- 1 -              Revd 1490/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1490/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici D. Ž., odvjetnici iz S., protiv I. tuženice T. V. iz S., (OIB: ...) i II. tuženice S. K. rođene V. iz S., (OIB: ...), zastupanih po punomoćniku S. E., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-1169/2018-2 od 20. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru posl. br. P-9014/2015 od 14. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tuženicama se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u točki I. izreke) odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženica isplatiti tužitelju svaka po 42.676,00 kn „sa zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate po zakonom propisanoj stopi“ - i (točkom II. izreke) tužitelju naloženo tuženicama naknaditi troškove parničnog postupka od 8.750,00 kn „sa zateznim kamatama po zakonom propisanoj stopi“,

 

a odbijeni su i „zahtjevi za naknadu troškova žalbe i odgovora na žalbu“.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

 

Tuženice su odgovorile na prijedlog i predložile da se ovaj “odbaci/odbije”.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 20. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”.

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pitanjem kojeg je u prijedlogu postavio, konkretno: „Da li, s obzirom na različiti pravni stav izražen u predmetima Općinskog suda u Splitu P1-7946/09 i Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru posl. br. P-9014/2015, na predmetno činjenično stanje treba primjeniti i o tužbenom zahtjevu odlučiti primjenom članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ili članka 164. i članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?“, tužitelj sugerira prihvatiti zaključak da je o predmetu spora odlučeno primjenom odredaba članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - iako je o njemu trebalo odlučiti primjenom članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, sve obzirom da bi to bilo i u skladu sa odlukom revizijskog suda koju u prijedlogu naznačuje,

 

a to što tako sugerira ne može se prihvatiti točnim ili pravilnim: osporena presuda temeljena je na suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom  (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Naime, shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je u nizu odluka revizijskog suda u primjeni prijepornih odredaba koje revident spominje u postavljenom pitanju ili odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05), identične odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15), primjerice u odlukama posl. br. Rev-857/15-2 od 23. srpnja 2019., Rev-x 1233/13-2 od 1. travnja 2014., Rev-x 112/16-2 od 11. listopada 2016., Rev 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019., Rev 1187/11-2 od 10. svibnja 2016., pa tako i u odlukama:

 

a) Rev 2477/15-2 od 11. prosinca 2018., prema kojoj:

 

„...Naime, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijeporne nekretnine (na kojoj je tužiteljica vršila vlasničkopravna ovlaštenja) bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000. i 73/2000. - dalje: ZV-a), kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

 

- odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“.

 

Budući da je prijeporno zemljište u utvrđenoj površini i kulturi oranice druge klase u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje - iako je pritom „obzirom na okolnosti“ znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga zemljišta u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužiteljici (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZV-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustio „ubrati“, odnosno svih koristi koje je u tome razdoblju od nekretnine imao.

 

Pravilnim kod toga valja prihvatiti i pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju od prijepornog zemljišta stekao korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati - pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužiteljici....

 

...Okolnost što je drugostupanjski sud o zahtjevu tužiteljice odlučio primjenom odredbe čl. 219. ZOO-a, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenta dovesti u povoljniju poziciju - budući da je tužbeni zahtjev osnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo....“

 

b) Revt 67/2018-2 od 4. veljače 2020., prema kojoj:

 

„...Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje na ime povrata stečenog bez osnove s obzirom na tuženikovo korištenje dijela poslovnog prostora, koji je u 24/96 dijela u suvlasništvu tužitelja....

 

Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (u preostalom dijelu odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog zastare) i to pozivom na odredbe koje uređuju institut stjecanja bez osnove, čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05 - dalje: ZOO/91) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Pritom prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO-a, utvrđuje da je tuženik nepošten stjecatelj i sukladno tom utvrđenju dosuđuje zatezne kamate na iznos dosuđene glavnice prema stavljenom tužbenom zahtjevu....

 

...Drugostupanjski sud je ocijenio da se u konkretnoj situaciji ne primjenjuju pravila o vraćanju stečenog bez osnove kod uporabe tuđe stvari u svoju korist (čl. 219. ZOO/91-a, odnosno čl. 1120. ZOO-a), već da su za sporni odnos relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) o obvezama posjednika tuđe stvari, sadržane u čl. 164. i 165. ZV-a. Stoga je taj sud zaključio da je za odluku glede isplate koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja odlučna činjenica njegova poštenja (savjesnosti) kao kvalitete posjeda - o čemu su u prvostupanjskoj presudi izostali razlozi.

 

...Prema pravnom shvaćanju ovog suda, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a.

 

Naime, pravilo o vraćanju stečenog bez osnove iz čl. 219. ZOO/91-a (čl. 1120. ZOO-a) primjenjuje se samo kada korisnik tuđe stvari nije u mogućnosti vratiti tu stvar imaocu (radi toga što bi stvar korištenjem prestala postojati ili bi promijenila identitet ili iz gospodarskih razloga ne bi bilo opravdano vraćanje). U tom slučaju korisnik tuđe stvari dužan je imaocu nadoknaditi koristi bez obzira na to da li je u korištenju te stvari bio pošten ili nepošten (tako i Rev-195/11 od 21. siječnja 2014.).

 

Međutim, u konkretnom slučaju nije riječ o takvoj situaciji, pa je stoga valjalo primijeniti odredbe čl. 164. i 165. ZV-a....“

 

c) Rev 160/15-3 od 10. svibnja 2016., prema kojoj:

 

„...Tuženica, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u odnosu na tužbeni zahtjev, u bitnom naznačuje pitanje:

 

Ocjenjuje li se (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva (su)vlasnika za naknadu za korištenje nekretnine primjenom odredbe čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ili primjenom odredbe čl. 1111. i 1120.  Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist)?

 

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazuje na odluku ovog suda broj Rev-948/89 od 14. prosinca 1989. u kojoj je zauzeto shvaćanje da od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvarivao prihod.

 

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. studenoga 2013. o navedenom pitanju izraženo je shvaćanje koje glasi:

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 1111. ZOO, nižestupanjski sudovi postupili su suprotno izraženom shvaćanju, čime su pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Budući da su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi propustili osnovanost tužbenog zahtjeva raspraviti primjenom odredbe čl. 164. st. 1., odnosno 165. st. 1. ZVDSP, dakle, propustili su utvrditi odlučnu činjenicu je li i kada tuženica postala nepošten posjednik tužiteljevog suvlasničkog dijela nekretnine, to nije bilo uvjeta za preinaku presude već je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo u pobijanom dijelu nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje....“

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenog pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

- da ovu (neujednačenu ili nesigurnu sudsku praksu) ne dokazuje odluka revizijskog suda na koju se predlagatelj u prijedlogu poziva - a koju selektivno tumači,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenost revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Tuženicama nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka ( prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. lipnja 2020.