- 1 -              Rev 2084/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2084/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz D. O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. F., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M.&F. u Z., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1734/14-2 od 8. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1028/12 od 8. svibnja 2014., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-1401/15-9 od 18. svibnja 2016., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o j e :

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 408.535,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2012. pa do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 48.750,00 kn, dok je pod toč. III. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 40.600,00 kn zajedno sa zateznim kamatama.

 

Presudom suda drugog stupnja pod toč. I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena ispravljena presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke. Pod pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), a iz razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a te je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane odluke na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji navodi da je drugostupanjski sud propustio sankcionirati postupanje prvostupanjskog suda koji je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7., čl. 8., čl. 219., čl. 220., čl. 221.a te čl. 250. ZPP, jer prvostupanjski sud prema ocjeni revidenta nije u skladu s navedenim odredbama ocijenio sve dokaze te pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Također ističe da su nižestupanjski sudovi počinili i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u obrazloženjima pobijanih presuda nisu navedeni razlozi  o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni ili proturječni odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što  se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Neosnovano revident u reviziji ističe da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. ZPP. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice tako da više ne postoji dužnost suda da sam, po službenoj dužnosti potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.

 

Prihvaćanjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud prema ocjeni revizijskog suda nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Nadalje, nije osnovan revizijski navod da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. i čl. 221.a ZPP. U ovoj pravnoj stvari sudovi su mogli sa sigurnošću o postojanju odlučnih činjenica zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), jer su tijekom postupka bili izvedeni svi dokazi za koje je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, smatrao da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Tuženik također u reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP, jer sudovi iako ne raspolažu stručnim medicinskim znanjem za utvrđenje neimovinske štete – u konkretnom slučaju opsega nastalog straha u vezi sa štetnim događajem donose odluku o neimovinskoj šteti i naknadi iste u visini od 10.000,00 kn.

 

Suprotno navodima revidenta u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP, kojom je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

 

              Točni su navodi revidenta da se provodi sudsko vještačenje kad je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Međutim u konkretnoj situaciji, imajući u vidu liječničku potvrdu od 13. ožujka 2014. (list 103 spisa) iz koje proizlazi da je tužitelj radi predmetnog štetnog događaja (požara u kući) uzimao sedative zbog straha i nesanice, sud je u ovoj iznimnoj situaciji, imao dovoljno mjerodavnih dokaza na temelju koji je mogao ocijeniti da je tužitelj pretrpio strah odnosno da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pozivajući se pritom na odredbu čl. 19. u vezi s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO/05).

 

Nadalje revident neosnovano tvrdi da je do povrede načela ravnopravnosti i raspravljanja u parničnom postupku došlo iz razloga što je prvostupanjski sud propustio po prijedlogu tuženika pozvati proizvođača kao umješača u postupak. Naime iz stanja spisa proizlazi upravo suprotno odnosno po prijedlogu tuženika prvostupanjski sud je dopisom od 14. siječnja 2013. (list 60. i 61. spisa) obavijestio u smislu odredbe čl. 211. st. 1. ZPP proizvođača M. d.o.o. iz Z. kao i C. o. d.d. Z. s kojim je tuženik sklopio policu osiguranja od odgovornosti. Suprotno revizijskim navodima prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu načela ravnopravnosti i raspravljanja u parničnom postupku s obzirom da je sud obavijestio i proizvođača kao i C. o. d.o.o. koji međutim nisu prijavili svoje sudjelovanje u parnici u svojstvu umješača u smislu čl. 206. st. 1. ZPP.

 

Postojanje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, revident vidi u tome što tužitelj nije dostavio dokaz da je platio porez na dodanu vrijednost za nabavu materijala pri obnovi kuće ili za obavljeni rad od strane treće osobe, pa da se u tom slučaju radi o naknadi štete na koju samu štetu porez na dodanu vrijednost se ne obračunava. Također navedenu povredu vidi i u tome što tužitelj nije priložio nikakve račune za novi namještaj, pa zato smatra nejasnim na koji se namještaj naknada odnosi te na koji je način obračunata, osporavajući pritom visinu štete kao netočnu, nepotpunu i previsoko odmjerenu od strane nižestupanjskih sudova, pri čemu ističe da su sudovi donoseći pobijane presude netočno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo na štetu tuženika.

 

Navedenim revizijskim prigovorom tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

U obrazloženjima presuda sudovi su naveli razloge o odlučnim činjenicama koji prema ocjeni ovoga suda imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti, niti iz obrazloženja nižestupanjskih presuda ne proizlazi da su razlozi sudova proturječni sadržajima isprava i zapisnika o datim iskazima danim tijekom postupka, može se ispitati pravilnost i zakonitost tih odluka. Zbog navedenog nije osnovan niti tuženikov revizijski navod da bi tijekom postupka pred sudovima bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nadalje, neosnovano revident tvrdi da su nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke izrađeni isključivo na temelju navoda tužitelja, pa da bi isti bio nepristran, proturječan, neobrazložen i neuvjerljiv, to stoga jer upravo tuženik nije predložio daljnje dokazne prijedloge nakon provedenog usmenog saslušanja vještaka na ročištu glavne rasprave održane 25. ožujka 2014. kada je vještak obrazložio prigovore tuženika te su razjašnjena sporna pitanja relevantna za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na imovinsku štetu nastalu na kući tužitelja kao i visinu niti je tuženik isticao prigovore kojim bi osporavao iskaz vještaka.

 

Zbog izloženog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koju tuženik ukazuje. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je nastala uslijed požara, zbog kvara dijelova uklopnog sata u ormariću električnog kućnog priključka na obiteljskoj kući pri čemu je izgorjela gornja etaža s krovištem. Među strankama je nesporno da je uzrok požara kvar tzv. uklopnog sata postavljenog od strane tuženika.

 

U revizijskom postupku i dalje je sporna odgovornost tuženika za nastali štetni događaj, a time i za štetu koju je pretrpio tužitelj ukazujući pritom da je za nastalu štetu odgovaran proizvođač.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 30. prosinca 2011. došlo do požara u kući tužitelja,

 

- da su dva dana prije nastanka požara djelatnici tuženika prema radnom nalogu broj ... izvršili izmjenu " ukapčalice" kombiniranog MTK prijemnika tipa ... tvorničkog broja ...,

 

- da je prema izvješću policijske postaje uzrok požara električna energija uslijed kvara dijelova uklopnog sata smještenog unutar ormarića električnog kućnog priključka uslijed čega je došlo do zapaljenja istih te da se požar proširio na gornju etažu kuće kojom prilikom je u potpunosti izgorjela gornja etaža sa krovištem,

 

- da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da je visina štete na obiteljskoj kući tužitelja 388.535,00 kn koja se sastoji od visine štete nastale na obiteljskoj kući u iznosu od 310.828,00 kn te od PDV od 25 % u iznosu od 77.707,00 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 74., čl. 62. (pogrešno napisano čl. 42.) te čl. 73. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom ("Narodne novine" broj 14/06, dalje: Opći uvjeti) utvrdio da je za nastanak štetnog događaja odgovoran tuženik koji se u posebnoj parnici može regresirati od proizvođača. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 408.535,00 kn, koji se odnosi na naknadu imovinske štete nastale na kući tužitelja u iznosu od 310.828,00 kn što uvećano za porez na dodanu vrijednost (PDV od 25%) u iznosu od 77.707,00 kn sveukupno iznosi 388.535,00 kn, a odnosi se na rad i sav potreban materijal za dovođenje nekretnine u ispravno stanje te za namještaj koji je neophodan za stanovanje u iznosu od 10.000,00 kn o čemu je odlučeno prema slobodnoj ocjeni pozivom na čl. 223. ZPP, dok je tužitelju zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje sukladno čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1100. ZOO-a suđena pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kn.

 

Drugostupanjski sud prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda zaključio je da je za nastalu štetu odgovaran tuženik pozivajući se na odredbu čl. 115. toč. 4. Općih uvjeta kojom je propisano da u slučaju oštećenja elektroenergetskih objekata i instalacija kupca uzrokovanih namjerom ili grubom nepažnjom operatora prijenosnog sustava ili operatora distribucijskog sustava, operator prijenosnog sustava ili operator distribucijskog sustava  dužan je naknaditi štetu kupcu, te toč. 5. navedenog članka kojim je propisano da kupac ima pravo na naknadu štete od operatora prijenosnog sustava ili operatora distribucijskog sustava i u slučaju kada pretrpi štetu na svojim elektroenergetskim objektima i instalacijama uzrokovanu nedopuštenim utjecajima proizvođača i /ili drugog kupca i/ili treće osobe, a operator prijenosnog sustava ili operator distribucijskog sustava ima pravo na naknadu štete od proizvođača i/ili drugog kupca i/ili treće osobe koja je uzrokovala štetu.

 

Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Revident smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pozivajući se na podzakonski propis odnosno odredbe Općih uvjeta, te da je trebalo primijeniti odredbu čl. 1073. st. 1. ZOO kojom je propisano da proizvođač koji stavi u promet neki proizvod, odgovora za štetu prouzročenu neispravnošću toga proizvoda bez obzira na krivnju, odnosno da iz podzakonskog propisa proizlazi odgovornost kupca za sigurnost, pogon i tehničku ispravnost svojih elektroenergetskih objekata sukladno odredbi čl. 62. st. 1. Općih uvjeta kojom je propisano da je kupac ili proizvođač mreže odgovoran za sigurnost, pogon i tehničku ispravnost svojih elektroenergetskih objekata i instalacija.

 

Naime, s obzirom da u konkretnom slučaju nije riječ o naknadi štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, već o naknadi štete koja proizlazi iz ugovornog odnosa kupca i tuženika u pogledu opskrbe električnom energijom – mjerodavne su odredbe koje propisuju Opći uvjeti. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti opće odredbe ZOO/05 o odgovornosti za neispravan proizvod u smislu čl. 1073. st. 1. ZOO/05 kako to pogrešno revident smatra.

 

Revident nije u pravu kada odgovornost tužitelja za nastalu štetu temelji na odredbi čl. 62. st. 1. Općih uvjeta stoga, jer je čl. 115. toč. 5. Općih uvjeta, kako je to pravilno naveo drugostupanjski sud, propisano da kupac ima pravo na naknadu štete od operatora prijenosnog sustava ili operatora distribucijskog sustava (u ovom slučaju tuženika) i u slučaju kada pretrpi štetu na svojim elektroenergetskim objektima i instalacijama uzrokovanu nedopuštenim utjecajima proizvođača i/ili drugog kupca i/ili treće osobe, a operator prijenosnog sustava ili operator distribucijskog sustava ima pravo na naknadu štete od proizvođača i/ili drugog kupca i/ili treće osobe koja je uzrokovala štetu.

 

Ovaj sud prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi predmetnu štetu (čl. 1085. st. 2. i 1100. ZOO), pa utoliko suprotno razlaganju revizija nema opravdanja i ne može se prihvatiti.

 

Prema tome, neosnovano tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog toga glede odluke o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP u tom dijelu reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.