Broj: Rev 1225/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz K., zastupane po punomoćniku V. M., odvjetniku u S., protiv tuženice T. S. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1673/07 od 11. kolovoza 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1716/05 od 23. travnja 2007., u sjednici održanoj 30. listopada 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da je vlasništvo tužiteljice M. G. iz K., …:

 

a) 1 kg zlata, koji je njezin pok. otac S. G. deponirao u sef inozemne banke V. S. a.k.M., … S., Njemačka,

 

b) 2 prstena, od toga jedan s dijamantima, a drugi s dijamantima i safirima, te svi zlatnici s likom konja, zlatna narukvica i zlatni sat, nalazili se oni u sefu banke pod a) ili u obiteljskom stanu u Z., …,

 

c) iznos od 200,00 DEM mjesečno tijekom 23 godine s kamatama na kontu banke u Z.,

 

d) dvije slike, ulja na platnu, autora G. J., koji se nalaze u obiteljskom stanu u Z., …,

 

e) knjige na stranim jezicima koje je tužiteljica kupovala, a koje se nalaze u obiteljskom stanu u Z., …,

 

f) jedna amfora, koju je tužiteljici poklonila susjeda kao vjenčani dar.

 

II. Dužna je tuženica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati one predmete koje joj tužiteljica temeljem ove presude pismeno zatraži, te trpjeti da tužiteljica preuzme svoje vlasništvo navedeno pod točkom I. ove presude.

 

III. Dužna je tuženica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju, te ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženica je predložila odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu. Tuženica je popisala trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Sadržajem revizije tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP. Međutim, drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužiteljice ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, slijedom čega neosnovano tužiteljica ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP.

 

Nadalje, iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Da bi se moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP nezakonito postupanje suda treba rezultirati nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. U okolnostima konkretnog slučaja i po ocjeni ovog suda tužiteljici nije onemogućeno raspravljanje pred sudom time što je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 220. st. 1. ZPP odbio izvesti dokaze predložene po tužiteljici (saslušanje svjedoka M. G., V. R. i supruge M. G. – gđe G. za koju nije dostavljeno niti ime niti adresa), a što je pravilnim ocijenio i drugostupanjski sud.

 

K tomu, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza tek uz žalbu, a kako je to učinila tužiteljica, nije dopušteno sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP.

 

Konačno, neosnovano sadržajem revizije tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 4. ZPP, jer je o predmetnom tužbenom zahtjevu odlučeno na temelju usmene, neposredne i javne rasprave – ročište 3. travnja 2007. (list 45 i 46 spisa).

 

Pretežitim dijelom revizije tužiteljica zapravo komentira rad nižestupanjskih sudova, preocjenjuje izvedene dokaze i prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja što sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala pravni temelj i istinit način stjecanja vlasništva predmetnih pokretnina, zbog čega se nisu ostvarile sve pretpostavke za pružanje pravne zaštite tužiteljici u smislu odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV).

 

Odluke nižestupanjskih sudova ocjenjuje pravilnima i ovaj sud, a to što su se nižestupanjski sudovi odbijajući tužbeni zahtjev pozvali na odredbu čl. 166. ZV, umjesto pravilno na odredbe čl. 161., 162. i 114. ZV, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica podnosi vlasničku tužbu.

 

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da će tužitelj koji je podnio vlasničku tužbu, bude li mu osporeno vlasništvo, trebati dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo, kao i da se ta stvar nalazi u tuženikovom posjedu, naravno ukoliko i to bude osporeno.

 

Odredbom čl. 114. ZV propisano je:

 

(1.) Vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

 

(2.) Na temelju stavka 1. ovog članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

 

U činjeničnim navodima tužbe tužiteljica tvrdi da je 1 kg zlata kupljen u dogovoru s ocem (sada pok. S. G.) novcem koji je dobila od bivšeg supruga, dakle da je vlasništvo stekla na temelju pravnog posla kojem je cilj stjecanje prava vlasništva – naloga ocu S. G. da u ime i za račun tužiteljice kupi 1 kg zlata koji je otac tužiteljice pohranio u sefu njemačke banke.

 

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova 1 kg zlata koji je otac tužiteljice pohranio u sefu njemačke banke prodan je za iznos od 10.431,00 EUR.

 

Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja sve da je tužiteljica i dokazala svoje vlasništvo 1 kg zlata koji se slijedom činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, ne nalazi u posjedu tuženice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu tužbeni zahtjev odbili (čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV).

 

Jednako tako i u odnosu na stvari – 2 prstena od tog jedan s dijamantima, a drugi s dijamantima i safirima, te svi zlatnici s likom konja, zlatna narukvica, zlatni sat, dvije slike, ulja na platnu autora G. J. za koje tužiteljica tvrdi da su njezino vlasništvo, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužiteljica nije dokazala svoje vlasništvo navedenih stvari, slijedom čega su i u tom dijelu pravilno tužbeni zahtjev odbili.

 

Naime, tužiteljica u postupku koji je prethodio reviziji, osim tvrdnje da je vlasnica tih stvari, a nakon što je to osporeno, niti ne navodi pravni temelj stjecanja vlasništva u smislu odredbe čl. 114. ZV.

 

K tomu, iako je već zbog naprijed izloženog neodlučno, izostala su i činjenična utvrđenja da bi naprijed navedene stvari bile u neovlaštenom posjedu tuženice.

 

Što se tiče „knjiga na stranim jezicima koje je tužiteljica kupovala“, neovisno o činjenici da iste nisu dovoljno individualizirane (vlasničkom se tužbom može zahtijevati samo predaja posjeda individualno određene stvari), pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nije dokazala svoje vlasništvo, odnosno pravni temelj i istinit način stjecanja. Naime, iako bi iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo da je tužiteljica vlasništvo istih stekla na temelju pravnog posla (kupoprodaja) izostali su odgovarajući dokazni prijedlozi od strane tužiteljice kojima bi potkrijepila svoju tvrdnju da je vlasništvo knjiga na stranim jezicima stekla na temelju valjanog pravnog temelja u smislu odredbe čl. 114. ZV, a što su pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi te odbili tužbeni zahtjev i u tom dijelu.

 

Tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje da je njezino vlasništvo jedna amfora i predaju iste u posjed, također su nižestupanjski sudovi pravilno odbili.

 

I u tom dijelu tužiteljica u postupku koji je prethodio reviziji samo iznosi tvrdnju (ničim potkrijepljenu) da je vlasništvo amfore stekla darovanjem od susjede (na temelju pravnog posla), a osim toga u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da istu bespravno (neovlašteno) u svom posjedu drži tuženica.

 

Što se tiče stvarnopravnog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje da je vlasnica iznosa od 200,00 DEM mjesečno tijekom 23 godine s kamatama na kontu banke u Z. i predaju u posjed, pravilno su nižestupanjski sudovi i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbili, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju nižestupanjskih presuda, već iz slijedećih razloga. Vlasničkom se tužbom zahtijeva predaja određene stvari. Prema odredbi čl. 162. st. 2. ZV.

 

Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, pa ne može zahtijevati stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak može dokazati svoje pravo vlasništva i iz kojih je tuženik morao znati da tu stvar ne smije prisvojiti.

 

Iz navedenih odredaba proizlazi da predmet vlasničke tužbe može biti stvar koja dovoljno individualizirana tj. mora biti opisana po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari.

 

Dakle, predmet vlasničkopravnog zahtjeva može biti i generična stvar (gotov novac, vrijednosni papiri na donositelja), ali samo ako je određena količina generičnih stvari zbog posebnih okolnosti inidividualizirana, odnosno može se raspoznati.

 

Međutim, u konkretnom slučaju predmet vlasničkopravnog zahtjeva „iznos od 200,00 DEM mjesečno tijekom 23 godine s kamatama na kontu banke u Z.“ tužiteljica nije individualizirana, odnosno opisala po osobinama koje ga razlikuju od istovrsnih stvari tj. ne može se raspoznati (čl. 162. st. 2. ZV), slijedom čega, već zbog toga, tužiteljici ni u tom dijelu ne pripada vlasničkopravna zaštita.

 

Zbog svega navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 161. st. 1., čl. 162. st. 1. i 2. i čl. 114. ZV), kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

Stoga, valjalo je reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 30. listopada 2012.