Broj: Gž-887/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer i Jadranke Majcen-Horvat kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja K. d.d., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V. protiv tužene K. T. iz G. zastupane po punomoćniku mr. M. P., odvjetniku iz V., radi predaje stvari i isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-469/09-54 od 15. studenog 2011.g., u sjednici vijeća održanoj dana 12. studenog 2012.g.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog u Varaždinu broj P-469/09-54 od 15.studenog 2011.g.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom u toč.I/izreke odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev radi predaje mu u posjed taksativno nabrojenih i po posebnim karakteristikama opisanih pokretnina koje predstavljaju dijelom ugostiteljsku opremu, a dijelom sitni ugostiteljski inventar, a odbijen je i njegov tužbeni zahtjev radi isplate naknade za korištenje utuženih pokretnina po tuženoj.

              Toč.II/izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 111.594,30 kn.

Navedenu presudu pobija tužitelj pravodobno izjavljenom žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba tužitelja je neosnovana.

              Obrazlažući svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja jer zatražene pokretnine predstavljaju pertinenciju glavne stvari – poslovne zgrade sagrađene na čkbr. 182/4 u zgrada i dvor u Mjesnoj rudini (u naravi ugostiteljski objekt T.) pa je tužena stjecanjem vlasništva te nekretnine stekla i vlasništvo pokretnina koje kao pripadnost te nekretnine dijele s njom istu pravnu sudbinu, prvostupanjski sud polazi od slijedećih, u dokaznom postupku utvrđenih činjenica:

-da su utužene pokretnine čiji povrat tužitelj traži u posjedu tužene i da se nalaze u ugostiteljskom objektu T.;

-da je motel T. sagrađen na čkbr. 182/4 upisane u zk.ul. 2424 k.o. V. T. u vlasništvu tužene;

-da su utužene pokretnine kupljene novčanim sredstvima koje je tužena pozajmila tužitelju na temelju Ugovora o dugoročnom zajmu sa sporazumom o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 12.03.1999.g.,

-da je primljeni zajam utrošen isključivo na adaptaciju i opremanje ugostiteljskog objekta T. u V. T.;

-da je tužena stekla vlasništvo nekretnine kojom je bilo osigurano vraćanje predmetnog zajma – čkbr. 182/4 upisane u zk.ul. 2424 k.o. V. T. u postupku provedenom po javnom bilježniku sukladno odredbama čl. 274. do 278. a u vezi s čl. 279. Ovršnog zakona.

Koncentrirajući dokazni postupak na raspravljanje temeljne sporne činjenice – da li je tužena istodobno sa stjecanjem vlasništva nekretnine stekla i vlasništvo predmetnih pokretnina kao pripadnosti glavne stvari (ugostiteljskog objekta motel T.) sukladno odredbi čl. 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje:ZV), prvostupanjski sud je po analizi rezultata opširno i sadržajno provedenog dokaznog postupka, na osnovu iskaza svjedoka M. M. (direktora tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova) i tužene zaključio da je volja tužitelja kao ranijeg vlasnika spornih pokretnina bila ih namijeni trajnom služenju glavne stvari – ugostiteljskom objektu T., a u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti, što potvrđuje i sam tužitelj u činjeničnom opisu tužbe navodeći da su utužene pokretnine trajno namijenjene da kao inventar i oprema služe za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, pa slijedom ovakvog utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da pokretnine koje tužitelj zahtjeva ne samo da služe svrsi glavne stvari i da se nalaze u objektu T., već se bez njih niti ne bi mogla postići svrha glavne stvari – obavljanje ugostiteljske djelatnosti u tom objektu.

Potvrdu prednjeg stajališta prvostupanjski sud nalazi i u:

- Izvješću o reviziji financijskih izvještaja za 2002.g. u kojem se kao imovina prenesena u vlasništvo tužene s osnova povrata zajma i kamata temeljem Ugovora o dugoročnom zajmu od 12.3.1999.g. opisuje i motel T. (zgrada), zemljište T. i oprema T. pri čemu je revizor napomenuo da se pripadajuća oprema objekta T. treba odvojeno obračunati s pripadajućim PDV-om u momentu kada se zapisnički ili na drugi pisani način izvrši primopredaja opreme, te u

-Ugovoru o kupoprodaji i prijenosu dionica od 26.04.2003.g. kojim je tužena prodala trgovačkom društvu T₁. d.o.o. svoje dionice u trgovačkom društvu K. d.d. i kojim su ugovorne stranke – između ostalog – dogovorile da će zajednička komisija od strane K. d.d. i T₁. d.o.o. izvršiti inventuru imovine, opreme, sitnog inventara, zalihe roba, financijskih sredstava te potraživanja i obaveza,posljedično čemu će se uz svaki objekat preuzeti i sva odgovarajuća oprema, sitni inventar, objekti, infrastrukture i ostalo što je u sklopu poslovanja tog objekta i da će K. d.d. isknjižiti imovinu objekata T. i A. koji više nisu imovina K. d.d.

Opisana činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je povezao sa sadržajem odredbe čl. 7. stav. 1. ZV-a prema kojoj se pripatkom (pertinencijom ili pobočnom stvari) smatra pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne i koja stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni.

Prema stav.4. cit. odredbe, smatra se da su namijenjeni da trajno služe svrsi zgrade (kao glavnoj stvari) koja je trajno namijenjena nekoj obrtnoj djelatnosti (poslovna zgrada) i strojevi te slični uređaji namijenjeni toj djelatnosti.

Kako sukladno odredbi čl.5.stav.2. i 3. ZV-a onaj tko ima pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na nekoj stvari ima isto i na svim pripadnostima te kako pripadak stvari dijeli pravnu sudbinu glavne stvari tako i utužene pokretnine dijele pravnu sudbinu nekretnine na kojoj je izgrađen ugostiteljski objekat, prvostupanjski sud je zaključio da je stjecanjem punopravnog vlasništva nekretnine tužena stekla u punopravno vlasništvo i pokretnine kao pripadak te nekretnine slijedom kojeg stajališta je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži povrat stvari u smislu čl. 161. ZV-a, a i tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnova korištenja pokretnina, obzirom na utvrđenje da je tužena pokretnine koristila kao vlasnica.

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište u cjelini pravilnim i zakonitim prihvaća i ovaj sud, zbog čega ne nalazi osnovanim žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to više što tužitelj u žalbi niti ne konkretizira činjenice za koje smatra da nisu (ili su pogrešno) utvrđene a od kojih zavisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

Žalbeno stajalište da bi ovaj sud u ranijem ukidnom rješenju broj Gž-952/04-2 od 07.lipnja 2004.g. izrazio eksplicitno stajalište prema kojemu bi utužene pokretnine bile vlasništvo tužitelja, proizvoljno je i netočno, bez ikakvog uporišta u sadržaju cit. sudske odluke pa se tužitelj upućuje na pomnije iščitavanje sadržaja iste. 

U žalbenom osporavanju pravilnosti odluke prvostupanjskog suda - da ne dopusti preinaku tužbe, valja prepoznati plediranje tužitelja na (relativno) bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.190 Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP) pa valja kratko navesti da je prvostupanjski sud osnovano odbio predloženu preinaku obzirom na izričito protivljenje tužene, dok njegovo konačno stajalište o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva posljedično zaključku da je upravo tužena vlasnica utuženih pokretnina, evidentno ukazuje na nesvrsishodnost predložene preinake.

              Nerazumljivo je daljnje žalbeno inzistiranje na tvrdnji da je tužena onemogućila utvrđivanje da se utužene pokretnine nalaze u ugostiteljskom objektu kojeg je vlasnica, a koja činjenica je nesporna (tužena je izričito priznaje) pa valja tek kratko navesti da se prema odredbi čl.221.stav.1. ZPP-a ne dokazuju činjenice koje je stranka priznala pred sudom. Uzgred valja napomenuti da priznanje te činjenice, s aspekta odredbe čl. 161.stav.1. ZV-a na kojoj je tužitelj i utemeljio svoj tužbeni zahtjev ide in favorem tužitelja.

Tek kratko valja rezimirati da je prvostupanjski sud na temelju ocjene provedenih dokaza, a imajući u vidu činjenični osnov tužbe kojim je vezan prilikom pravne kvalifikacije konkretnog tužbenog zahtjeva, utvrdio da je tužena vlasnica pokretnina čiju predaju tužitelj zahtijeva predmetnom (vlasničkom) tužbom normiranom odredbom čl.161.ZV-a, detaljno obrazlažući na osnovu kojih dokaza je zaključio da su iste pripadak glavne stvari i dajući pravilnu materijalno-pravnu podlogu za zauzeto stajalište.

Kako dakle niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa na osnovu odredbe čl. 365. stav. 2. ZPP-a ovaj sud utvrdio da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.2,4,8,9,11,13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužitelja valjalo kao neosnovanu odbiti  i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl.368. stav.1. ZPP-a.

U Varaždinu, dana 12. studenog 2012.g.