Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 429/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B. odvjetniku u S., protiv tuženika G. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. P. dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1065/15 od 14. siječnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-395/14 od 29. travnja 2015., u sjednici dana 30. lipnja 2020.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1065/15 od 14. siječnja 2016. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pnš-395/14 od 29. travnja 2015. sudio je:
"I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 383.161,11 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. listopada 2005. godine pa do isplate, a koja zatezna kamata se obračunava za razdoblje od 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."
Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 42.928,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. travnja 2015. do isplate.
Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-1065/15 od 14. siječnja 2016. preinačio je prvostupanjsku presudu te je odbio tužbeni zahtjev za isplatu 383.161,11 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.
Tako je suđeno u sporu radi naknade štete u vidu izgubljene dobiti koju tužitelj potražuje od tuženika zbog raskida Ugovora o izvođenju radova na adaptaciji, rekonstrukciji i opremanju G. S. (dalje u tekstu: Ugovor).
Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11., 25/13, 89/14. – pročišćeni tekst, dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija je osnovana.
Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP, povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je suprotno tvrdnji tužitelja presudu moguće ispitati.
Tužitelj je u reviziji naveo da pobijana presuda nema dostatno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni, ali je u obrazloženju tog revizijskog razloga osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na postojanje protupravnosti na strani tuženika i s tim u vezi prava na naknadu štete.
Međutim eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati. U ovom slučaju je pobijanu presudu moguće ispitati jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.
Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li došlo do raskida Ugovora tuženikovom izjavom o raskidu nakon što je poništena građevinska dozvola za adaptaciju kazališta, kakvi su učinci poništaja građevinske dozvole, postoji li krivnja tuženika za raskid, te ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog tuženikove krivnje za raskid.
S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 154., čl. 133. st. 2. i čl. 137. i 138. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), koji se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11).
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:
-da je nakon provedenog javnog nadmetanja, koji je oglasio tuženik, između tužitelja kao izvođača te tuženika kao naručitelja dana 24. ožujka 2000. sklopljen Ugovor za izvođenje radova na adaptaciji, rekonstrukciji i opremanju G. S., te da je dana 6. srpnja 2000. sklopljen aneks tom ugovoru,
- da je temeljem navedenog ugovora i aneksa, te pravomoćne građevinske dozvole iz ožujka 1999. i dopune toj građevinskoj dozvoli od 17. prosinca 1999., tužitelj uveden u posao,
-da je dana 18. listopada 2000. građevinska inspekcija uredovala na predmetnom gradilištu, a nakon primanja zaključka o obnovi postupka građevinske dozvole,
-da je nakon toga rješenjem Ministarstva … od 19. listopada 2000. naređeno tuženiku da obustavi daljnje radove na tom gradilištu,
-da je rješenjem Ministarstva … od 3. siječnja 2001. poništena građevinska dozvola od 11. ožujka 1999. i dopuna te građevne dozvole od 17. prosinca 1999., a temeljem koje je tužitelj izvodio radove na predmetnom gradilištu,
-da su ugovor od 24. 03.2000. i aneks tog ugovora od 6. 07. 2000. raskinuti izjavom tuženika zbog poništenja građevinske dozvole, pa nije bilo moguće nastaviti s izvođenjem radova prema sklopljenom ugovoru zbog čega je tužitelju nastala šteta,
-da je tuženikova obveza bila pribaviti valjanu građevinsku dozvolu, a nije poduzeo ništa da spriječi nastanak štete tužitelju,
-da izgubljena dobit tužitelja predstavlja 8% od ugovorene vrijednosti radova,
-da je tuženik ishodio novu građevinsku dozvolu, te je raspisao novo javno nadmetanje sukladno Zakonu o nabavi roba, usluga i ustupanja radova radi izbora izvođača radova i sklopio ugovor s novim izvođačem.
Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorni odnos između stranaka prestao izjavom tuženika o raskidu ugovora o građenju zbog promijenjenih okolnosti nastalih poništenjem građevinske dozvole, uslijed čega je tužitelju nastala šteta zbog nemogućnosti izvođenja radova.
S obzirom na to da je tuženik bio u obvezi pribaviti valjanu građevinsku dozvolu, a građevinska dozvola je poništena, pri čemu tuženik nakon ishođenja nove dozvole nije omogućio tuženiku izvođenje radova u skladu s novom građevinskom dozvolom, odnosno nije poduzeo ništa da spriječi nastanak štete tužitelju, sud je ocijenio da su se ispunile pretpostavke za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti i to u visini od 8% od ugovorene vrijednosti radova.
Drugostupanjski sud je ocijenio da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Polazeći od utvrđenja: da je između stranaka sklopljen ugovor o izvođenju građevinskih radova prema građevinskoj dozvoli koju je naknadno poništilo nadležno ministarstvo; da je tuženik ishodio novu građevinsku dozvolu te je bio dužan raspisati novo javno nadmetanje u skladu s odredbama Zakona o nabavi roba, usluga i ustupanja radova ("Narodne novine" broj 142/97, dalje: Zakon o nabavi), što je i učinio, te da se tužitelj mogao nadmetati što nije učinio, drugostupanjski sud je našao da u postupanju tuženika nije bilo protupravnosti.
Stoga je prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda u pravu žalitelj kada ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete s osnove izmakle dobiti jer su bili ispunjeni svi uvjeti za jednostrani raskid predmetnog ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, kao i obveza za raspisivanje novog javnog nadmetanja po novoishođenoj građevinskoj dozvoli.
Zbog iznijetih razloga je sud ocijenio da nisu kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme poduzimanja pobijane radnje, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05), pa je taj sud primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
Tužitelj je revizijom ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to:
-odredbe čl. 133. glede prava na raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti,
-čl. 154. st. 1. ZOO glede općih pretpostavki za naknadu štete u slučaju povrede ugovorne obveze,
- čl. 23. Zakona o nabavi roba usluga i ustupanja radova glede uvjeta za sklapanje ugovora s jednim ponuditeljem izravnom pogodbom.
Osnovano je tužitelj ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Prema sadržaju tužbe tužitelj potražuje naknadu štete zbog raskida ugovora do kojega je (prema njegovom shvaćanju) došlo krivnjom tuženika.
S tim u vezi valja poći od općih pravila o raskidu ugovora, prema kojima ugovor može prestati sporazumnom voljom ugovornih strana o raskidu, a iznimno do raskida može doći i na temelju zakona ili jednostranom izjavom o raskidu.
Odredbama ZOO uređen je prestanak ugovora raskidom zbog neispunjenja ( čl. 124.) raskidom ili izmjenom ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 133.), te prestanak obveze po samom zakonu, a takav je i u slučaju nemogućnosti ispunjenja do koje je došlo nakon sklapanja ugovora bez krivnje dužnika ( čl. 137. u vezi s čl. 354.).
U ovom slučaju nije bilo sporazumnog raskida ugovora, a bilo je sporno je li obveza prestala zbog izmijenjenih okolnosti.
U odnosu na prestanak obveze zbog naknadne potpune ili djelomične nemogućnosti ispunjenja mjerodavne su odredbe ZOO i to:
-čl. 354. st. 1. ZOO prema kojem obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara (st. 1). Na dužniku je teret dokaza da postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost (st. 2.).
-čl. 137. ZOO prema kojem kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (st. 1.). U slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze (st. 2.),
-čl. 138. ZOO. prema kojem kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, a ona zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.
Dakle, kad je u pitanju naknadna nemogućnost, odnosno kad je ispunjenje obveze postalo nemoguće uslijed okolnosti za koje ne odgovara dužnik, obveza se gasi po samom zakonu. Međutim ako je naknadna nemogućnost nastupila zato što je jedna ugovorna strana odgovorna za nastup nemogućnosti, obveza ispunjenja koja je postala nemoguća postaje obveza naknade štete.
Pritom, da bi naknadna nemogućnost ispunjenja obveze proizvela pravne učinke, ona mora biti u principu apsolutna, odnosno takva da ju dužnik ni uz ulaganje potrebnih napora ne može ispuniti, i to neovisno radi li se o objektivnoj nemogućnosti ( npr. pravnoj nemogućnosti zbog zabrane vlasti ili izmjene propisa) ili subjektivnoj nemogućnosti na strani dužnika neke obveze. Pojam apsolutne nemogućnosti ispunjenja obveze podrazumijeva i takvu situaciju u kojoj je ispunjenje obveze zbog novih okolnosti skopčano s tako izuzetnim teškoćama i materijalnim izdacima da se zdravorazumski smatra nemogućim.
Druga je pak situacija prestanka ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti na koju tužitelj ukazuje u žalbi koja nije apsolutne naravi, za koji su mjerodavne odredbe ZOO i to:
-čl. 133. st. 1. prema kojemu ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine,
-čl. 133. st. 4. prema kojemu se ugovor neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene,
-čl. 133. st. 5. prema kojemu, ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga,
Član 135. st. 1. prema kojemu pri odlučivanju o raskidu ugovora odnosno o njegovoj izmjeni sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o svrsi ugovora, o uobičajenom riziku kod ugovora odnosne vrste, o općem interesu te o interesima obiju strana.
Odredba čl. 133. ZOO dakle polazi od pretpostavke da je ispunjenje obveze moguće, ali da su nakon sklapanja ugovora nastupile okolnosti koje su u trenutku sklapanja ugovora bile nepredvidive, a koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u oba slučaja u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je.
U slučaju nastupanja promijenjenih okolnosti ugovor se ne može raskinuti izvansudskim putem pukom izjavom o raskidu jedne ugovorne strane, kao što je to slučaj raskida zbog neispunjenja (čl. 124. ZOO), nego se može tražiti sudski raskid ugovora konstitutivnom tužbom za raskid ugovora ili konstitutivnim zahtjevom za izmjenu pravnog odnosa uređenog ugovorom.
Drugostupanjski sud je u ovom slučaju pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja da je poništaj građevinske dozvole na temelju koje je ugovoreno građenje, sam po sebi dovoljan za jednostrani raskid ugovora i to od one ugovorne strane koja se obvezala ishoditi građevinsku dozvolu. Pritom je propustio ocijeniti je li ispunjenje ugovora, onako kako je glasio, postalo nemoguće, ili je ugovor bilo moguće ispuniti uvažavajući sadržaj nove građevinske dozvole.
S timu vezi je sud propustio ocijeniti je li zbog apsolutne nemogućnosti ispunjenja po zakonu prestala obveza ugovornih strana i nastala obveza naknade štete zbog eventualne krivnje tuženika za naknadnu nemogućnost ispunjenja.
Ako nije bilo moguće ispuniti ugovor uvažavajući sadržaj nove građevinske dozvole, sud je trebao također ocijeniti jesu li bile ispunjene pretpostavke za sklapanje izmijenjenog ugovora s tužiteljem primjenom odredbe čl. 23. Zakona o nabavi roba usluga i ustupanja radova glede uvjeta za sklapanje ugovora s jednim ponuditeljem izravnom pogodbom.
Ako se pak radilo o nastupanju okolnosti opisanih u čl. 133. ZOO, raskid ugovora je moguć samo odlukom suda, a nije sporno da ugovor nije raskinut presudom, niti su tužitelj ili tuženik tražili sudski raskid ugovora.
Zaključno, drugostupanjski sud je ocijenio da u postupanju tuženika nije bilo protupravnosti, propustivši pri tome uzeti u obzir da se u ovom slučaju radi o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze. Povreda obveznog odnosa je takva štetna radnja koja dovodi do preoblikovanja postojećeg obveznopravnog odnosa u odnos odgovornosti za štetu ili do toga da pored postojećeg obveznopravnog odnosa nastane i odnos odgovornosti za imovinsku i neimovinsku štetu.
S obzirom na iznijeto osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a drugostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice.
Stoga je valjalo prihvatiti reviziju te ukinuti drugostupanjsku presudu po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.