Broj: Pž-443/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Vučaj, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. Š. d.d., Š., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Š., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, koju zastupa zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Š. M. T., radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Šibeniku poslovni broj P-149/09-26 od 24. studenoga 2009., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2012.

p r e s u d i o   j e

            Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Šibeniku poslovni broj P-149/09-26 od 24. studenoga 2009.

Obrazloženje

            Presudom Trgovačkog suda u Šibeniku poslovni broj P-149/09-26 od 24. studenoga 2009. presuđeno je:

            „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Š. d.d. u stečaju Š. je vlasnik poslovnog prostora ukupne neto površine 58,84 m2 , a koji poslovni prostor predstavlja – prodavaonicu neto površine 50,70 m2 , kancelarije i klima komore neto površine 5,12 m2 , te sanitarnog čvora neto površine 3,02 m2 , sve smješteno u prizemlju stambene zgrade u Š., zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. .. Z.U… K.O. Š.

2. Ovlašćuje se Š. d.d. u stečaju Š. da temeljem ove presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora na svoje ime, uz istodobno brisanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru s imena REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstvo obrane.“

ili

„1. Utvrđuje se da poslovni prostor površine 58 m2 , smješten u prizemlju stambene zgrade u Š., K.O. Š. Z.U. … čest. br… predstavlja stečajnu masu Š. d.d.

2. Dužan je tuženik dopustiti unovčenje dijela stečajne mase Š. d.d.“

            II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

            Protiv te presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst; dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

            Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom. Predlaže potvrditi pobijanu presudu.

            Žalba nije osnovana.

            Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st . 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

            Uvodno se ukazuje da je u ovom predmetu doneseno rješenje ovog suda poslovni broj Pž-2964/09-3 od 2. lipnja 2009. u kojem je dano vrlo detaljno obrazloženje i uputa u vezi tužbenog zahtjeva.

            Tužbeni zahtjev tužitelja je na utvrđenje prava vlasništva opisanog poslovnog prostora i uknjižbu prava vlasništva, odnosno alternativni tužbeni zahtjev je na utvrđenje da opisana nekretnina predstavlja stečajnu masu Š. d.d., Š., uz obvezu da je tuženik dužan dopustiti unovčenje dijela stečajne mase Š. d.d.

            Pravilno je prvostupanjski sud nakon što je proveo dokazni postupak sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, ocjenom i analizom isprava koje prileže u spisu ocijenio neosnovanim tužbeni i alternativni tužbeni zahtjev.

            Naime, prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96) koji se predmetno primjenjuje, stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se u Hrvatski fond za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

            S obzirom na to da pretvorbom društvenih poduzeća nestaje društveno vlasništvo, čl. 46. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća reguliralo se postupanje s imovinom koja nije unesena u procjenu vrijednosti temeljnog kapitala pojedinog poduzeća, a koja naknadno, u bilo kojem vremenu može biti pronađena. U takvoj situaciji prvenstveno se, kada je to moguće, kroz obnovu postupka naknadno utvrđena imovina unosila u temeljni kapital društva, a ako to nije bilo moguće iz objektivnih razloga, tada je takva imovina postala vlasništvo Fonda, koju je onda Fond na temelju tog Zakona i po propisanom postupku bio dužan prodati.

            Tijekom postupka je utvrđeno prema izvatku iz zemljišnih knjiga Općinskog suda u Šibeniku da je na spornoj nekretnini u vlasničkom listu upisan tuženik. Isto tako, nesporno je da je tuženik na temelju rješenja o eksproprijaciji broj 5837/52-E.6/52 od 25. svibnja 1953. (list 17. spisa) stekao sporno zemljište na kojem je izgrađena stambeno-poslovna zgrada. Isto tako, uvidom u rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 27. svibnja 1996. (list 30. - 34. spisa), koje je doneseno u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Š. d.d., Š., o nekretninama procijenjenim u društveni kapital prednika tužitelja – utvrđeno je da tužitelj predmetnu nekretninu prilikom pretvorbe društvenih poduzeća nije unio u društveni kapital svog poduzeća.

            Naime, Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99; dalje: ZPDP) bio je propisan postupak pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojem je određen vlasnik. Prema tom Zakonu, poduzeće je bilo dužno obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. i dostaviti Agenciji za restrukturiranje i razvoj (odnosno Hrvatskom fondu za privatizaciju - čl. 15. i 19. Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju - „Narodne novine“ broj 84/92) odluku o pretvorbi, uz podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina i elaborata o procijeni vrijednosti poduzeća (čl. 11. t. 5. i 7. ZPDP-a) između ostalih isprava navedenih u tom članku.

            Nadalje, sukladno odredbi čl. 42. st . 1. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00; dalje: ZOP) Hrvatski fond za privatizaciju izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

            Naime, spisu je priloženo pravomoćno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 27. svibnja 1996. o iskazu nekretnina u smislu naprijed citiranog čl. 42. st . 1. ZOP-a, koja isprava predstavlja dokaz da predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe. Dakle, nakon pravilno i zakonito provedenog postupka pretvorbe u skladu s odredbama ZPDP-a, pravomoćno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o unosu nekretnine u društveni kapital bio bi titulus stjecanja vlasništva nekretnine, dok bi upis u zemljišne knjige bio modus stjecanja te nekretnine. Međutim, kako je kazano sporna, nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala tužitelja u postupku pretvorbe.

            Nadalje, prema odredbi čl. 390. st . 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV) kojom odredbom je izričito propisano da se odredbe čl. 360. - 365. tog Zakona (dakle odredbe o pretvorbi društvenog vlasništva) ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

            Prema odredbi čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima regulirano je „Vlasništvo trgovačkog društva kao pravnog sljednika društvenog poduzeća“. Prema toj odredbi trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

            Dakle, predmetna nekretnina nije unesena u temeljni kapital tužitelja u postupku pretvorbe na temelju ZPDP-a. U tom slučaju ponovno nema mjesta primjeni odredbe čl. 360. ZV-a jer se sukladno odredbi čl. 390. st . 1. ZV-a odredbe čl. 359. do 365. ZV-a ne odnose (…) na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

            Slijedom iznesenog, valja zaključiti da, budući da sporna nekretnina nije unesena u društveni kapital tužitelja, je tužbeni zahtjev neosnovan, a ne kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti zbog pomanjkanja aktivne legitimacije.

            Isto tako, neosnovan je i alternativni tužbeni zahtjev na utvrđenje da sporni poslovni prostor predstavlja stečajnu masu Š. d.d., Š..

            Naime, odredbama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06; dalje: SZ) regulirana je stečajna masa o čemu je bilo riječi u ukidnom rješenju ovog suda poslovni broj Pž-2964/09 od 2. lipnja 2009., na koje rješenje je već ukazano. Tako je ukazano na odredbu čl. 199. SZ-a u vezi s čl. 77. st . 1. i 2. ZPP-a. Isto tako ukazano je da je odredbom čl. 199. st . 4. SZ-a stečajnoj masi dana procesna ili stranačka sposobnost („ius standi in judicio“), te je propisano da se u ime i za račun stečajne mase (i nakon zaključenja stečajnog postupka nad dužnikom i njegovog brisanja iz sudskog registra, tužitelja) mogu voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja u nju ulazi, ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl. 67. SZ-a reguliran je pojam stečajne mase. Tako stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka te imovinu koju on stekne tijekom stečajnog postupka. Odredbama čl. 155. - 163. tog Zakona regulirano je unovčenje stečajne mase. Imajući u vidu navedene odredbe proizlazi zaključak da u stečajnu masu tužitelja ne može ući nešto što mu ne pripada. Stoga je i alternativni tužbeni zahtjev valjalo ocijeniti neosnovanim.

            Slijedom iznesenog, navodima svoje žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Neosnovano je i neargumentirano pozivanje žalitelja na odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i to odredbu čl. 2. tog Zakona. Zaključak je ovog suda da odredba čl. 2. tog Zakona ne dovodi u pitanje valjanost i domašaj citirane odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji, prema kojoj odredbi stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe, prenose se u Hrvatski fond za privatizaciju. Stoga je neosnovan navod i zaključak žalitelja da je sporna nekretnina procijenjena kroz vrijednost osnovnih sredstava. Ovakav zaključak žalitelja je suprotan odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i odredbama Zakona o privatizaciji. Isto tako neosnovan je navod žalitelja da činjenica što je sporni prostor popisan u imovini društva u stečaju, ne znači da time tužitelj može tražiti ispravak svog prava u zemljišnim knjigama. Ocjena je ovog suda da ne može stečajni upravitelj izvršiti unos sporne nekretnine koja ne pripada tužitelju u stečajnu masu tužitelja, jer je to suprotno i odredbama Stečajnog zakona.

            Isto tako, pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku kako po osnovi na temelju čl. 154. st . 1. ZPP-a, tako i po visini odmjerenih troškova u smislu čl. 155. ZPP-a. Odluka o parničnom trošku obrazložena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07). Žalitelj niti ne navodi razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

            Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st . 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu jer je ustanovljeno da nisu ispunjeni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu 4. prosinca 2012.