Broj: Rev-x 369/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Č. iz F., zastupane po punomoćniku R. I., odvjetniku u Z., protiv 1.tuženika A. V., 2.tuženice K. V., 3.tuženika R. V. i 4.tuženika A. V., svi iz Z., zastupanih po punomoćniku B. K., odvjetniku u Z., radi predaje u suposjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1928/09-2 od 2. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3662/08 od 4. studenoga 2008., u sjednici održanoj 13. studenoga 2012.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

1. Revizija tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici novčanu naknadu zbog nekorištenja suvlasničkog dijela zgrade i odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška tuženicima (toč. II. izreke) odbija se kao neosnovana.

2. Revizija tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je naloženo tuženicima omogućiti tužiteljici suposjed i sukorištenje zgrade u Z., … (toč. I. izreke) odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3662/08 od 4. studenoga 2008. usvojen je zahtjev tužiteljice kojim je traženo da su tuženici dužni dopustiti joj i trpjeti, te solidarno omogućiti tužiteljici suposjed i sukorištenje zgrade u Z., … i svih prostorija u toj zgradi izgrađenoj na z.k.č. br. 7605/10 sa 60,9 čhv ili 219 m² upisane u z.k.ul. 24190 k.o. G. Z. i predati ih u suposjed i sukorištenje tužiteljici sa ključem ulaznih vrata zgrade i svih prostorija, jer će u protivnom tužiteljica izmijeniti bravu na ulaznim vratima. Odbijen je pak tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženicima naloži solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade za korištenje njezinog dijela zgrade počev od ožujka 1996. nadalje u mjesečnim iznosima pobliže navedenim u izreci te presude i ujedno naloženo tužiteljici isplatiti tuženicima iznos 11.648,00 kn, kao i tuženicima naloženo isplatiti tužiteljici iznos 15.802,00 kn, sve na ime parničnog troška.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1928/09-2 od 2. studenoga 2010. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužiteljice, a preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice tako da je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade za korištenje dijela kuće u Z., …, u razdoblju od ožujka 1996. do prosinca 1999. mjesečno iznos 900,00 kn, u razdoblju od siječnja 2000. do rujna 2005. mjesečno iznos 1.300,00 kn, te za razdoblje od listopada 2005. nadalje mjesečno iznos 1.300,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu im parničnog troška od strane tužiteljice.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju sa dopunom te revizije pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem čitavog tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

Pobijanom presudom odlučeno je o dva zahtjeva tužiteljice: onom na predaju joj u suposjed i sukorištenje nekretnine u Z., …, u naravi kuće, te onom na isplatu novčanog iznosa na ime naknade za korištenje njezinog suvlasničkog dijela zgrade. Radi se o dva zahtjeva koji se ne temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, već proizlazi iz raznih osnova. Stoga, a na temelju  odredbe čl. 37. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) se vrijednost predmeta ne određuje zbrajanjem vrijednosti oba zahtjeva, već se naprotiv vrijednost predmeta spora svakog zahtjeva određuje samostalno.

Vrijednost predmeta spora zahtjeva upravljenog na dopuštanje, trpljenje i predaju suposjeda nekretnine tužiteljici označena je u iznosu 81.000,00 kn, a koji iznos se ne kumulira sa onim iz zahtjeva za isplatu novčanog iznosa tužiteljici. U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP/08, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, a prema kojoj je za dopuštenost revizije propisano da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, proizlazi da revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a protiv tog dijela pobijane presude nije dopuštena. Stoga je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP/08.

Kako pak podnesena revizija nije izjavljena kao revizija iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija), te u tom pravcu ne ispunjava minimum zakonskih pretpostavki da bi se ista mogla smatrati izvanrednom revizijom, to nije bila mjesta istu ocjenjivati u tom svjetlu.

Obzirom pak na usvojeni zahtjev tužiteljice, a kojim je naloženo tuženicima solidarno isplatiti novčani iznos tužiteljici, a koji iznos prelazi 100.000,00 kn, to je protiv tog dijela pobijane presude revizija dopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Stoga se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Premda se drugostupanjski sud u obrazlaganju presude kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i usvojio zahtjev tužiteljice naloživši tuženicima isplatu novčanog iznosa, pozvao na odredbu čl. 373. a) ZPP-a, iz razloga obrazloženja te presude proizlazi da je preinačavajuća presuda faktično donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Stoga za ocjenu zakonitosti presude nisu od značaja revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 373. a) ZPP-a, pa nema potrebe dalje se posebno na iste osvrtati.

Revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza, a posebno pravilnosti nalaza vještaka od strane suda, su prigovori činjenične naravi i kao takvi neodlučni za ovaj revizijski postupak, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega nema potrebe na njih se dalje osvrtati.

Neosnovano tuženici ustraju u navodima da bi razvrgnuće zajednice nekretnina stranaka bilo provedeno, a kod nesporne činjenice da do danas prodaja nekretnine nije izvršena, a nesporno je također da fizička geometrijska dioba nekretnine nije moguća. Stoga su stranke i dalje suvlasnici na nepodijeljenoj imovini.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu joj novčane naknade na ime nemogućnosti korištenja svog suvlasničkog dijela zgrade.

Usvajajući zahtjev tužiteljice sud u pobijanoj presudi polazi od slijedećih utvrđenja:

- da su stranke na temelju nasljeđivanja suvlasnici na nekretnini u Z., …, u naravi kuća sa zemljištem, sastojeće od podruma, niskog prizemlja, prvog kata i garaže od čega

- da suvlasnički dio tužiteljice iznosi 1/3 dijela, a

- da spornu nekretninu posjeduju i koriste isključivo tuženici, pošto civilna dioba predmetne nekretnine do danas nije s uspjehom provedena.

Pri tome sud ocjenjuje da tužiteljicu kao suvlasnicu nekretnina pripada od tuženika kao suvlasnika, a koji posjeduju u cijelosti nekretninu potraživati naknadu s osnova uporabe njezinog suvlasničkog dijela, sve u smislu odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO)  te u smislu odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98 i 137/99 – dalje: ZV).

Suprotno revizijskim navodima tuženika pravilna je ocjena iz pobijane presude o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu joj novčane naknade na ime korištenja njezinog suvlasničkog dijela od strane tuženika. Naime, kod činjenice što tužiteljica kao suvlasnica nekretnine nije u mogućnosti koristiti svoj suvlasnički dio, jer ga posjeduju i koriste tuženici, tužiteljicu kao suvlasnicu pripada u smislu odredbe čl. 37. st. 6. ZV glede svog idealnog dijela zahtijevati od istih naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela.

U skladu s navedenim, a polazeći od odredbe čl. 219. ZOO-a tužiteljicu pripada potraživati od tuženika naknadu koristi koju su oni imali uporabom njezinog suvlasničkog dijela, a visina kojeg iznosa je upravo utvrđena vještačenjem.

Stoga je usvajanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je u tom dijelu reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. studenoga 2012.