- 1 -                             Poslovni broj: 8 UsIpn-18/20-6

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

  Split, Put Supavla 1

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja R. I. d.o.o. iz Z., , zastupano po opunomoćeniku M. Z., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri d.o.o. Z., Pisarnica Z., , Z., protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata poreza na dohodak, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 19. lipnja 2020. godine, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika, 29. lipnja 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/17-01/403, URBROJ: 513-04-20-2 od 29. siječnja 2020. godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

U pravovremeno dostavljenoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-23/17-01/403, URBROJ: 513-04-20-2 od 29. siječnja 2020. godine tužitelj osporava rješenje te je u bitnom naveo: da rješenje tuženika pobija iz razloga: a) što u postupku koji je prethodio rješenju se nije postupalo prema pravilima postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, b) zbog nepravilne primjene zakona jer je tuženik i porezno tijelo nepravilno primijenilo zakon i postupalo suprotno članku 6. stavak 2., članku 85. stavak 1. te člancima 94. i 95. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16); da je prema stavu tuženika sporno to što tužitelj utvrđenu poreznu obvezu nije uplatio temeljem rješenja Ministarstva financija, Financijske policije, Klasa: UP/I-470-05/09-11/01, Urbroj: 513-19-06/01-10-07 od 12. veljače 2010. godine već je uplatu izvršio samoinicijativno dana 06. studenog 2006. godine, odnosno da je uplata izvršena znatno prije početka nadzora, i da istom uplatom nije podmireno neko zaduženje; da je rješenjem utvrđeno da se radi o istom iznosu obveze, istoj vrsti i istoj osobi pa da je navedeni stav tuženika neosnovan; da je nesporno rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Klasa: UP/I-470-05/09-11/01, Urbroj: 513-19-06/01-10-07 od 12. veljače 2010. godine tužitelj platio 370.000,00 kuna poreza na dohodak za razdoblje od 01.01. do 31.12.2006. godine; da je također nesporno da je presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl-1840/13-14 od 18. travnja 2016. godine poništeno rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-470-05/10-01/46, URBROJ: 513-04/12-2 od 24. lipnja 2013. godine i rješenje Ministarstva financija, Financijske policije, Klasa: UP/I-470-05/09-11/01, Urbroj: 513-19-06/01-10-07 od 12. veljače 2010. godine. S obzirom na navedeno, da su poništeni učinci navedenih rješenja, jer je poništenjem navedenih rješenja otpala osnova za naplatu poreznog duga, budući da poništenje djeluje ex tunc, pa da tužitelj ima pravo na povrat uplaćenog iznosa od 370.000,00 kn koja obveza je utvrđena rješenjem od 12. veljače 2010. godine i to uplaćenog iznosa glavnice te kamata; da je člankom 94. stavak 7. OPZ-a propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat; da je tužitelj pravo na povrat stekao tek donošenjem presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl-1840/13-14 od 18. travnja 2016. godine, jer do donošenja navedene presude isti nije imao ni pravo tražiti povrat; da činjenica  samoinicijativne uplate poreza nema nikakvog učinka na pravo na povrat jer je uplata iznosa od 370.000,00 kn utvrđena rješenjem od 12. veljače 2010. godine koje je kasnije poništeno navedenom presudom; da je nelogičan stav poreznog tijela i tuženika da zastarni rok za povrat uplaćenog iznosa teče od dana uplate navedenog iznosa, odnosno da je tužitelj pravo na povrat  stekao u 2006. godini; da je isti stav suprotan članku 94. stavak 7. OPZ-a; da je tužitelj povrat  uplaćenog iznosa mogao tražiti tek kada je stekao pravo na povrat, a to je donošenjem rješenja od 12. veljače 2010. godine, a poništenjem navedenog rješenja da je otpala pravna osnova naplate navedenog iznosa, pa je tek od tada tužitelj mogao tražiti povrat. Kako je tužitelj zahtjev za povrat podnio dana 08. srpnja 2016. godine da nije  protekao rok od šest godina i da nije nastupila zastara prava na povrat uplaćenog novčanog iznosa. Tužbenim zahtjevom predložio je da se poništi osporeno  rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Osporenim rješenjem tuženika od 29. siječnja 2020. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostava Z., KLASA: UP/I-416-02/2016-04/178, URBROJ: 513-07-29-11/17-04 od 15. ožujka 2017. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točci 1. utvrđena je zastara prava na povrat uplaćenog iznosa poreza i prireza na dohodak po osnovi autorskih naknada u iznosu od 370.000,00 kn i kamata. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Na ročištu od 19. lipnja 2020. godine nije pristupio tuženik iako je uredno pozvan a nije opravdao izostanak pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenik tužitelja je iskazao da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva i dokaznih prijedloga, te je naveo da se radi o pravnom pitanju, te da ostaje i kod sadržaja žalbe, koji neka se smatra sastavnim dijelom njegovog iskaza. Predao je popis troška kojim je zatražio trošak sastava tužbe i zastupanje na ročištu u iznosu od po 5.000,00 kn uvećano za PDV od 25 % ili ukupno 12.500,00 kuna, te trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 4.050,00 kn.

U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje od 29. siječnja 2020. godine, odgovor na tužbu, te je pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je prvostupanjskim rješenjem zakonito utvrđena zastara prava na povrat uplaćenog iznosa poreza i prireza na dohodak po osnovi autorskih naknada u iznosu od 370.000,00 kn.

Tužitelj je dana 08. srpnja 2016. godine podnio zahtjev za povrat uplaćenog iznosa od 370.000,00 kn utvrđenog točkom 5. podtočkom 5.3 rješenja Ministarstva financija, Financijske policije, Klasa: UP/I-470-05/09-11/01, Urbroj: 513-19-06/01-10-07 od 12. veljače 2010. godine, zajedno sa kamatom budući da je isto rješenje poništeno presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl-1840/13-14 od 18. travnja 2016. godine.

Prema stanju spisa nespornim proizlazi da je tužitelj dana 06. studenog 2006. godine na račun grada K. i na vrstu prihoda 1465-Predujam poreza na dohodak po osnovi autorskih naknada uplatio iznos od 370.000,00 kn.

Nesporno je tužitelju rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Klasa: UP/I-470-05/09-11/01, Urbroj: 513-19-06/01-10-07 od 12. veljače 2010. godine utvrđen manje obračunati porez i prirez na dohodak utvrđen u postupku nadzora, te da je ista obveza u Informacijskom sustavu Porezne uprave evidentirana na računu 1627 – porez i prirez na dohodak utvrđen u postupku nadzora, ali da iznos od 370,000,00 kn nije evidentiralo, već je postojanje  uplate priznalo.

Prema članku 113. stavak 6. OPZ-a povrat preplaćenog poreza i poreza plaćenog bez pravne osnove neće se izvršiti ako je porezno tijelo prethodno utvrdilo da porezni obveznik ima dospjelih, a neplaćenih poreza koje naplaćuje porezno tijelo.

Tužitelj je protiv rješenja od 12. veljače 2010. godine podnio žalbu koja je odbijena  rješenjem tuženika, KLASA:UP/II-470-05/10-01/46, URBROJ:513-04/12-2 od 24. lipnja 2013. godine, te protiv navedenog drugostupanjskog rješenja tužitelj pokrenuo upravni spor u kojem je dana 28. travnja 2016. godine donijeta presuda broj: Usl-1840/13-14 kojom je poništeno označeno drugostupanjsko rješenje od 24.06.2013. godine i prvostupanjsko rješenje od 12. veljače 2010. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

Poništenjem navedenih rješenja prestala je postojati pravna osnova temeljem koje je porezno tijelo od tužitelja tražilo uplatu predmetne obveze tj. poreza na dohodak i prireza, navedene osnove za 2006. godinu a u protivnom da je predmetna obveza pravomoćno utvrđena, porezno tijelo je sukladno članku 113. stavak 6. OPZ-a, naplatu duga po navedenoj osnovi moglo izvršiti iz evidentiranog iznosa kojeg je tužitelj uplatio.

Slijedom navedenog proizlazi da je tužitelj samoinicijativno, dana 06. studenog 2006. godine, znatno prije početka poreznog nadzora, koji je započeo 12. travnja 2009. godine  izvršio uplatu iznosa od 370.000,00 kn na ime poreza na dohodak. Kako tužitelj nakon uplate nije tražio povrat uplaćenog iznosa porezno tijelo mu je navedenu uplatu priznalo.

Budući da je tužitelj uplatu predujma  poreza na dohodak po osnovi autorskih naknada uplatio iznos od 370.000,00 kn za 2006. godinu izvršio samoinicijativno, bez da je u vrijeme uplate bila utvrđena pravna osnova za uplatu (jer pravna osnova za uplatu je tek naknadno donijeto porezno rješenje od 12. veljače 2010. godine, a koja obveza je konačno utvrđena rješenjem tuženika od 24. lipnja 2013. godine), koja pravna osnova je kasnije poništena označenom presudom, tužitelj je povrat uplaćenog iznosa mogao tražiti već nakon uplate tj. u  2006. godini kada je stekao pravo da traži povrat uplaćenog iznos, te je povrat mogao tražiti sve do nastupa zastare prava na povrat uplaćenog iznosa.

Člankom 197. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16,dalje: „novi OPZ-a“), koji je stupio na snagu 01. siječnja 2017. godine je  propisano da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama toga Zakona.

Stoga, kako je postupak povrata pokrenut zahtjevom tužitelja od dana 08. srpnja 2016. godine, primijeniti je Opći porezni zakon („Narodne novine“ broj: 147/08 do 44/16). 

Člankom 94. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08 do 44/16)  je propisano da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

Stavkom 7. istog članka OPZ-a propisano je da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

Člankom 96. stavak 1. OPZ-a apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavak 3., 4. i 5. ovog Zakona.

Kako je tužitelj pravo na povrat stekao već nakon uplate 2006. godine, zastara prava na traženje povrata počela je teći 01. siječnja 2007. godine te je protekom roka od šest godina dana 01. siječnja 2013. godine nastupila zastara prava na povrat navedenog iznosa.

Stoga, kako je nastupila zastara prava na povrat tužiteljev zahtjev za povrat podnijet dana 08. srpnja 2016. godine nije osnovan, te je slijedom navedenog osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao u  izreci presude.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora je odbijen sukladno članku 79. ZUS-a, budući da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, jer je  tužbeni zahtjev odbijen.

 

 

U Splitu 29. lipnja 2020. godine

                                                                                                                     S U D A C

 

                                                                                                                Studenko Vuleta, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

   Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja Odvjetničko društvo Ž. & partneri d.o.o., Pisarnica Z., , uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 19. i 29.06.2020. godine,

-          spis.

 

 

za točnost otpravka-ovlašteni službenik

 

Nataša Rogošić