1

Poslovni broj: Gž R-521/2020-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-521/2020

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Crnković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB ... iz O., zastupanog po punomoćniku Ž. K., dipl. pravniku Sindikata, Regionalni ured O., protiv tuženika Z. V.-S. Ž., OIB ..., V., zastupanog po I. P., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: Pr-15/2020-6 od 19. ožujka 2020., 29. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: Pr-15/2020-6 od 19. ožujka 2020.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje svibanj – prosinac 2014. od 4.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka od 4.662,50 kn.

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19; dalje ZPP), predlažući da se presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje svibanj – prosinac 2014. godine u iznosu od 4.000,00 kn s kamatama.

 

Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

 

              Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u  postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Stoga navodi žalbe kojima se ukazuje na pogrešno ili netočno utvrđeno činjenično stanje, iako se tužitelj izrijekom na isto ne poziva, nisu dopušteni.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio postojanje neke od navedenih povreda postupka.

 

              Isto tako, donošenjem pobijane presude, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

              Među strankama nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, u kojem je imao pravo na naknadu troškova prijevoza, a nesporno je i da je tužitelj potpisao izjavu 25. travnja 2014. prema kojoj je pristao "umjesto prava na plaćanje troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza želim da mi se isplaćuje naknada u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru za udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada pod uvjetom da je to za Zavod najpovoljnije, te se obvezujem da ću poslodavcu predati uredno ispunjen formular u kojem ću evidentirati stvarne dolaske na posao i odlaske s posla i prijeđene kilometre sukladno planeru putovanja H.A.K." (točka 6. izjave), visinu kojeg troška je tuženik uredno isplaćivao tužitelju. Navode tužitelja da bi izjavu potpisao pod prisilom otklanja uz obrazloženje da sve kada bi to bilo tako, pobojnost pravnog posla da se ne može isticati prigovorom u parnici, stoga navedena izjava da proizvodi pravne učinke sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne poništi te odbija tužbeni zahtjev.

 

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              Prijeporno je je li tuženik u razdoblju od svibnja do prosinca 2014. trebao tužitelju isplaćivati naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne karte te posljedično tome, je li dužan tužitelju isplatiti zatraženu razliku troškova prijevoza.

 

              S tim u svezi, u provedenom je postupku utvrđeno da je čl. 67. st. 5. TKU propisano  da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada. Stavkom 6. istog članka propisano je ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Nadalje, stavkom 18. istog članka propisano je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema mjestu stanovanja zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

 

              Nadalje je utvrđeno da je sukladno čl. 19. st. 1. TKU osnovano zajedničko Povjerenstvo za tumačenje TKU a prema čl. 20. st. 5. TKU tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora; navedeno Povjerenstvo da je donijelo više tumačenja:

 

              - tumačenje br.: 104/14 od 5. studenoga 2014. godine u kojem se navodi da zaposleniku kojemu je međumjesni javni prijevoz organiziran na način da mu ne omogućava redoviti dolazak na posao i povratak s posla, pa zaposlenik koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac ne može donijeti odluku o isplati naknade troškova prijevoza u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Ukoliko je radnik oštećen, poslodavac je dužan isplatiti mu razliku;

 

              - tumačenje br.: 126/15 od 30. siječnja 2015. godine u kojem se navodi da zaposlenik koji nema organizirani međumjesni javni prijevoz dobiva naknadu u visini 0,75 kn/km. Zaposlenik koji nema organizirani međumjesni prijevoz koji omogućava redoviti dolazak na posao nema pravo na naknadu u visini cijene karte jer nema karte;

 

              - tumačenje br.: 154/15 od 25. ožujka 2015. godine prema kojem zaposlenici koji imaju organizirani mjesni i međumjesni prijevoz koji ne omogućava redoviti dolazak na posao i povratak s posla, pa koriste osobni automobil poslodavac može ako mu je to povoljnije isplatiti naknadu u visini 0,75 kn po kilometru;

 

              - tumačenje br.: 156/15 od 25. ožujka 2015. godine u kojem se navodi da zaposlenik koji ima organizirani međumjesni prijevoz, ali mu on samo iz razloga iz čl. 67. st. 18. TKU ne omogućava redoviti dolazak na posao i povratak s posla ima pravo na naknadu troškova cijene karte onog prijevoznika koji je za poslodavca najpovoljniji.

 

              Cijeneći pak da je tužitelj iskazao kako je vlastoručno potpisao izjavu od 25. travnja 2014. godine prema kojoj je pristao na plaćanje troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza na način da mu se isplaćuje naknada u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru za udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada pod uvjetom da je to za Zavod najpovoljnije, te se obvezao da će poslodavcu-tuženiku predati uredno ispunjen formular u kojem će biti evidentirani stvarni dolasci i odlasci s posla i prijeđeni kilometri sukladno planeru putovanja H.A.K.", a koju je visinu tako obračunatog troška tuženik isplaćivao tužitelju, osnovano je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Vezano uz žalbeni navod da nije točno da bi tužitelj naveo da je izjavu potpisao pod prisilom, već da je naveo da je istu potpisao i nije sumnjao u ispravnost izjave jer mu je bila predočena od strane pravnika, nije odlučna činjenica, jer je izjavu potpisao i potpisom potvrdio svoju suglasnost.

 

Valja dodati da sve da je izjavu potpisao bilo pod prisilom, bilo u zabludi na što ukazuje njegov iskaz, radilo bi se o mani volje, dakle pobojnosti pravnog posla, a koji se prigovor ne može isticati prigovorom u parnici, uslijed čega navedena izjava proizvodi pravne učinke sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne poništi.

 

              Povrh toga, iz utvrđenog činjeničnog stanja, koja utvrđenja su u ovoj vrsti postupka pridržana za prvostupanjski sud proizlazi i da je poslodavac – tuženik tužitelju na ime troškova prijevoza izvršio isplatu sukladno navedenoj izjavi te time tužitelju u cijelosti podmirio stvarne troškove dolazaka i odlazaka na posao, a ne proizlazi, niti je tužitelj ustvrdio da bi neisplatom utužene razlike trpio određenu štetu i u čemu bi se ista sastojala.

 

Stoga je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci 29. lipnja 2020.

 

Sudac

 

Larisa Crnković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinski sud u Vinkovcima

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.