Broj: Rev 56/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. „V.“ A., V., Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u O. društvu G. i partneri iz Z., protiv tuženika „D.“ d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-6747/05-2 od 2. srpnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-6725/04 od 3. lipnja 2005., u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2012.,

p r e s u d i o   j e

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

              II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom u 1/9 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 1405 k.o. T. – S., a što u naravi predstavlja skladišni prostor veličine 399,24 m2, smješten u suterenu II, te poslovnog prostora od 100,76 m2 smještenog u prizemlju stambeno poslovne zgrade „T.“ u R., sagrađene na k.č.br. 1938/3. Isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je traženo izdavanje tabularne isprave podobne za upis tužiteljeva prava vlasništva na navedenim nekretninama. Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 41.770,00 kn. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu glavnog zahtjeva i odluke o troškovima postupka, a ujedno je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da revizijski sud sam riješi stvar sukladno navodima iz revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode revidenta, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana i da se tužitelj obveže na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

              Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, budući da je sud drugoga stupnja ocijenio sve relevantne žalbene navode tužitelja.

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-          da je tuženik upisan kao suvlasnik 7392/66528 dijela kat. čest. 1938/3, upisane u zk. ul. 1405 k.o. T. S., zgrada i dvorište površine 809 m2, a što u naravi predstavlja skladišni prostor od 399,24 m2, smještenog u suterenu II te poslovni prostor od 100,76 m2 smještenog u prizemlju,

-          da je prednik tužitelja, glede tog prostora, 28. listopada 1986. sklopio ugovor o kupnji s G. „G.“ iz M., za kupoprodajnu cijenu od 150 miliona tadašnjih dinara,

-          da se tužitelj nikada nije upisao kao vlasnik na predmetnoj nekretnine, odnosno kao nositelj prava iz društvenog vlasništva,

-          da je pravni prednik tužitelja imao u R. prodajni centar kao poslovnu jedinicu, koja je 1. listopada 1991. komisijski izvršila popis i procjenu sredstava time da je u procjenu ušla i vrijednost predmetne nekretnine, skladišta i uredskog prostora,

-          da je suglasnost na popis i procjenu sredstava poslovne jedinice tužitelja u Republici Hrvatskoj dala 30. prosinca 1991. Agencija za …

-          da je ista Agencija dala suglasnost za organiziranje novog društva „B.“ d.o.o. 20. siječnja 1992.,

-          da je 1. listopada 1991. donesena odluka organiziranju društva s ograničenom odgovornošću pod nazivom „B.“ t. n. v. i m. d.o.o. R., sa sjedištem u R.,

-          da se društvo „B.“ d.o.o. R. pripojilo trgovačkom društvu „P.“ d.d. K.,

-          da je 4. ožujka 1996. „P.“ d.d. K., kao pravni sljednik „P.“ d.o.o. K., predmetnu nekretninu ustupila tuženiku,

-          te da se tuženik nakon toga upisao u zemljišne knjige kao vlasnik odnosno suvlasnik predmetne nekretnine.

              Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da su na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 39/91), dopunjene i izmijenjene Uredbom od 30. kolovoza 1991. („Narodne novine“ br. 44/91), te zamijenjene Uredbom o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstva određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 52/91), koja je dopunjena i izmijenjena Uredbom od 5. veljače 1992. („Narodne novine br. 5/92) poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije i dr. stekli pravo da se odlukom zaposlenih u jedinici ili organizacijskom obliku organiziraju kao poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba.

              U konkretnom slučaju upravo je i postupljeno na taj način, te je donesena Odluka o organiziranju od strane Agencije za …, na temelju čega je nastala pravna osoba „B.“ d.o.o. R. Nastankom te pravne osobe, svaka druga raspoložba tužitelja kao pravne osobe sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske u pogledu predmetnih nekretnina bila bi ništava. Treba dodati da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je prilikom komisijskog popis i procjene sredstava izvršena i procjena vrijednosti predmetne nekretnine, skladišta i uredskog prostora, a što je postala imovina novonastalog društva.

              Neosnovana je tvrdnja tuženika da je prednik tuženika nezakonito stekao suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, budući da je navedeno stjecanje bilo u skladu s gore navedenim Uredbama, pa se ne može govoriti da bi isto bilo protupravno odnosno nezakonito.

              Pravilno kod toga drugostupanjski sud ukazuje da je tuženik suvlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao u skladu s odredbom čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, dalje ZV) uknjižbom u zemljišnoj knjizi.

              Tužitelj u reviziji ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što je propušteno primijeniti odredbu čl. 166. ZV. To odredbom propisana je vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika koji u parnici ima pravo tražiti da se utvrdi vlasnikom u odnosu na osobu koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

              U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tuženik ima pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine, odnosno dijela predmetne nekretnine, budući su zaposlenici ranije poslovne jedinice tužitelja imali pravo organizirati se u samostalnu pravnu osobu, da su isti za takvo organiziranje dobili suglasnost nadležne agencije Republike Hrvatske, da je kasnije novonastalo trgovačko društvo preuzela P. d.d. K., koja je predmetni suvlasnički dio prenijela u vlasništvo tuženiku. Stoga s pravom nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili odredbu čl. 166. ZV, te je pravilno zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

              Stoga nije osnovana niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Ujedno je, pod toč. II. izreke, odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na reviziju budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. studenog 2012.