- 1 -              Rev-x 906/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 906/2014-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu: tužitelj) N. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženice-protutužiteljice (dalje u tekstu: tužena) D. G. M. iz Z., koju zastupaju punomoćnici N. B. i T. B. odvjetnici u Z., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3120/13-2 od 3. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1153/99-51 od 28. veljače 2013., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana u odnosu na treće pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji koje glasi: „Da li se u konkretnom slučaju kod tumačenja pojma „useljivost kuće ili stana“ u smislu članka 31. st.2. alineja 2. ZNS-a treba ispitati realna mogućnost suvlasnika da u toj kući zadovoljava svoje stambene potrebe, odnosno potrebe snjegove obitelji (dakle uzeti u obzir provedeno građevinsko vještačenje i iskaz suvlasnika koji stanuje u predmetnoj kući) te da li se „prava trećih osoba koja sprječavaju suvlasnike u punom opsegu izvršavati svoja suvlasnička prava“ može protezati i na jednog od suvlasnika?“ te se preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-3120/13-2 od 3. lipnja 2014. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1153/99-51 od 28. veljače 2013. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-1153/99-51 od 28. veljače 2013., u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (stavak I izreke).

 

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev da se nadomjesti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sadržaja kako je to navedeno u izreci presude, naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.972,69 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tužene.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, dok je točkom II. preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev da se nadomjesti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sadržaja kako je to navedeno u izreci presude.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda te odbijen tužbeni zahtjev reviziju je podnio tužitelj, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Tuženica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode te predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu. Zahtijeva troškove odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 28/13 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. istoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati tu praksu.

 

U izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti navoda iznesenih u izvanrednoj reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u Z.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj kao raniji nositelj stanarskog prava stekao prava i obveze najmoprimca, a nema niti zapreka pravu na zaštićenu najamninu.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja prvostupanjskog suda:

 

- da je supruga tužitelja I. M. P. stekla suvlasništvo u 1/3 dijela nekretnine zk.č.br. 388/2 k.o. S. N. zk. ul. 382 u naravi kuća i dvorište u S. N.,

 

te zaključuje da prilikom tumačenja odredbe čl. 31. st. 2. alineja 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZNS) treba imati u vidu da pojam useljive kuće, u smislu te odredbe, ne treba tumačiti kao realnu mogućnost suvlasnika da u toj kući zadovoljava svoje stambene potrebe, te da li ta kuća odgovara potrebama njegove obitelji, već prije svega treba utvrditi da li na toj nekretnini postoje prava trećih osoba, koja sprečavaju suvlasnike u punom opsegu izvršavati svoja vlasnička (suvlasnička) prava. Nadalje zaključuje da ukoliko na navedenoj nekretnini ne postoje upisana prava trećih osoba, sama činjenica da nekretnina nije isključivo vlasništvo najmoprimca ne daje sama po sebi, temelj za zaključak da je nekretnina za najmoprimca neuseljiva. Drugostupanjski sud navodi da ocjenjujući da li kuća predstavlja, kao useljiva, zapreku pravu na zaštićenu najamninu, u smislu odredbe čl. 31. st. 2. alineja 2. ZNS, također treba imati  u vidu da je postavljanje kriterija vlasništva useljive kuće ili stana, kao zapreke pravu na zaštićenu najamninu, rezultat stajališta da vlasništvo (pa i suvlasništvo) useljive kuće ili stana daje pouzdanu osnovu za zaključak o solidnom imovnom stanju najmoprimca, koji, u takvoj situaciji, ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu s obzirom da je smisao zaštićene najamnine rješavanje stambenog problema na ovakav privilegirani način za one najmoprimce čije imovno stanje ne omogućava rješavanje stambenog problema na drugi način.

 

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u  njegovoj primjeni tužitelj naznačuje pitanja:

 

„1. Da li je I. M. P. budući je sklopila brak sa N. P. (nositeljem stanarskog prava, potom najmoprimcem) nakon stupanja na snagu Zakona o najmu ima „suštinski status najmoprimca“ u smislu odredbe članka 4. st.1.ZNS-a ili ne, te da li stjecanje suvlasništva nekretnine nasljeđivanjem nakon stupanja na snagu ZNS-a takvog bračnog druga (koja nikad nije formalno stekla status sunositelja stanarskog prava, pa tako nije niti stekla status najmoprimca stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova) predstavlja zapreku tužitelju za stjecanje prava na zaštićenu najamninu u smislu članka 31. st. 2. toč. 2. ZNS-a?

 

2. Da li sama činjenica da je bračni drug vanknjižni suvlasnik u 1/3 dijela kuće u S. N., predstavlja pouzdanu osnovu za zaključak o solidnom imovnom stanju najmoprimca te da li takva činjenica odlučna kod donošenja odluke o pravu tužitelja na zaštićenu najamninu, odnosno da li predstavlja zapreku tužitelju za stjecanje prava na zaštićenu najamninu u smislu članka 31. st. 2. toč. 2. ZNS-a?

 

3. Da li se u konkretnom slučaju kod tumačenja pojma „useljivost kuće ili stana“ u smislu članka 31. st.2. alineja 2. ZNS-a treba ispitati realna mogućnost suvlasnika da u toj kući zadovoljava svoje stambene potrebe, odnosno potrebe snjegove obitelji (dakle uzeti u obzir provedeno građevinsko vještačenje i iskaz suvlasnika koji stanuje u predmetnoj kući) te da li se „prava trećih osoba koja sprječavaju suvlasnike u punom opsegu izvršavati svoja suvlasnička prava“ može protezati i na jednog od suvlasnika?“

 

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na različitu praksu revizijskog suda o tim pitanjima.

 

Prema ocjeni ovog suda naznačeno pitanje pod 3. važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

O navedenom pitanju ovaj sud izrazio je shvaćanje u presudi Revx-760/15 od 1. lipnja 2016., Rev-2043/11 od 10. lipnja 2015. i dr. s kojim shvaćanjem shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije podudarno.

 

Tako je u navedenim odlukama izraženo shvaćanje da mogućnost isključivog posjeda suvlasničke nekretnine nije od značaja za primjenu odredbe čl. 31. st. 2. al. 1. ZNS. Ovo stoga što ZNS u navedenoj odredbi ne propisuje da je činjenica posjeda useljivog stana ili kuće presudna za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca, već je jedino odlučno da osoba koja se poziva na pravo iz članka 31. st. 2. al. 2. ZNS, ima u (su)vlasništvu useljivu kuću ili stan, što u slučaju suvlasništva, podrazumijeva mogućnost da se iz vrijednosti suvlasničkog dijela najmoprimca može steći useljivi stan ili kuća.

 

Naime, odredba čl. 31. ZNS glasi:

 

„(1) Vlasnik stana i osoba iz članka 30. koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju, sukladno odredbama ovoga Zakona, ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu.

 

(2) Pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji:

- u dijelu stana obavlja poslovnu djelatnost,

- ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan,

- se sa članovima obiteljskog domaćinstva ne koristi stanom dulje od posljednjih 6 mjeseci prije stupanja na snagu ovoga Zakona, bez suglasnosti vlasnika stana.“

 

Kada imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, daju objektivnu mogućnost najmoprimcu ostvariti vlasništvo na useljivoj kući ili stanu tada se najmoprimcu ne bi moglo priznati pravo na zaštićenu najamninu jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva.

 

Ako vlasništvo ili suvlasništvo na useljivom stanu ili kući najmoprimca ovome ne daju mogućnost useliti ili steći takvu kuću ili stan tada bi najmoprimac imao pravo na zaštićenu najamninu.

 

Suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, prema ocjeni ovog suda tužiteljeva supruga kao suvlasnica 1/3 nekretnine u S. N. ne može ostvariti imovinsku korist koja bi bila ekvivalent vrijednosti najelementarnije useljive kuće ili stana (a što je utvrdio i građevinski vještak u nalazu i mišljenju).

 

Stoga, je valjalo s obzirom na sve utvrđene i u ovoj fazi nesporne činjenice ovog konkretnog slučaja ocijeniti da primjenom čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS tužitelj ima pravo steći status najmoprimca sa zaštićenom najamninom, zbog čega je valjalo, vezano za treće postavljeno pravno pitanje, presudu suda drugog stupnja preinačiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na odlučeno preostala dva pitanja tužitelja postala su bespredmetna.

 

Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.