- 1 -              Rev 257/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 257/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz O., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1537/2019-2 od 15. listopada 2019., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-670/2019-22 od 25. srpnja 2019., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Revizija tužiteljice protiv pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete se odbija kao neosnovana.

 

II. Revizija tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda se prihvaća te se preinačuje pobijana presuda i sudi:

 

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje prvostupanjska presuda u toč. I/1. kojom je odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu izrečen/učinjen Potvrdom tuženika o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 2. srpnja 2018. te da Ugovor o radu tužiteljice od 1. travnja 2009. i pripadajući mu Aneksi od 10. srpnja 2009., 10. studenoga 2011., 20. prosinca 2013. i 29. veljače 2016. nisu prestali.

 

III. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 5.175,00 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-670/2019-22 od 25. srpnja 2019. odbijen je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu izrečen u Potvrdi tuženika o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 2. srpnja 2018. te da Ugovor o radu tužiteljici od 1. travnja 2009. i Aneksi tog ugovora od 10. srpnja 2009., 10. studenoga 2011., 20. prosinca 2013. i 29. veljače 2016. nisu prestali, te zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu od 1. travnja 2009. sa navedenim aneksima tog ugovora sa danom 2. rujna 2018. kao i zahtjev za naknadu štete tužiteljici u iznosu 62.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, i ujedno naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1537/2019-2 od 15. listopada 2019. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, dok je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu izrečen u Potvrdi tuženika o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 2. srpnja 2018. tako da Ugovor o radu sklopljen 1. travnja 2009. sa Aneksima tog ugovora od 10. srpnja 2009., 10. studenoga 2011., 20. prosinca 2013. i 29. veljače 2016. nisu prestali i ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime troškova žalbenog postupka iznos 1.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu joj štete, tužiteljica je podnijela: reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem i tog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; odnosno pozivom na odredbu čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv tog dijela presude navodeći pravna pitanja zbog kojeg ga podnosi, smatrajući ga važnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti i zbog toga predloživši dopuštanje revizije protiv pobijanog dijela presude.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačenjem prvostupanjske presude utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, a koji da je sadržan u Potvrdi tuženika od 2. srpnja 2018., a zbog čega da je Ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. travnja 2009. sa aneksima tog ugovora nije prestao, reviziju je podnio tuženik pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužiteljice i potvrđivanjem prvostupanjske presude uz naknadu tuženiku troškova postupka.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika predloživši njezino  odbacivanje kao nedopuštene.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana, dok je revizija tuženika osnovana.

 

Polazeći od odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP), a kojom je propisana primjena odredaba tog zakona o reviziji na sve postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena drugostupanjska odluka, te činjenice da je pobijana drugostupanjska presuda u ovom spisu predmeta donesena 15. listopada 2019., znači da su za ocjenu dopuštenosti revizije protiv iste mjerodavna odredba čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

 

Prema odredbi čl. 385.a st. 1. toč. 1. ZPP-a iznimno stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sporovima o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Pobijanom presudom odlučeno je o zahtjevu tužiteljice kojim je traženo utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a zbog čega da ugovor o radu sklopljen između nje kao radnice i tuženika kao poslodavca, sa aneksima tog ugovora, ugovor nije prestao te je zatražen sudski raskid ugovora o radu, a što znači da se radi o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa, sve u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. toč. 1. ZPP-a, što nadalje znači da protiv pobijane presude kako u dijelu kojim je prihvaćen odnosno u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev je dopušteno podnošenje revizija, kako one od strane tužiteljice tako i one od strane tuženika.

 

Odredbom čl. 125. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika mu odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Iz sadržaja te odredbe proizlazi dakle da je institut sudskog raskida ugovora o radu vezan uz nedopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je poslodavac dao radniku, a to pak u okolnostima konkretnog spisa predmeta znači da je za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu prvo potrebno ocijeniti osnovanost njezinog zahtjeva za nedopuštenost otkaza ugovora o radu u kojem dijelu drugostupanjsku presudu upravo pobija  tuženik, a bez čega i nema pretpostavki za sudski raskid ugovora o radu te naknadi štete. Upravo zato u ovoj odluci prvo će se ocjenjivati osnovanost revizije tuženika, a potom osnovanost revizije tužiteljice.

 

Neosnovano u reviziji tuženik prigovara pobijanoj presudi u pravcu postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer razlozi izneseni u pobijanoj presudi nisu nejasni i nerazumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, a to što je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da odredbe Potvrde o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 2. srpnja 2018. imaju značaj otkaza ugovora o radu, posljedica je pogrešne primjene materijalnog prava i time razlog za preinačenje pobijane presude u tom dijelu, sve u smislu odredbe čl. 395. st. 3. u vezi sa st. 1. tog članka ZPP-a, o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti riječi.

 

 

 

Iz stanja spisa predmeta i činjeničnih utvrđenja proizlazi:

 

- da su stranke: tužiteljica kao radnica i pravni prednik tuženika H. A. A. B. d.d. kao poslodavac 2009. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju kojeg je tužiteljica radila na radnom mjestu suradnik u kreditnim rizicima, a kojim ugovorom, prema čl. 11. st. 2. se prethodni ugovor o radu s pripadajućim aneksima, sklopljen između ugovornih stranaka, raskida, s time

 

- da prema st. 3. čl. 11. Ugovora o radu tužiteljica kao radnik zadržava u vezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pravima iz radnog odnosa sva prava koja je stekla od dana zasnivanja radnog odnosa kod H. A. A. B. d.d. (pravni prednik sadašnjeg tuženika), a poslodavac preuzima u neizmijenjenom obliku i opisu sva prava i obveze iz prijašnjih ugovora o radu sklopljenih između radnika i poslodavca,

 

- da je 10. srpnja 2009. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika sklopljen Aneks ugovora o radu kojim je između ostalog ugovoreno da počev od 1. kolovoza 2009. tužiteljica obavlja poslove radnog mjesta: suradnik za plan i analizu, te da je 29. veljače 2016. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika sklopljen Aneks ugovoru o radu kojim je između ostalog ugovoreno da će tužiteljica od 1. ožujka 2016. obavljati poslove na radnom mjestu: viši stručni suradnik za analizu profitabilnosti segmenta,

 

- da 2. srpnja 2018. je tuženik izdao ispravu nazvanu: Potvrda o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme (dalje: Potvrda) kojom je u čl. 1. određeno da se tom Potvrdom zamjenjuje ugovor o radu sklopljen između stranaka te uređuju međusobna prava i obveze i odgovornosti na radu između stranaka, time da prava i obveze koja za radnika i poslodavca proizlaze iz ranije važećih ugovora o radu sklopljenih između njih smatra neprekinutim trajanjem radnog odnosa, a kojom Potvrdom

 

- da je u čl. 4. predviđeno da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta: samostalni specijalist za poslovni kontroling u skladu s Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ..., kao mjesto rada određen Z., određena mjesečna bruto plaća tužiteljici, određeno trajanje radnog vremena te pravo na stanku, dnevni, tjedni i godišnji odmor, određena obveza čuvanja poslovne tajne, određena materijalna kaznena i disciplinska odgovornost za nezakonito postupanje za vrijeme i izvan radnog vremena, kao i odgovornost za naknadu štete itd., kao i

 

- da je čl. 14. Potvrde određeno da se na prava i obveze stranaka, a koja nisu drugačije slobodno uređena tim ugovorom primjenjuje Zakon o radu, Zakon o obveznim odnosima, Pravilnik o radu, Pravilnik o zaštiti na radu, te

 

- da je čl. 16. Potvrde određeno da ista stupa na snagu 1. srpnja 2018. i njezinim stupanjem na snagu prestaje važenje svih ranije sklopljenih ugovora o radu i aneksa, a sva prava u vezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa, radnik ostvaruje temeljem zaposlenja od 2. ožujka 2007.,

 

- da je ova Potvrda uručena tužiteljici i ona njezin primitak potvrdila potpisom,

 

- da je tužiteljica protiv Potvrde podnijela zahtjev za zaštitu prava tuženiku, smatrajući da joj je njome otkazan ugovor o radu,

 

- da je dopisom od 2. kolovoza 2018. tužiteljica otkazala ugovor o radu tuženiku sa danom 2. rujna 2018., koji je tuženik prihvatio,

 

- da je 2. kolovoza 2018. tužiteljica podnijela tužbu kojom je pokrenut ovaj spor.

 

Prvostupanjski sud je polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja odbio tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenivši da na temelju čl. 16. Potvrde tužiteljici nije otkazan ugovor o radu, a koju Potvrdu je tuženik izdao na temelju odredbe čl. 14. ZR, a nakon što je tužiteljica odbila potpisati ponuđeni joj aneks ugovora o radu, a prema kojem je ona trebala obavljati poslove radnog mjesta: samostalni specijalist za poslovni kontroling, a koji da su sadržajno bili jednaki onima dotadašnjeg njezinog radnog mjesta: viši suradnik za analizu profitabilnosti segmenta.

 

Drugostupanjski sud je pak u tom dijelu zahtjeva tužiteljice preinačio prvostupanjsku presudu ocijenivši osnovanim zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu izrazivši pravno shvaćanje da sadržaj čl. 16. Potvrde tuženika je imao značaj poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljice, a koji da nije donesen na zakonom propisani način, jer da u postupku otkazivanja tuženik nije dokazao opravdanost razloga za to niti je provedeno savjetovanje sa radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. Stoga je, polazeći od odredbe čl. 115. st. 1. ZR otkaz ocijenjen nedopuštenim.

 

Analizirajući sadržaj Potvrde tuženika uključujući i sadržaj čl. 16. iste, ne može se prihvatiti pravilnom ocjena iz pobijane presude da bi u čl. 16. Potvrde bio sadržan poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, a u odnosu na što tužiteljica je zatražila zaštitu u smislu odredbe čl. 133. ZR.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju: 1. ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Prema odredbi st. 2. tog članka pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema odredbi čl. 120. ZR otkaz mora biti u pisanom obliku, poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz i dostaviti ga osobi kojoj se otkazuje, a u smislu odredbe čl. 122. ZR treba sadržavati odredbe o otkaznom roku.

 

Iz sadržaja tih odredbi proizlazi da u odluci o poslovno uvjetovanom otkazu trebaju biti određeno navedeni razlozi zbog kojih poslodavac otkazuje ugovor o radu radniku, naznačen otkazni rok, a time i dan s kojim prestaje ugovor o radu zbog otkaza.

 

U odredbi čl. 16. Potvrde određeno je da ista stupa na snagu 1. srpnja 2018. i njezinim stupanjem na snagu prestaje važenje svih ranije sklopljenih ugovora o radu i aneksa, a sva prava u vezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa radnica ostvaruje temeljem zaposlenja od 2. ožujka 2007.

 

Dakle, u toj odredbi sadržanoj u čl. 16. Potvrde nije naznačen dan prestanka ugovora o radu tužiteljici, a zbog navodnog otkaza, već je samo naznačen dan od kada ta Potvrda proizvodi pravni učinak između stranaka (1. srpnja 2018.), a glede prava i obveza koja su njome za tužiteljicu kao radnicu i tuženika kao poslodavca određena, a istovremeno stavljen izvan snage ona koja su bila definirana prethodno sklopljenim ugovorom o radu i njegovim aneksima, osim u dijelu koji se odnosi na njima uređena prava u vezi s otkazom, otkaznim rokom, otpremninom i drugim pravima iz radnog odnosa.

 

Kada se pak sadržaj čl. 16. Potvrde poveže sa sadržajem ostalih njegovih odredbi, posebno onom iz čl. 1., a kojom je navedeno da ta Potvrda zamjenjuje ugovor o radu sklopljen između stranaka i uređuje njihova međusobna prava i obveza i odgovornosti na radu između ovih stranaka, i čini kontinuitet radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, te odredbu čl. 4. kojom je određeno radno mjesto na kojem tužiteljica nastavlja obavljati poslove za tuženika, uz ugovorenu plaću i sva ostala prava i obveze iz radnog odnosa, onda se nameće ocjena kako ova Potvrda, uključujući odredbu čl. 16. iste, nije imala značaj otkaza ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 115. st. 1. ZR, jer niti je njome tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici, niti mu je to bila namjera.

 

Smislenim, a ne gramatičkim tumačenjem sadržaja čl. 16. Potvrde ocijeniti je da je njome tuženik odredio dan od kada se primjenjuju odredbe te Potvrde, a koju je donio upravo na temelju odredbe čl. 14. st. 2. i 3. ZR, a nakon što je tužiteljica odbila sklopiti ponuđeni aneks ugovoru o radu, a kojim je određeno radno mjesto na kojem će ona raditi počev od 1. srpnja 2018., a koje se po nazivu, ali ne i sadržaju, razlikovalo od onog na kojem je tužiteljica radila na temelju aneksa ugovora o radu od 29. veljače 2016. U odnosu pak na ostala prava iz prethodno sklopljenog ugovora o radu, a osim onih određeno definiranih odredbama Potvrde, i dalje su vrijedile odredbe ugovora o radu i aneksa, sve u smislu odredbe st. 2. čl. 16. te Potvrde.

 

Stoga, a kako tuženik odredbama Potvrde nije otkazao ugovor o radu tužiteljici, to je njezin zahtjev upravljen na nedopuštenost otkaza te zahtjev da je ugovor o radu sa aneksima tog ugovora na snazi, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan, zbog čega je prihvaćanjem žalbe tuženika u tom dijelu trebalo preinačiti pobijanu presudu, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 3. u vezi sa st. 1. tog članka ZPP-a.

 

Kako je to prethodno rečeno u tumačenju odredbe čl. 125. ZR, sudski otkaz ugovora o radu može se odrediti samo ako je sud utvrdio da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.

 

U situaciji kao što je ova, a kada je sud odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je otkaz nedopušten, onda nema ni pretpostavki za ocjenjivati osnovanost zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, a kojeg je postavila tužiteljica, a koji je od strane drugostupanjskog suda također ocijenjen neosnovanim no iz drugih razloga. U skladu s prethodno navedenim, a kako se dakle nisu ostvarile zakonske pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu onda je zahtjev tužiteljice trebalo odbiti zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. izreke.

 

Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, a kada je odbijen zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, kao i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, onda je ocijeniti da je neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu štete, a koji potražuje vezano za zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu koji je ocijenjen neosnovanim, zbog čega je i u tom dijelu reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.