I. Zabranjuje se trećetuženici J. M. otuđenje i opterećenje nekretnine upisane u z.k.ul. br. 2226 u k.o. B. V. koja se sastoji od k.č.br. 637/7 kuća, dvorište i oranica G. sa 1230 m2.

              Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

              Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu ovog suda provedba upisa određene privremene mjere u zemljišnim knjigama.

              II. Tuženici  Đ. Đ., A. Đ. i J. M. oslobađaju se sudske pristojbe u ovom postupku.“

              Presudom i rješenjem suda prvog stupnja  odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda i prvostupanjsko rješenje, a tuženici su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu ili ukine pobijane presude i iste vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom, odnosno prvostupanjskom sudu.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija je djelomično osnovana.

              Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH i 84/08 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08), a u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući razlozi pobijane presude nisu u međusobnom proturječju, a niti revident navodi u čemu bi se proturječje sastojalo. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Nadalje, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio presude kojom je utvrđeno da su pobojne dužnikove pravne radnje, tj. da ugovori o darovanju nekretnine gube pravni učinak prema tužitelju (točka I. izreke prvostupanjske presude).

              Predmet spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji, tj. zahtjev tužiteljice da se pobiju ugovori o darovanju nekretnina i to ugovor o darovanju nekretnina koji je prvotuženik sklopio s drugotuženicom 27. veljače 2007. i ugovor o darovanju nekretnina koji je drugotuženica isti dan sklopila s trećetuženicom. Predmet darovanja su bile nekretnine na k.č.br. 637/7, koje u naravi predstavljaju kuću, dvorište i oranicu G. s 1230 m2, koje su upisane u z.k.ul. 2226 k.o. B. V..

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-                            da su prvotuženik i drugotuženica 27. veljače 2007. sklopili darovni ugovor kojim je prvotuženik darovao svojoj supruzi, drugotuženici, nekretninu opisanu u tužbenom zahtjevu, te da je isti dan drugotuženica predmetne nekretnine darovala svojoj majci, trećetuženici, J. M.;

-                            da je prilikom sačinjenja ugovora o darovanju prvotuženik imao saznanja za dug prema Poreznoj upravi;

-                            da je dug prema tužiteljici na 27. veljače 2007. iznosio 207.763,51 kn, a da se isti sastoji od glavnice u iznosu od 147.832,35 kn i kamate u iznosu od 59.931,16 kn.

              Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno su sudovi zaključili da su se ispunili uvjeti iz čl. 66. do čl. 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 -  dalje: ZOO), te su prihvatili tužbeni zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

              Naime, prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Prema st. 2. smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Prema odredbi čl. 67. st. 2. ZOO kad je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Prema st. 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

              Prema odredbi čl. 70. ZOO ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužiteljici i samo koliko je potrebno za namirenje njenih tražbina.

              U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da prvotuženik nema dovoljno sredstava da ispuni  vjerovnikovu tražbinu, te su utvrdili da pravna radnja ugovora o darovanju gubi pravni učinak samo koliko je potrebno za namirenje tražbine tužiteljice koja iznosi 207.763,51 kn. Stoga su neosnovani revizijski navodi koji upiru na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

              Revidenti u reviziji ističu kako sudovi u tijeku postupka nisu  raspravljali o prigovoru tuženika da je nekretnina koja je predmetom darovanja bračna stečevina prvotuženika i drugotuženice, kao i da se nisu bavili utvrđivanjem visine duga, smatraju da je pitanje opstojnosti duga trebalo riješiti kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 213. st. 1. ZPP.

              Takvi revizijski navodi u sebi sadrže razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg revizijski sud ne ispituje pobijanu odluku (čl. 385. ZPP).

              Valja istaći da tuženici u žalbi nisu isticali bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi se sastojala u tome da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (pitanje bračne stečevine), te ju revizijski sud nije ni mogao ispitati u revizijskoj fazi postupka.

              Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika u odnosu na drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod točkama I. i III.

No, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev  za uknjižbu zaloga na nekretnini. Naime, prvostupanjski i drugostupanjski sud su prihvatili tužbeni zahtjev kojim se nalaže trećetuženici da dozvoli tužiteljici da se za svoje potraživanje prema prvotuženiku na iznos glavnice uknjiži kao založni vjerovnik na navedenoj nekretnini, a to su opravdali razlozima kako prvotuženik nije nigdje zaposlen, kako nema imovine, osim nešto poljoprivrednog zemljišta u Bosni i Hercegovini, te da postoje uvjeti za osnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini, a na temelju odredbe čl. 297. do 300. Zakona o  vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01 – dalje: ZOVO).

Takav pravni stav je pogrešan.

Naime, prema odredbi čl. 305. st. 1. ZOVO založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnoga posla osobe čiji je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo), a na način određen zakonom. Prema st. 2. istog članka založno pravo je osnovano kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

Prema odredbi čl. 311. ZOVO u st. 1. prisilno sudsko založno pravo osniva se na temelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine. Zakonske odredbe koje uređuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju pretpostavke pod kojima sud može odlučiti da se osnuje prisilno založno pravo.

Kako se prisilno sudsko založno pravo zasniva samo na temelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine, a u konkretnom slučaju se ne radi o postupku prisilnog osiguranja tražbine, to ne postoje uvjeti za osnivanje založnog prava u parničnom postupku, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 311. st. 1. i 2. ZOVO odbiti tužbeni zahtjev i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti u tom dijelu reviziju i preinačiti pobijane presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP.

Prema odredbi čl. 154. st. 3. ZPP sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

S obzirom da je tužitelj po ocjeni ovog suda uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, revizijski sud je ocijenio da je odluka o troškovima sadržana u točki III. prvostupanjske presude koja je potvrđena drugostupanjskom presudom pravilna i zakonita.

Slijedom navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 2012.