Poslovni broj: 10 Kž-679/2019-6

Poslovni broj: 10 Kž-679/2019-6

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Željka Horvatovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vere Šinogl, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. B., zbog kaznenog djela protiv javnog reda –prisilom prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2. u vezi članka 34. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: K-313/2016. od 25. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom I. B. za kazneno djelo u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11., za koje je proglašen krivim, počinjeno na štetu oštećenog Z. N., na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6. (šest) mjeseci, a za kazneno djelo u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11., za koje je proglašen krivim na štetu D. L., na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te se na temelju članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. travnja 2016. do 1. srpnja 2016.

 

II. U preostalom dijelu žalba optuženog I. B. kao i žalba držanog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: K-313/2016. od 25. travnja 2019., optuženi I. B. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv

 

javnog reda – prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično opisano kao u izreci pobijane presude pa su mu za svako kazneno djelo na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 51. i članka 314. stavka 2 .KZ/11., osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

              Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), optuženiku je naloženo da u roku od 15 dana naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2. točka 1. do 6. ZKP/08., koji se odnosi na sudski paušal u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

Pravodobno je protiv ove presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presude preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu protiv presude pravodobno je osobno podnio optuženi I. B. i po braniteljici V. D. L., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom na sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je spis koji mu je bio dostavljen, sukladno članku 474. stavka 1. ZKP/08.

 

              Na javnoj sjednici vijeća bila je nazočna braniteljica optuženika V. D. L., odvjetnica iz Z., dok nije pristupio optuženi I. B., koji je o njoj uredno obaviješten od strane njegove braniteljice, a nije pristupio ni uredno pozvani državni odvjetnik.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati, jer je njena izreka nerazumljiva, a razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u obrazloženju su proturječni, da postoji i znatna proturječnost između onoga što se navodi u izreci presude i njenom obrazloženjem. Ukazuje da je izreka nerazumljiva iz razloga što prvostupanjski sud nije na jasan način naveo materijalne i procesne odredbe, nejasno je koji Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku je primijenio. Naglašava da je primijenjen Kazneni zakon koji se ne može primijeniti, zbog čega pobijana presuda o tome ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati ni u odnosu na subjektivni element kaznenih djela, za što sud nije dao nikakve razloge.

 

Suprotno tim žalbeni navodima, pobijana presuda je razumljiva, nema bilo kakve proturječnosti u samoj izreci, ni između izreke i njenih razlog, a niti su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni.

 

 

Nema nikakve proturječnosti između onog što se u njima navodi i zapisnika o iskazima danim u postupku i pročitanih isprava, jer prvostupanjski sud je određeno i potpuno izložio kako obranu optuženika, tako i sve ostale izvedene dokaze, zatim je sve detaljno analizirao i pravilno ocijenio vjerodostojnost svih proturječnih dokaza. Pored toga, ovaj sud u svemu prihvaća razloge u obrazloženju pobijane presude koji se odnose na utvrđenje odlučnih (i važnih) činjenica, kojim razlozima se vodio glede rješavanja pravnih i procesnih pitanja, postojanja kaznenih djela, krivnje i kaznene odgovornosti optuženika (u objektivnom i subjektivnom smislu), posebice koji je materijalni i procesni zakon primijenjen na njega i njegova djela, zbog toga je obrazloženje sastavljeno sukladno odredbi članka 459. ZKP/08.

 

Nadalje, optuženik tvrdi da mu je pobijanom presudom „…teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vidu povrede prava na jednakost oružja, akuzatornost postupka i prava na obrazloženu odluku“, na koji način upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. odnosno na povredu načela jednakosti oružja, zajamčeno i sadržano u članku 29. stavka 2. i članku 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 41/01.- pročišćeni tekst, 55/01.- ispravak 76/10., 85/10.- pročišćeni tekst 5/14.) i članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ broj: broj: 18/97. i 6/99.- pročišćeni tekst, 8/99.- ispravak 14/02. i 1/06.), koje u konkretnom slučaju očito nije narušeno na bilo koji način.

 

Naime, nema ni govora o tome da su optuženiku povrijeđena ustavna, konvencijska i procesna prava, sagledavajući kazneni postupak u svojoj cjelini, koji postupak je proveden uz poštivanje načela kontradiktornosti, akuzatornosti, neposrednosti i jednakosti oružja, na koji način je postignuta ravnoteža i jednakost stranaka, jer mu je bilo osigurano usmeno, pošteno, zakonito i pravično suđenje. Njegova prava obrane su poštovana, a koja su održana kroz načelo jednakosti oružja i konfrontacijsko načelo. Pružena mu je ravnopravna mogućnost da sudjeluje u raspravi, da ospori vjerodostojnost dokaza optužbe, da predlaže dokaze, ispituje svjedoke i vještake optužbe, da stavlja primjedbe na njihove iskaze, da iznese svoju obranu, da se očituje o svim činjenicama i dokazima, tako da ničim nisu narušena njegova ustavna i zakonska zajamčena prava, a niti je na bilo koji način doveden u podređeni položaj nasuprot državnog odvjetnika.

 

Osim toga, načelo jednakosti oružja, kao sastavnica načela prava na pravično suđenje, odražena i u članku 6. Konvencije, predviđa vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogućiti da zastupa svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, da se održi procesna ravnopravnost stranaka, ali to nikako ne obvezuje prvostupanjski sud da odrediti izvođenje svih dokaza koje je predložila obrana (ili državni odvjetnik), jer prihvaćanje dokaznih prijedloga ovisi o važnosti činjenica koje bi se s njima mogle utvrditi. Prvostupanjski sud je dokazne prijedloge obrane ispitao jesu li utemeljeni, nakon čega je s jasnim i argumentiranim razlozima odbio ali i valjano obrazložio, koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Sama okolnost odbijanja dokaznih prijedloga optuženika, načinom kako se ističe u žalbi, samo za sebe, a bez pomnog razmatranja kako je vođen cjelokupni kazneni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio sveukupni izvedeni dokazni materijal, nikako ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

Uslijed iznesenih razloga, nisu ostvarene navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a niti bilo koja druga koja bi eventualno proizlazila iz žalbenih navoda.

 

 

 

Optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 4. ZKP/08., ali u razlozima žalbe u tom pravcu bilo što ne obrazlaže, već u biti osporava zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na njegovu krivnju, navodeći kako nije počinio kaznena djela za koja je optužen.

 

Kod tako iznesenih razloga, očito je da optuženik presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim zbog kaznenih djela iz članka 314. stavka 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11., zbog čega nije osnovana žalba zbog citirane povrede kaznenog zakona.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik negira kaznena djela, ukazuje da je prvostupanjski sud propustio utvrditi koliko je policijskih službenika sudjelovalo u njegovom uhićenju, dinamiku događaja i način njihova kretanja. Propustio je utvrditi je li on uopće mogao znati da se radi o policijskim službenicima, zbog čega je predlagao 3D rekonstrukciju događaja i balističko vještačenje, kako bi se utvrdilo gdje se je nalazio policijski službenik, kada je ispalio hice prema njegovom automobilu, koji prijedlozi su odbijeni. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nalazi i u tome što su odbijeni i dokazni prijedlozi obrane da se u svojstvu svjedoka ispita djelatnike VI PP …, M. G. i D. B., kao nevažni. Prigovara ocjeni izvedenih dokaza, posebno iskazima policijskih službenika Z. N. i D. L., tvrdeći da su „iskonstruirani“, kako bi se prikrilo njihovo nezakonito postupanje prilikom njegovog uhićenja. Prvostupanjski sud nije s posebnom pažnjom cijenio iskaz svjedokinje G. M., a zanemario je fotoelaborat iz kojeg proizlazi da je automobil kojim je upravljao „propucan“. Smatra da je neprofesionalno obavljen očevid na mjestu događaja, na kojem je pronađeno streljivo nepoznatog kalibra, da djelatnici policije nisu prikupili podatke o očevidcima događaja koji bi bili nepristrani i da je mjesto događaja izmijenjeno prije dolaska ekipe za očevid.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da je optuženik kritične zgode počinio kaznena djela za koja je i optužen, a za koja djela je kazneno i odgovoran. Za svoja činjenična utvrđenja dao je argumentirane i razumljive razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj sud. Valjano je iskaze svjedoka oštećenika Z. N. i D. L., svjedoka T. R., R. S., N. B., J. P., D. B., A. M., N. S. i M. C. ocijenio vjerodostojnim i istinitima, koje je doveo u vezu sa svim pregledanim i pročitanim ispravama, nakon čega ih je doveo u međusobnu vezu, na koji način je nasuprot tvrdnjama optuženika, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, što je u svim odlučnim činjenicama i valjano obrazložio, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ništa nije ukazivalo na potrebu provoditi dokaze koji se ističu u žalbi. Iz tih razloga, opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz optuženika, kada je poricao počinjenje kaznenih djela za koja je optužen, a ni iskaz svjedoka Z. Z., kojem „nije poklonio vjeru“, dok svjedokinja G. M. nema saznanja o kritičnom događaju, onda njen iskaz kao takav nije trebalo posebno ni analizirati.

 

Prema tome, žalbeni navodi (a ni sadržaj zapisnika o očevidu i fotoelaborata, koji je uredno i bez primjedbi potpisan od strane svih sudionika i ništa ne ukazuje da su te isprave sačinjene protivno bilo kojoj odredbi ZKP/08.), ne dovode u ozbiljnu sumnju pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenja odlučnih (i važnih) činjenica na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer iskazi navedenih svjedoka, posebice iskazi svjedoka Z. N. i D. L. su u svemu jasni i određeni, koji na dovoljno pouzdan način čine opravdanim osporavano činjenično stanje od strane optuženika.

 

 

 

Ni sadržaj žalbe, a niti iz sadržaja pročitanih i pregledanih isprava, na koje upire žalba, ne proizlazi da bi ovi svjedoci imali bilo kakvog razloga neistinito teretiti optuženika za počinjenje onih radnji opisanih u izreci pobijane presude. Ujedno su ti dokazi, temelj prvostupanjskom sudu da isključi dinamiku događaja i postupanje djelatnika policije, kako je to opisao optuženik, zbog čega je njegov iskaz doista neuvjerljiv.

 

Unatoč svemu navedenom, svakako treba još kazati da je prvostupanjski sud u potpunosti utvrdio činjenice u vezi kaznenih djela osporavanih žalbom s obzirom da je optuženik postupio na način opisan u izreci pobijane presude, jer je u trenutku uočavanja i pristupanje djelatnika policije, a u cilju izbjegavanja uhićenja, ušao u svoj automobil i naglo startao unazad, zbog čega se je policajac Z. N., radi izbjegavanja naleta, bacio udesno, zatim je ponovo naglo startao prema naprijed, kada je ispred prednje strane automobila stajao policajac D. L., koji se je izmakao da izbjegne nalet automobila. Ovako utvrđene odlučne činjenice od strane prvostupanjskog suda, predstavljaju objektivni učin inkriminiranih kaznenih djela, iz kojeg je pravilno izveden zaključak da je optuženik na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude s izravnom namjerom počinio predmetna djela, a upornost u bijegu koju je optuženik manifestirao, nije bila usmjerena samo u cilju da se policijskim djelatnicama oteža obavljanje (rečene) službene radnje, već je bio cilj na onemogućavanje i sprečavanje službenih osoba u obavljanju službene dužnosti ali je ipak u daljnjem bijegu uhićen.

 

Stoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje su bile važne za donošenje zakonite odluke te se žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neutemeljenom.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik navodi da zbog izostanka olakotnih okolnosti na strani optuženika, a uz čitav niz utvrđenih otegotnih okolnosti na njegovoj strani, prvostupanjski sud mu je trebao izreći strožu kaznu zatvora.

 

S druge strane optuženik ističe da je prvostupanjski sud prekoračio ovlasti kod donošenja odluke o kazni jer je došlo do dvostrukog vrednovanja jednih te istih okolnosti, ne obrazlažući u čemu se ono konkretno sastoji.

 

Razmatrajući odluku o kazni, ovaj sud nalazi da nije u pravu državni odvjetnik kad tvrdi da je optuženiku trebalo izreći strožu jedinstvenu kaznu zatvora ali je u pravu optuženik kad ocjenjuje da mu je prestrogo izrečena jedinstvena kazna zatvora.

 

Prvostupanjski sud je pri izboru vrste i mjere kazne kao otegotno na strani optuženika cijenio njegovu u više navrata osuđivanost za razna kaznena djela, a kao olakotno mu ništa nije utvrdio, što ukazuje da je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao olakotno da su kaznena djela ostala u pokušaju, za koja djela kazneni zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja, uslijed čega ovaj sud nalazi da su utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora više nego prestroge.

 

Ocjenjujući navedene okolnosti, a dovodeći ih u vezu s jačinom ugroženog dobra, posljedicama i s društvenom opasnošću ovakve vrste kaznenih djela, onda sve to utvrđenje u svojoj ukupnosti ukazuje da mu se izrekne blaža jedinstvena kazna zatvora i to u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci s obzirom da je ona kao takva primjerena stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela. Ona je i logičan rezultat utvrđenih pojedinačnih kazni u izreci ove presude koje kao takve ne narušavaju razmjernost između jedinstvene kazne zatvora i ovako utvrđenih pojedinačnih kazni.

 

Upravo ovakvom jedinstvenom kaznom zatvora, nikako težom, kako to predlaže državni odvjetnik, već blažom, koju je izrekao ovaj sud, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na njega i na druge da ne čine kaznena djela).

 

Budući da je utvrđeno postojanje ove olakotne okolnosti, koju prvostupanjski sud nije uopće cijenio, valjalo je prihvatiti žalbu optuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način kako je to navedeno u izreci pod točkom I. ove presude.

 

Najzad, optuženik se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka ističući da prvostupanjski sud nije obrazložio visinu određenog paušalnog iznosa. Međutim, ovaj sud smatra da je odluka o troškovima kaznenog postupka pravilna i utemeljena na odredbama ZKP/08., koje je u izreci i u obrazloženju iznio prvostupanjski sud, a koja mu je primjereno određena s obzirom na duljinu trajanja i složenost postupka te njegovim imovinskim prilikama, što je sve valjano i obrazložio, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

Kako nije utvrđeno postojanje drugih povreda zakona koje ovaj sud povodom žalbi, sukladno članku 468. stavka 1. točka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19  – u daljnjem tekstu: ZKP/08), ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 29. lipnja 2020.