- 1 -              Rev 5063/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5063/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici J. K.-G., dipl. iur., zaposlenici NHS Regionalni ured S., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i P. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-577/2018-2 od 10. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-407/17 od 23. ožujka 2018., u sjednici održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-577/2018-2 od 10. srpnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-407/17 od 23. ožujka 2018. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 27. kolovoza 2014., a kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu sklopljen između stranaka 2. listopada 2007. nedopušten, tako da radni odnos tužitelju nije prestao te za vraćanje tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto u Regionalno područje Jug te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju neisplaćene plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa do njegovog vraćanja na rad, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati, jer naprotiv pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge, a zbog kojih je drugostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovanim i zbog čega je potvrdio prvostupanjsku presudu. Stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

S druge pak strane kako je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi se osvrnuo te odgovorio na sve odlučne žalbene navode tužitelja, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

 

Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 27. kolovoza 2014.

 

Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je tuženik 27. kolovoza 2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, a koja je posljedica provedene reorganizacije poslovanja tuženika, u kojoj se tužitelj pokazao tehnološkim viškom, a sve primjenom odredbi Kolektivnog ugovora koji je u to vrijeme bio na snazi za tuženika te Pravilnika o organizaciji H. C. d.o.o. iz 2014.,

 

- da je tim Pravilnikom za radno mjesto "vlakovođa popisni" na kojem je radio tužitelj bila predviđena srednja stručna sprema odnosno niža stručna sprema tehničkog smjera i položen stručni ispit,

 

- da je tužitelj imao položen stručni ispit sa završenom osnovnom školom, te naknadno stekao srednju stručnu spremu – trgovačkog smjera prodavač,

 

- da su radnici komparirani sa tužiteljem, a koji nisu proglašeni tehnološkim viškom za radno mjesto "vlakovođa popisni" imali srednju stručnu spremu tehničkog smjera i položen stručni ispit za vlakovođu,

 

ocijenili zahtjev tužitelja neosnovanim uz izraženo pravno shvaćanje da u konkurenciji radnika za izvršitelja radnog mjesta "vlakovođa popisni", od kojih su neki imali stupanj srednje stručne spreme tehničkog smjera i položen stručni ispit, a tužitelj neodgovarajući stupanj srednje stručne spreme trgovačkog smjera, te stupanj niže stručne spreme tehničkog smjera i položen stručni ispit, je tuženik u odabiru radnika koje će zadržati na poslu u postupku reorganizacije poslovanja, kao njegovog autonomnog prava, bio ovlašten, primjenjujući uz ostale i Zakonom o radu te Kolektivnim ugovorom propisane uvjete, prednost dati radnicima tuženika sa višom tj. srednjom stručnom spremom u odnosu na tužitelja kao radnika sa nižom stručnom spremom.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelj u reviziji i dalje ustraje u ocjeni da je on ispunjavao tražene uvjete za predmetno radno mjesto, zbog čega da ga je trebalo zadržati na poslu, a posebno ne zadržati radnika A. B., za kojeg smatra da nije ispunjavao tražene uvjete školske spreme za radno mjesto "vlakovođa popisa".

 

Kako je prethodno rečeno, iz stanja spisa te utvrđenja sudova razvidno je da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika 1980., u koje vrijeme je imao završenu osnovnu školu, a 1986. je pohađao program stručnog osposobljavanja – obrazovanja  te prema uvjerenju od 30. listopada 1986. o položenom stručnom ispitu osposobljen za poslove KDK vlakovođa (kondukter – vlakovođa), te da je na temelju svjedodžbe od 20. siječnja 1993. tužitelj stekao stupanj srednje stručne spreme trgovačkog smjera – prodavač, a nakon završenog programa srednjoškolskog obrazovanja.

 

Dakle, na temelju takve svjedodžbe o srednjoškolskom obrazovanju tužitelja, a koje obrazovanje nije provedeno od strane tuženika u smislu odredbi Pravilnika o posebnom postupku za stjecanje stručne spreme pojedinog stupnja i bez završenog utvrđenog obrazovnog programa ("Narodne novine", broj 17/83 – dalje: Pravilnik/83) tužitelj nije stekao status radnika sa srednjom stručnom spremom tehničkog smjera, a to pak znači da je u odnosu na sporno radno mjesto i dalje imao status radnika sa nižom stručnom spremom tehničkog smjera, koji je stekao u programu obrazovanja provedenog po tuženiku 1986. u skladu s odredbama tada važećeg Pravilnika/83.

 

Kako je Pravilnikom o organizaciji H. C. d.o.o. iz 2014. (dalje: Pravilnik o organizaciji) za radno mjesto "vlakovođa popisni" propisan uvjet srednja stručna sprema/niža stručna sprema tehničkog smjera, a u odnosu na to radno mjesto je konkuriralo više radnika od predviđenog broja izvršitelja tog radnog mjesta, tada je tuženik imao pravo odabira između svih tih radnika, rukovodeći se svojim interesima uz poštivanje Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) te odredbi KU i Pravilnika o radu ostalih propisanih uvjeta.

 

Kako je među postojećim radnicima izvršiteljima radnog mjesta "vlakovođa popisni" bilo onih koji imaju srednju stručnu spremu tehničkog smjera i onih koji su imali nižu stručnu spremu tehničkog smjera, kao što je to bio tužitelj, a uvažavajući ostale propisane kriterije odlučne za ocjenu viška radnika, pravo je tuženika bilo odabrati one radnike koji su obzirom na propisanu stručnu spremu bili prihvatljiviji za tuženika: radnici sa srednjom stručnom spremom tehničkog smjera od onih sa nižom stručnom spremom tehničkog smjera (kao što je tužitelj), uz razumljivu i prihvatljivu pretpostavku da radnici sa srednjom stručnom spremom imaju veće znanje i kompetencije od onih sa nižom stručnom spremom.

 

Neosnovano tužitelj prigovara ocjeni iz pobijane presude o stručnoj spremi usporedivog radnika A. B., a kod činjenice da je taj radnik već sa postojećim stupnjem srednje stručne spreme (završen četvrti stupanj obrazovanja) upisao obrazovni program za stjecanje trećeg stupnja stručnog obrazovanja prometne struke profila vlakovođa, provedenog od strane tuženika sukladno odredbama Pravilnika/83., u kojem je nakon položenog ispita, od 18. listopada 1990. taj radnik stekao ovlaštenje za samostalno vršenje poslova vlakovođe, dakle imao status radnika sa srednjom stručnom spremom tehničkog smjera (izvjesno je da se pojam "struka promet – profil vlakovođa – vođa manevra", koji se odnosi na položeni ispit po provedenom obrazovanju A. B. ima podvesti pod širi pojam "tehnički smjer" kao potrebne kvalifikacije za radno mjesto vlakovođa).

 

Dakle, bez obzira na činjenicu što je osposobljenost za radno mjesto "KDK – vlakovođa" tužitelj stekao za vrijeme važenja Pravilnika/83., a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Pravilnika o uvjetima i načinu izvođenja stjecanja srednjoškolskog obrazovanja odraslih ("Narodne novine", broj 14/93) kod činjenice da iz sadržaja njegovih odredbi ne proizlazi da bi ovako provedenim osposobljavanjem tužitelj stekao stupanj srednje stručne spreme, a koju je stekao za poslove trgovca naknadno, onda se nameće kao pravilna ocjena da se tužitelja, u postupku odlučivanja tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije moglo promatrati kao radnika sa srednjom stručnom spremom tehničkog smjera, već naprotiv kao radnika sa nižom stručnom spremom tehničkog smjera.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.