- 1 -              I Kž-Us 1/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 1/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. B. izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 2016. broj K-Us-19/15, u sjednici održanoj 29. lipnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. V. B. i branitelja optuženika, odvjetnika N. I.

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. V. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke na način da se, na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), opt. V. B. (s osobnim podacima kao u pobijanoj presudi) oslobađa optužbe

 

da bi 18. listopada 2014. oko 14,18 sati u O., na državnoj cesti ..., kao policijski službenik Policijske postaje M., tijekom kontrole prometa zaustavio prikrivenog istražitelja s pseudonimom N. C. u vozilu marke „Seat Exeo“, reg. oznaka ... zbog prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozilom od 119 km na sat i utvrdio mu počinjenje prekršaja iz čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji je čl. 53. st. 4. istog Zakona propisana novčana kazna od 2.000,00 kn, a potom u nakani da mu pribavi nepripadajuću imovinsku korist, nije ispisao i naplatio kaznu za počinjeni prekršaj, a koja kazna se prema odredbi čl. 245. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona može naplatiti u visini polovice navedenog propisanog iznosa, tj. u iznosu od 1.000,00 kuna na mjestu događaja ili u roku od tri dana, niti je izdao obvezni prekršajni nalog, čime je nenaplaćivanjem kazne za počinjeni prekršaj pričinio štetu Državnom proračunu Republike Hrvatske u iznosu od najmanje 1.000,00 kuna, a prikrivenom istražitelju s pseudonimom N. C. u navedenom iznosu pribavio korist,

 

dakle, kao službena osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti i time drugoj osobi pribavio korist i drugome prouzročio štetu,

 

čime da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč.1.-5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. V. B. za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11., opisano u točki 2. izreke presude osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti ne počini novo kazneno djelo.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u cijelosti, a žalba opt. V. B. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim optuženog V. B. da je na način i pod okolnostima opisanim pod točkom 1. izreke presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., te pod točkom 2. izreke presude počinio kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11., pa su mu za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11. utvrđene kazne u trajanju od po osam mjeseci za svako od kaznenih djela, a primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, koja temeljem uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11. neće biti izvršena ukoliko u vremenu provjeravanja od dvije godine po pravomoćnosti presude optuženik ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. optuženom V. B. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.133,40 kuna od čega se iznos od 633,40 kuna odnosi na troškove za svjedoke, dok je iznos od 1.500,00 kuna određen paušalno, obzirom na trajanje i složenost postupka te imovinskih prilika optuženika.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

 

Žalbu je podnio i optuženi V. B. po branitelju odvjetniku N. I. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se optuženik i branitelj obavijeste o održavanju sjednice vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici su neposredno bili nazočni optuženi V. B. i njegov branitelj odvjetnik N. I., dok uredno pozvani državni odvjetnik nije pristupio, pa je odnosu na njega, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. te odluke o kazni je osnovana, dok su žalba optuženika u ostalom dijelu, a žalba državnog odvjetnika cijelosti, neosnovane.

 

Prvenstveno, optuženik tvrdi kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Upućuje kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su nejasni i proturječni sadržaju izvedenih dokaza. Ovaj drugostupanjski sud, međutim, nalazi da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

 

Nadalje, optuženik nalazi i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, i to onu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. tvrdeći da je prvostupanjski sud temeljio pobijanu presudu na dokazima za koje drži da se radi o nezakonitim dokazima. Pri tome upućuje na snimku tajno snimljenog razgovora optuženika i prikrivenog istražitelja od 18. listopada 2014., koja je nastala prilikom provođenja posebnih dokaznih radnji. Žalitelj smatra kako u vrijeme donošenja naloga suca istrage kojim je određeno provođenje posebnih dokaznih radnji koje je uključivalo i uporabu prikrivenog istražitelja, nije postojala dostatna opravdanost provođenja mjera kojima se ograničavaju ustavna prava i slobode.

 

Suprotno ovakvom stavu žalitelja, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je u pravu sud prvog stupnja kada utvrđuje da dokazi na koje upućuje optuženik nisu nezakoniti dokazi. Naime, isti su rezultat posebnih dokaznih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta te uporabe prikrivenih istražitelja i pouzdanika određenih nalogom suca istrage Županijskog suda u Splitu broj Kir-us-95/14 od 12. kolovoza 2014. Nalog suca istrage donesen je u zakonitom postupku, a obzirom na sadržaj obrazloženja razvidno da je donesen nakon razmatranja i analize zahtjeva državnog odvjetnika. Osim toga, isti zadovoljavaju standarde postavljene za dopuštenost miješanja države u temeljna prava i slobode pojedinca.

 

Stoga, imajući u vidu sve naprijed izloženo, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Osim toga, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje odnosno zaključak prvostupanjskog suda u pogledu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke djelomično je u pravu  optuženik kada tvrdi da okolnosti pod kojima je počinjeno ovo kazneno djelo nisu takve kvalitete i značaja da bi se radilo o kaznenom djelu. Pri tome u žalbi upire kako na strani optuženika ne postoje niti subjektivni niti objektivni elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti i to stoga što optuženik nije imao namjeru drugome pribaviti protupravnu imovinsku korist te obzirom da se u imovinskoj sferi prikrivenog istražitelja ne može ništa dogoditi (jer je prekršaj fingiran).

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je prvostupanjski sud u pogledu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. ispravno utvrdio činjenično stanje, no da je, obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, trebao optuženika za to kazneno djelo osloboditi od optužbe na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08. jer se radi o beznačajnom djelu iz čl. 33. KZ/11. Svoj stav ovaj sud drugog stupnja temelji na ocjeni da sve okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja ukazuju na zaključak da radnje optuženika sadrže obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. jer se radi o iskorištavanju položaja službene osobe kojim se drugoj osobi pribavlja korist, no da nizak stupanj krivnje, neznatnost posljedica i nepostojanje potrebe da se optuženik kazni upućuju da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu.

 

Prvenstveno, nedvojbeno je kako je prema rasporedu rada u PP M. optuženi V. B. 18. listopada 2014. od 6 do 18 sati bio raspoređen na službu prometnog policajca, te je radi obavljanja dnevnog rasporeda dobio radni nalog broj ... Radnom nalogu slijedi izvješće V. B. u kojemu se između ostalog navodi kako je 18. listopada 2014. u vremenu od 12,30 do 14,30 sati vršio nadzor prometa u O. na kolniku cesta ... i ..., te je u prekršaju, između ostalih, zatekao i osobu imena N. C. (kojim imenom se koristio prikriveni istražitelj). Neupitno je, a što proizlazi i iz obrane optuženika, ali i iskaza prikrivenog istražitelja, da se prikriveni istražitelj kretao automobilom brzinom od oko 119 km/h u na mjestu gdje je dozvoljena brzina kretanja od 70 km/h. Po zaustavljanju, optuženik je prikrivenom istražitelju predočio koji je prekršaj počinio, a potom mu je rekao i da je za prekršaj iz čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisana novčana kazna od 2.000,00 kn i dva kaznena boda. Na temelju čl. 245. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona u slučaju plaćanja kazne na mjestu događaja ili u roku od tri dana, ista se može naplatiti u visini polovice navedenog propisanog iznosa, tj. u iznosu od 1.000,00 kuna. Nakon toga prikriveni istražitelj mu je rekao kako kod sebe nema toliko novca i može li mu napisati neku manju kaznu, vadeći pritom iz džepa 150,00 kuna koje je brojao i novčanicu od 50,00 EUR. Optuženik ga je tada pitao je li mu puno platiti 50,00 kuna za nenošenje osobne iskaznice, na što je prikriveni istražitelj pristao platiti 50,00 kuna, no optuženik mu, u konačnici, nije naplatio niti tu kaznu. Upitan o razlozima nenaplate kazne, optuženik se branio kako mu je cijela situacija sa ovim vozačem, za kojega se kasnije ispostavilo da je prikriveni istražitelj, bila neugodna i neobična jer mu je ovaj „mahao novcem“. Odlučio je vozača pustiti, no nije razmišljao o tome da bi navedenome pribavio kakvu protupravnu imovinsku korist, niti je za to imao razloga.

 

Dakle, kako to proizlazi iz opisa događaja, nedvojbeno je da je optuženik, kao policajac i službena osoba, umjesto da naplati počinitelju prekršaja iz čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, novčanu kaznu od 2.000,00 kuna (ili 1.000,00 kuna ukoliko se kazna plati odmah ili u roku od tri dana), vozača pustio bez da mu je naplatio kaznu. Radi se o situaciji kada optuženik iskorištava položaja službene osobe kojim drugoj osobi pribavlja korist, no ipak se u konkretnom slučaju  ne radi o kaznenom djelu.

 

Naime, ovaj sud drugog stupnja drži kako je u konkretnom slučaju stupanj krivnje kod optuženika nizak. Pri tome je uzeto u obzir da je prikriveni istražitelj predmetnog dana znao da se optuženik, u odnosu na koga su određene posebne dokazne radnje radi sumnji u koruptivno postupanje, nalazi na predmetnoj lokaciji gdje kontrolira brzinu vožnje, te je namjerno vozio brzinom od 119 km/h, provocirajući tako reakciju optuženika. Zaustavljanjem prikrivenog istražitelja optuženik nadalje postupa propisno, ukazuje na počinjeni prekršaj, visinu kazne i mogućnost plaćanja kazne, nakon čega prikriveni  istražitelj govori kako nema dovoljno novaca, brojeći novac pred optuženikom, uporno ukazujući kako više novaca od toga nema. Iako stava da bi vozaču, unatoč činjenice da nema dovoljno novaca, trebalo naplatiti bilo kakvu kaznu, pa i zbog osobne iskaznice, optuženik odustaje i od naplate te kazne. Optuženik tako postupa neprofesionalno s aspekta policijske službe, te pušta prekršitelja da ode bez plaćanja kazne. Ovakvo postupanje optuženika upućuje na nizak stupanj njegove krivnje koje graniči sa profesionalnim propustom u radu.

 

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud je cijenio i da optuženik počinitelja prekršaja uopće ne poznaje, on mu nije niti prijatelj niti rođak, a optuženik mu ne izlazi u susret radi nekih svojih interesa. Inkriminirano postupanje prema nepoznatome, prema stavu ovog suda, njegovom nepravilnom postupanju u službi također daje manji značaj.

 

Osim toga, u konkretnom slučaju je ispunjen i daljnji element beznačajnog kaznenog djela, a to je neznatnost posljedica. Naime, radilo bi se o oštećenju državnog proračuna, odnosno koristi za prikrivenog istražitelja u iznosu od 1.000,00 kuna, i to zbog neplaćanja kazne za fingirani prekršaj.

 

Nadalje, ovaj sud drži i da u konkretnom slučaju ne postoji potreba da se optuženik kazni. Iako se od policajaca, čiji je zadatak zašita pravnog poretka i hvatanje počinitelj prekršaja ili kaznenih djela, očekuje da u svom radu budu besprijekorni, okolnosti na strani optuženog V. B. upućuju na zaključak da se radi o osobi koja do sada nije činila kaznena djela ili prekršaje, te je vođenje stegovnog postupka protiv njega adekvatna i dostatna reakcija. Osim toga, prema optuženiku su se kroz više mjeseci provodile mjere iz čl. 332. st. 1. ZKP/08. zbog sumnji u koruptivne radnje, no iste nisu dale rezultata, što ukazuje na zaključak da je optuženik osoba koja u obavljanju službe inače postupa zakonito, osim u pogledu predmetnog događaja, kojim se svakako nisu potvrdile sumnje u koruptivno postupanje.

 

Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud je stava da se na strani optuženika u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. radi o beznačajnom djelu pa je optuženika, kako to stoji u točki I. ove presude, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08. oslobodio optužbe, u skladu sa čime je odlučeno i o troškovima.

 

Optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11. iz točke 2. pobijane presude, držeći kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je predmetno kazneno djelo počinio dana 19. listopada 2014. Upućuje, naime, kako je on obvezni prekršajni nalog broj ... serijskog broja ... i zapisnik o izmjerenoj brzini kretanja serijskog broja ..., vezno uz vozača imenom N. C. (prikriveni istražitelj) ispisao 18. listopada 2014. odmah po dolasku na kraju smjene u Policijsku postaju M.

 

Međutim, analizirajući žalbene navode u tom pogledu i razloge koje je iznio prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave, ovaj drugostupanjski sud drži da je sud prvog stupnja ispravno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje je potom jasno i detaljno iznio u prvostupanjskoj presudi, te je zaključio da je optuženik počinio ovo kazneno djelo na način i pod uvjetima kako ga se to i tereti.

 

Naime, suprotno stavu žalbe optuženika, i ovaj drugostupanjski sud drži nedvojbenim da je optuženik ovo kazneno djelo počinio upravo 19. listopada 2014. Proizlazi to iz sadržaja nadziranih razgovora prema kojima  optuženik kasno dana 18. listopada 2014., ali i 19. listopada 2014., komunicirajući sa kolegama iz PP M., izražava svoje sumnje da je osoba koju je zaustavio zapravo prikriveni istražitelj, kojemu nije naplatio kaznu. Osim toga, izvan uobičajenog postupka, nazvao je pomoćnika načelnika za policiju PP M., svjedoka Z. B., zamolivši ga da dođe do njega zbog nekog problema, te su tada, prema iskazu ovog svjedoka, razgovarali o događajima od prethodnog dana, kada optuženik vozaču nije naplatio kaznu. Kada se pri tome uzme u obzir i niz nelogičnosti u postupanju i upisu upravo ovih inkriminiranih pismena, u vidu pomanjkanja uobičajenog potpisa dežurnog policijskog službenika na izvješće o postupanju, pogreški i ispravki u upisu i preskakanju redoslijeda upisa prekršaja, onda je nedvojbeno da ovo kazneno djelo nije počinjeno 18. listopada 2014. već dan kasnije.

 

No, i mimo žalbenih navoda optuženika, samo počinjenje ovog kaznenog djela, bez obzira kojeg je točno dana počinjeno, nije dovedeno u pitanje. Naime, nedvojbeno je da je optuženik u rubrici obveznog prekršajnog naloga „prekršajni nalog primio“ neistinito upisao „odbio potpisati “, u rubrici „primjedbe vezano uz dostavu“ da „ne želi platiti novčanu kaznu“, a u rubrici „vlastoručni potpis vozača“ kod zapisnika o izmjerenoj brzini kretanja vozila upisao kao da je N. C. „odbio potpisati“ taj zapisnik, iako sve tako upisane činjenice ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. Ovako sadržajno sačinjena pismena predstavljaju krivotvorinu, a radi se o službenoj ispravi u kojoj su izloženi navodi o određenim činjenicama, koje povlače sa sobom određeni način budućeg postupanja prema prekršitelju.

 

Iako optuženik u uvodu žalbe navodi da istu podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja žalbe nije vidljivo u kojem djelu je to činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je očigledno da se u tom dijelu izjavljena žalba odnosi isključivo i jedino na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga, imajući u vidu sve navedeno, stav je ovog suda drugog stupnja kako navodima žalbe optuženog u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave, prvostupanjska presuda nije dovedena u pitanje.

 

Prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika opisanu pod točkom 2. izreke presude podveo pod kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11.

 

Protiv pobijane presude u odnosu na kazneno pravnu sankciju žalbu je podnio državni odvjetnik držeći kako sud prvog stupanj nije u uzeo u obzir niz otegotnih okolnosti na strani optuženika, slijedom čega je optuženiku izrekao preblagu sankciju.

 

Iako optuženi V. B. u žalbi nije istaknuo i žalbenu osnovu u pogledu sankcije, no, obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, sukladno čl. 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu.

 

U odnosu na žalbu optuženika, a nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe preinačio pobijanu presudu na način da ga je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. oslobodio od optužbe, a kako to stoji u točki I. ove presude, trebalo je, uslijed takve odluke, a i prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na kaznu, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni i to na način kako to pobliže stoji pod točkom II. ove drugostupanjski presude.

 

Naime, obzirom da je u odnosu na optuženika preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11., to je preostala kriminalna količina, sada samo za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. i 2. KZ/11. bitno umanjena u odnosu na stanje kakvo je bilo u prvostupanjskoj presudi. Pri tome je uzeto u obzir i da je optuženik do sada neosuđivana osoba, primjerenog držanja u postupku, otac troje djece. Stoga ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da će se kaznom zatvora u trajanju šest mjeseci, koja se primjenom uvjetne osude na temelju čl. 56. KZ/11. neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, u cijelosti ispuniti svrha kažnjavanja u odnosu na optuženog V. B. Upravo ovako izrečena kazneno pravna sankcija, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukazuje se primjerena težini djela i društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 41. KZ/11., pa strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano.

 

Slijedom svih naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. lipnja 2020.