- 1 -              III Kr 33/2020-5

Broj: III Kr 33/2020-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. S., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima osuđenog J. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 22. ožujka 2019. broj K-512/18 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 22. siječnja 2020. broj Kž-147/2019-7, u sjednici vijeća održanoj dana 29. lipnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

              Odbijaju se zahtjevi osuđenog J. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovani.

Obrazloženje

              Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zadru broj K-512/18 od 22. ožujka 2019. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-147/2019-7 od 22. siječnja 2020., J. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

Protiv te presude osuđenik je pravodobno podnio dva zahtjeva za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude i to putem branitelja dr. sc. Lj. V., odvjetnika u Z. i po A. K., odvjetniku u Z. U uvodnom dijelu zahtjeva osuđenik se poziva na povrede zakona propisane u čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.). Iz sadržaja zahtjeva proizlazi kako podnositelj smatra da mu je tijekom postupka teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer su bez valjane argumentacije odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane, čime je ostvarena uvodno istaknuta povreda zakona. Osim toga, osuđenik navodi kako je u prvostupanjskom postupku sudjelovala sutkinja, koja se u smislu čl. 32. st. 2. ZKP/08., trebala izuzeti, jer su postojali opravdani razlozi za njezin otklon od suđenja u konkretnom predmetu, pa je i time ostvarena povreda zakona iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Ovo iz razloga jer branitelj osuđenika u drugom postupku zastupa supruga sutkinje koja je vodila prvostupanjski postupak.

U zahtjevu se predlaže ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, uz prijedlog da se u skladu s čl. 518. st. 5. ZKP/08., odgodi izvršenje pravomoćne presude.

Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovim braniteljima na znanje.

Zahtjevi nisu osnovani.

Uvodno treba naglasiti da je zahtjev za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude, kao izvanredni pravni lijek, moguće podnijeti iz taksativno predviđenih osnova propisanih u odredbi čl. 517. ZKP/08.

Osuđenik, u konkretnom slučaju tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. nalazi u tome što smatra da je prvostupanjski sud bez valjanog obrazloženja i argumentacije odbio sve dokazne prijedloge obrane, a oni su se sastojali u njegovu zahtjevu da se u postupku ispitaju dvojica svjedoka i da se provede očevid na licu mjesta, u čemu, međutim, nije u pravu.

Naime, u odnosu na ovako koncipirane navode iz zahtjeva, treba prije svega reći kako osuđenik gubi iz vida da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08. propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, no, to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je jednako tako ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim u čl. 421. st. 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje. Prema tome, odbijanje (po tvrdnji osuđenika svih) dokaznih prijedloga samo za sebe ne znači nužno i povredu prava na jednakost oružja, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal.

Međutim, i kraj svega toga, nije u pravu osuđenik ni kada navodi da je prvostupanjski sud odbio sve njegove dokazne prijedloge, jer to ne proizlazi iz stanja spisa. U odnosu na tu tvrdnju treba naglasiti da je ista neosnovana, budući su u konkretnom slučaju provedene tri rasprave pa je, u tom smislu i predložene dokaze obrane trebalo cijeniti kroz cijeli postupak, a ne samo kroz jednu od rasprava, konkretno onu od 3. (ispravno) 5. prosinca 2018. na koju pogrešno upućuje podnositelj zahtjeva. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da su i neki dokazi obrane od strane suda prihvaćeni (list 145-146 spisa), dok su zaista na raspravi održanoj 5. prosinca 2018. (list 221 spisa) predloženi dokazi obrane odbijeni.

Naime, u odnosu na odbijene dokazne prijedloge, prvostupanjski je sud naveo razlog i zakonsku osnovu za svaki od odbijenih prijedloga, a što je u povodu žalbe razmatrao i drugostupanjski sud, prihvativši takvo obrazloženje prvostupanjskog suda kao razumno i dostatno. Nadalje, premda se u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka ne ispituje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odbijanje dokaznih prijedloga obrane treba razmotriti u kontekstu razloga na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio terećeno kazneno djelo radi ocjene važnosti i značaja odbijenih dokaza za obranu u predmetu.

U odnosu na zahtjev obrane za provođenje očevida na licu mjesta, obrazloženje prvostupanjskog suda da se time, s obzirom na prirodu djela ne bi utjecalo na drukčije utvrđenje činjeničnog stanja, logično je i razumno, kao i u odnosu na predloženo ispitivanje dvojice svjedoka, od kojih ni jedan nije očevidac, s čime se slaže i obrana u zahtjevu, što također ne bi utjecalo na drugačije činjenično stanje, pri čemu je i u ovom dijelu, sud prvog stupnja dao prihvatljive razloge, u smislu da bi se njihovim ispitivanjem samo odugovlačio postupak, pri čemu ne bi došlo do utvrđivanja odlučnih činjenica, na što je ispravno uputio i drugostupanjski sud u svojoj odluci.

Imajući stoga u vidu cjelokupnu dokaznu građu na kojoj je sud utemeljio svoju odluku o krivnji osuđenika i obrazloženje koje je za takvu svoju odluku dao, kao i to da je za svaki od odbijenih dokaznih prijedloga sud dao razumno i dostatno obrazloženje, to se, unatoč više odbijenih dokaznih prijedloga obrane, ne može govoriti da je time osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., kako to pogrešno smatra podnositelj zahtjeva.

U odnosu na tvrdnju osuđenika da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., time što mu nije osigurano pravo na zakonu ustanovljen neovisan i nepristran sud, budući je postupak provela sutkinja koja se po zakonu trebala izuzeti valja naglasiti da osuđenik također nije u pravu. Naime, suprotno tvrdnji iz zahtjeva otklon od obavljanja sudačke dužnosti (čl 36. st. 2. ZKP/08.), a na što se u zahtjevu isključivo poziva osuđenik je okolnost koja se ocjenjuje in concreto u svakom pojedinom slučaju, a upravo o takvoj pravnoj situaciji se ovdje i radi, ne predstavlja zakonsku osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Međutim, ne vezano za do sada iznijeto, ovdje treba reći da podnositelj zahtjeva propušta uočiti da je već u tijeku postupka po svom branitelju podnio zahtjev za izuzeće raspravne sutkinje, u povodu kojeg zahtjeva je sutkinja dala izjavu kojom je osporila navode za otklon, i da je rješenjem zamjenice predsjednice Općinskog suda u Z. odbijen zahtjev za njeno izuzeće.

Argumentacija i razlozi koji se navode u rješenju kojim je odbijen zahtjev obrane za izuzeće raspravne sutkinje, kao i razlozi izneseni u drugostupanjskoj presudi povodom žalbe optuženika, upućuju na zaključak da iznijeti argumenti za izuzeće nisu takve kvalitete koja bi dovela do razumne i opravdane sumnje u nepristranost raspravne sutkinje tijekom prvostupanjskog postupka, pa, slijedom toga, ni prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnom slučaju nije došlo povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., na koju se neosnovano u zahtjevu poziva osuđenik.

Svi ostali prigovori osuđenika istaknuti u zahtjevu, u stvari su prigovori utvrđenom činjeničnom stanju, a prema odredbi čl. 517. ZKP/08., činjenično stanje ne može biti osnova za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.

Budući je odlučeno o zahtjevu osuđenog J. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to nema osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

Zagreb, 29. lipnja 2020.