- 1 -              I Kž 289/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 289/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. ožujka 2020. broj K-34/2019-13, u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2020. i 29. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. Š., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 2. izreke i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog D. Š., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se, nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora i to za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 1. izreke od 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke od 8 (osam) mjeseci, optuženi D. Š. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

 

Na temelju članka 57. KZ/11. optuženom D. Š. izriče se djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava 7 (sedam) mjeseci, dok se dio kazne od 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 5. i članka 77. KZ/11. u vezi s člankom 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), od optuženog D. Š. oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. KZ/11. opisanim u točki 1. izreke u iznosu od 66.754,83 kuna, a koji novčani iznos je optuženik dužan platiti u Državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

IV. U ostalom dijelu žalba optuženog D. Š. odbija kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi D. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., opisanih u točki 1. izreke prvostupanjske presude te zbog kaznenog djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisanog u točki 2. izreke prvostupanjske presude. Za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. optuženiku je utvrđena kazna zatvora od jedne godine, dok mu je za kaznena djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11. i članka 291. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci za svako to djelo te je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 53. KZ/11. (pravilno je članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11.) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne na koju je osuđen izvršava kazna zatvora od devet mjeseci, dok se preostali dio kazne od devet mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 5. i članka 77. KZ/11. u vezi s člankom 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) od optuženog D. Š. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelima u iznosu od 94.425,91 kunu koji iznos postaje vlasništvo Republike Hrvatske, a koji novčani iznos je optuženik dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. u vezi s člankom 148. stavkom 1. ZKP/08., optuženi D. Š. obvezan je na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 21.136,00 kuna i to 14.336,00 kuna na ime troškova financijskog vještačenja, 4.800,00 na ime troškova strojarskog vještačenja i 2.000,00 kuna sudskog paušala, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženi D. Š. po branitelju, odvjetniku G. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) i povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., predlažući „da Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu kao drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da opt. oslobodi od optužbe, ili podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

Na optuženikovu žalbu državni je odvjetnik podnio odgovor, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, žalbu okrivljenog D. Š. odbije kao neosnovanu“.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog D. Š. u odnosu na djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude je osnovana, dok u odnosu na djela iz članka 291. stavka 2. i članka 279. stavka 1. KZ/11. opisanih u točki 1. izreke prvostupanjske presude nije osnovana.

 

Optuženi D. Š., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i to u odnosu na postojanje pravnog kontinuiteta, s obzirom na to da su djela za koja je proglašen krivim počinjena u vrijeme važenja odredaba Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), dok su u pobijanoj presudi primijenjene odredbe KZ/11. No, premda je u pravu žalitelj kada navodi da su u presudi izostali razlozi u odnosu na postojanje pravnog kontinuiteta, odnosno primjenu blažeg zakona, zbog navedenog propusta presuda nije niti nerazumljiva niti u njoj postoji takvo proturječje da se ne bi mogla ispitati. Naime, djela iz točke 1. izreke počinjena su u vrijeme važenja KZ/97. i KZ/11. pa ih je državni odvjetnik sukladno članku 8. stavku 2. KZ/11. kvalificirao prema KZ/11., jednako kao i djelo iz točke 2. za koje je djelo KZ/11. blaži za optuženika iz razloga koji će biti navedeni u dijelu odluke u kojem će biti razmatrana povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. Navedenu kvalifikaciju prihvatio je i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izričući optuženiku sankciju koju KZ/97. nije poznavao, očito smatrajući da su i u tom dijelu odredbe KZ/11. blaže za optuženika.

 

Daljnjim žalbenim navodima u odnosu na postojanje navedene bitne povrede odredaba kaznenog zakona optuženik zapravo ponavlja svoju obranu, pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što će biti razmotreno u nastavku ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik u odnosu na djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., smatrajući da je u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti KZ/97., konkretno da je optuženika, ako je prvostupanjski sud smatrao da je utvrđeno da je djelo počinjeno, trebalo osuditi za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. jer je to djelo za njega blaže. Međutim, žalitelj propušta uočiti da je optuženik proglašen krivim da je počinjenjem tog djela stekao protupravnu imovinsku korist, koju bi radnju trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 3. KZ/97. Za to je djelo u vrijeme počinjenja bila propisana kazna zatvora od jedne godine do pet godina. Budući da je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, to je očigledno da je KZ/11. blaži za optuženika. Druga je stvar je li pravilno utvrđeno da je optuženik počinio na teret mu stavljeno kazneno djelo, o čemu će biti više riječi u nastavku ove odluke.

 

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi smatra da se u konkretnoj situaciji radi o „prividnom realnom stjecaju kaznenih djela“ i da je za svaku radnju trebalo utvrditi sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, odnosno da je svakom pojedinom radnjom optuženik trebao pribaviti imovinsku korist preko 60.000 kuna jer da niti prema odredbama KZ/97., a niti prema odredbama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.) nije postojala mogućnost zbrajanja pojedinih iznosa pribavljene imovinske koristi.

 

Naime, optuženik je proglašen krivim da je u duljem vremenskom razdoblju (u točki 1. od više godina, a u točki 2. od više mjeseci) postupao na jednak način, odnosno u odnosu na djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i članka 279. stavka 1. KZ/11. opisana u točki 1. izreke prvostupanjske presude, iako je radio redovno tjedno radno vrijeme u prvoj smjeni, a iznimni uvjeti za rad u drugim smjenama nisu bili ostvareni, neistinito prikazivao da je obavljao smjenski rad u drugoj smjeni nedjeljom, državnim blagdanom i u neradne dane u rasporedu smjena za profesionalno uposlene djelatnike DVD-a D. M. i u evidencijama i pregledu radnih sati za obračun plaće za svaki mjesec te je navedenu neistinitu dokumentaciju ovjeravao svojim potpisom i pečatom DVD-a D. M. i dostavljao računovodstvu Grada D. M. na temelju kojih je sačinjavan obračun plaće i dodataka na plaću na koji način mu je osnovna plaća uvećana za nepripadajuće isplaćene iznose dodataka na plaću za rad koji nije obavio, dok je u odnosu na djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude (u odnosu na koje djelo optuženik niti nije terećen za kvalificirani oblik djela) opetovano naručivao rezervne dijelove i opremu za različite vrste vozila kojima se DVD D. M. nije koristilo, iako je znao da se dijelovi i oprema ne mogu i neće ugraditi u motorna vozila i radne strojeve kojima se koristilo DVD D. M. te je naručene dijelove preuzeo i platio sredstvima DVD-a D. M., a potom je navedene auto dijelove i opremu uzeo i zadržao za sebe oštetivši na opisani način DVD D. M.

 

Dakle, ovdje se, kako u odnosu na radnje opisane u točki 1. kojima su ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. te kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11., tako i u odnosu na radnje opisane u točki 2. kojima su ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., u odnosu na svako od tih djela radi o jedinstvu protupravnog ponašanja u okviru iskorištavanja istog stanja i svojstva optuženika, jedinstva namjere i cilja, kao i identiteta oštećenika, zbog čega se ovdje ne može raditi o realnom stjecaju kaznenih djela pa niti prividnom stjecaju. Naime, sukcesija tih sjedinjujućih faktora kod svakog od tih djela u toj je mjeri bliska i konstantna da se vrijednosnim ocjenjivanjem činjeničnog kompleksa ukupno kriminalno djelovanje optuženika u odnosu na svako od tih djela, u pravnom i sociološkom smislu, ukazuje kao jedan voljni akt i jedna radnja kojom optuženik, u cjelini gledano, ne ostvaruje zasebne štetne posljedice, nego svakom idućom radnjom kvantitativno povećava povredu već povrijeđenog zaštićenog dobra, tj. povećava isto nepravo na štetu istog zaštićenog dobra. Stoga, zbog ostvarivanja po jednog jedinstvenog kaznenog djela za svaki skup opetovanih radnji, i štetna posljedica čini jedinstvenu cjelinu pa se ovdje, suprotno stavu žalitelja, radi o jednom kaznenom djelu iz članka 291. stavka 2. KZ/11., jednom kaznenom djelu iz članka 279. stavka 1. KZ/11. (točka 1. izreke) i jednom kaznenom djelu iz članka 291. stavka 1. KZ/11. pa nije osnovana optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona.

 

Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. te nije našao da bi u istoj bila počinjenja ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke prvostupanjske:

 

U pravu je optuženi D. Š. kada u žalbi tvrdi da niti iz jednog u tijeku postupka izvedenog dokaza ne proizlazi kao nesporno da je sporne rezervne dijelove i opremu za vozila naručio upravo on niti da ih je on platio i preuzeo, a niti da ih je zadržao za sebe, odnosno da se samo na temelju činjenice da su računi plaćeni, a da uz njih nisu priložene niti narudžbenice niti otpremnice, ne može na nesumnjiv način utvrditi tko je naručio i tko je preuzeo sporne dijelove iz računa navedenih u točki 2. izreke pobijane presude.

 

Naime, iz iskaza svjedoka M. K. proizlazi da bi on kada bi neko vozilo ili oprema ostali u kvaru, o tome izvijestio zapovjednika te mu rekao koji su dijelovi potrebni za popravak te bi uz zapovjednikovo odobrenje otišao u trgovinu, podigao dijelove u ime Dobrovoljnog vatrogasnog društva D. M. (dalje: DVD D. M.), a kasnije bi dolazio račun. Ne sjeća se da bi on plaćao gotovinom te dijelove, ali se sjeća da je u dvije ili tri intervencije popravljao opremu i okolnim vatrogasnim društvima, s time da se ne sjeća tko je to u konačnici platio. Ovakvu proceduru oko nabave rezervnih dijelova potvrdili su i svjedoci I. F. i S. Z., s time da je svjedok R. K. koji je bio poslovođa u prodavaonici A.-S. u D. M. naveo da bi po rezervne dijelove za vozila DVD-a D. M. znali doći njihovi djelatnici, uglavnom M. K., a i osoba po prezimenu F., dok je D. Š. uglavnom dolazio kada je trebalo likvidirati račun. Plaćanje je bilo preko računa i gotovinsko plaćanje. Nitko nije prilikom preuzimanja dijelova potpisivao preuzimanje dijelova, ali nikada nije bio sporan iznos koji treba platiti niti je D. Š. bilo što osporavao.

 

Također je iz spisu priloženih računa vidljivo da se uglavnom radi o R1 računima na kojim nije vidljivo tko je konkretno bio kupac (na većini se navodi samo DVD M., dok na jednom dijelu nije naznačen kupac i plaćeni su gotovinom), tko je konkretno dijelove naručio, preuzeo i platio navedene račune, a niti je na računima-otpremnicama koji su plaćeni virmanom navedeno tko je robu preuzeo.

 

Nadalje je svjedok M. K. naveo da je znao popravljati i vozila članovima DVD-a D. M., pri čemu je istaknuo da bi oni za te popravke donosili rezervne dijelove i potrebni materijal, a on je njima vozila popravljao bez naknade. Da je ovaj svjedok popravljao vozila članovima DVD-a D. M., potvrdili su u svojim iskazima i svjedoci I. F., Ž. F. i S. K.

 

Stoga iz navedenog proizlazi da je u pravu optuženik kada tvrdi da iz izvedenih dokaza za sada ne proizlazi da je upravo on naručivao i preuzimao rezervne dijelove (pri čemu u spisu predmeta uopće ne prileže narudžbenice niti iz izvedenih dokaza proizlazi da su one i postojale), već da je to uglavnom radio svjedok M. K. koji je vozila i opremu i popravljao te koji je te dijelove i uzimao u trgovinama.

 

Osim toga, a na to se također osnovano upire u žalbi, iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke P. Š., dipl. ing., vidljivo je da osim devet vozila DVD-a D. M. koji su navedeni u nalogu za vještačenje, on nije uzeo u obzir niti vršio analizu nekakve druge opreme, a u koju su pojedini kupljeni dijelovi također mogli biti ugrađeni.

 

Prema tome, u pravu je optuženik da je u odnosu na djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. pobijane presude pogrešno (a i nepotpuno) utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je tu presudu, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., u tom dijelu trebalo ukinuti i predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno osuđenje i odluku, kao što je odlučeno u točki I. izreke ove presude i rješenja.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, prvenstveno ispitivanjem svjedoka M. K., a po potrebi i drugih svjedoka, utvrditi je li svaki od dijelova navedenih u računima priloženim u spisu predmeta ugrađen u vozila kojima je u inkriminirano vrijeme raspolagalo DVD D. M., odnosno ostalu opremu tog društva. Također će utvrditi jesu li navedeni dijelovi možda ugrađivani u vozila koja su tada imali zaposlenici DVD-a D. M. ili ih je optuženik zadržao za sebe, kako je to navedeno u točki 2. izreke pobijane presude, s time što je za svako utvrđenje potrebno navesti iz kojeg to dokaza proizlazi, a ne uopćeno navesti da tvrdnje iz izreke proizlaze iz izvedenih dokaza. Nadalje će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, s obzirom na priložene račune koji su gotovinski, utvrditi tko je podizao novac za plaćanje računa i je li taj novac davan onome tko je platio preuzetu robu. Nakon što izvede sve potrebne dokaze, prvostupanjski će sud utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu, uzimajući u obzir i okolnosti navedene u ovoj presudi i rješenju. Takvu je svoju presudu prvostupanjski sud dužan i valjano i potpuno obrazložiti sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08., vodeći pritom računa da optuženikovu obranu, a i iskaze svjedoka iz ranijih stadija postupka, može koristiti u obrazlaganju presude samo ako ih je izveo na raspravi.

 

U odnosu na djela iz članka 291. stavka 2. i članka 279. stavka 1. KZ/11. opisanih u točki 1. izreke prvostupanjske presude:

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djela iz točke 1. izreke, optuženi D. Š. ističe da on kao zapovjednik ne podliježe obvezama redovitog radnog vremena kao ostali radnici, nego je njegovo radno vrijeme fleksibilno, a njegov rad se mjeri učinkovitošću i kvalitetom obavljenog posla, upirući pritom i na članak 88. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19.; dalje: ZoR) te na svoj Ugovor o radu i njegove Anekse. Nadalje ističe da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da on u razdoblju od deset i pol godina za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom nikada nije radio u drugoj smjeni ili u neradne dane.

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženog D. Š., pravilno je i osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika opisanom u točki 1. izreke prvostupanjske presude ostvarili svi, kako objektivni, tako i subjektivni elementi na teret mu stavljenih kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, člankom 5. Pravilnika o unutarnjem ustroju i načinu rada vatrogasne postrojbe i zaposlenih djelatnika DVD-a D. M. propisano je da zapovjednik dežura u redovnom radnom vremenu propisanom rasporedom smjena, a po iznimnim uvjetima i u smjenama. Prema tome, kao što to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, radno vrijeme optuženika kao zapovjednika DVD-a D. M. bilo je propisano redovno u prvoj smjeni, pri čemu iz spisu priloženih rasporeda smjena koji su pronađeni u DVD-u D. M. te iskaza svjedoka Ž. F., I. F., S. Z., J. S., M. K. i S. K. proizlazi da je tako bilo navedeno i u rasporedu smjena po mjesecima koji su bili izvješeni na oglasnoj ploči u sobi za dežuranje. Osim toga, ovi svjedoci, koji su dežurali u smjenama, naveli su i da nikada nisu predali dežurstvo optuženiku niti su od optuženika preuzeli dežurstvo, a kada neki od njih nije mogao odraditi svoju smjenu prema rasporedu, međusobno su se mijenjali, što bi upisali i u raspored smjena te o tome obavijestili zapovjednika. Također su naveli da je vođena i knjiga dežurstava u koju se je upisivalo tko je od koga preuzeo dežurstvo i što se je događalo u kojoj smjeni dežurstava, međutim, ta knjiga za terećeno razdoblje nije pronađena.

 

Nasuprot tome, iz rasporeda smjena na temelju kojih je optuženik za svaki mjesec sačinjavao pregled radnih sati za obračun plaća, kao i iz samog pregleda radnih sati koji je optuženik kao zapovjednik osobno potpisao te dostavio Gradu D. M., koji je za DVD D. M. vodio računovodstvo i vršio obračun plaće, vidljivo je da si je optuženik pisao kao da je dio radnog vremena odrađivao u drugoj smjeni i to vikendima i blagdanima, premda niti iz jednog u tijeku postupka izvedenog dokaza ne proizlazi da bi bili ostvareni iznimni uvjeti za optuženikov rad u smjenama. Osim toga, kroz razdoblje od pet godina, optuženik je studirao kao izvanredni student na Veleučilištu u K., pri čemu u rasporedu smjena nije evidentirano da optuženik nije više dana u mjesecima, u koje dane je morao pohađati predavanja ili polagati ispite, bio na poslu. Stoga, činjenica što je posao za koji je primao plaću i koji je morao obaviti, a što je bio uvjet da mu se odobri studiranje, optuženik moguće obavljao vikendima, blagdanima i općenito izvan redovne radne smjene (prve smjene), ne utječu na njegovu kaznenu odgovornost. Naime, iz spisu priložene dokumentacije, a i iz iskaza svjedoka, proizlazi da je optuženik sve vrijeme koje je izbivao zbog studiranja, vođen kao da je na poslu u prvoj smjeni, da bi u pregledu radnih sati za te mjesece, ali i za ostale mjesece u inkriminiranom razdoblju, navodio da je dio radnog vremena odrađivao u drugoj smjeni i to vikendima i blagdanima, za što su se obračunavali dodaci na plaću koji se sukladno Odluci o plaćama i drugim pravima iz radnog odnosa DVD-a D. M. od 9. travnja 2003. međusobno nisu isključivali, iako za takav rad nisu bili ostvareni iznimni uvjeti.

 

Neosnovano optuženik u žalbi smatra da se na njega kao na rukovodeću osobu ima primijeniti odredba članka 88. stavka 3. ZoR-a jer, prema podacima u spisu predmeta, niti samostalnost u određivanju trajanja radnog vremena nije bila ugovorena s poslodavcem.

 

Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi D. Š., iako je znao da nisu bili ostvareni iznimni uvjeti za rad vikendom i blagdanom u drugoj smjeni, u rasporedu smjena i pregledu radnih sati za obračun plaće za svaki mjesec neistinito prikazivao da je obavljao smjenski rad u drugoj smjeni, subotom, nedjeljom i državnim blagdanom, zbog koje činjenice mu se uvećavala ugovorena plaća, postupajući na opisani način iskoristio svoj položaj te time pribavio sebi znatnu imovinsku korist te da je kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i svojim potpisom i službenim pečatom ovjerio takve isprave znajući da su iste s neistinitim sadržajem te ih uporabio u poslovanju kao da su istinite.

 

Slijedom svega navedenog, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da su se u ponašanju optuženog D. Š. ostvarili svi elementi kaznenih djela zlouporabe ovlasti i položaja iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. za koje je u točki 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim pa nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

S obzirom na to da je zbog prihvaćanja optuženikove žalbe u odnosu na kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisanog u točki 2. izreke, prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta te postupajući sukladno članku 478. ZKP/08., ovaj je sud ispitao prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni te je ocijenjeno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku otegotnim cijenjena upornost u počinjenju kaznenih djela, a olakotnim činjenica što je do sada neosuđivan, otac dvoje djece te da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata. Imajući na umu navedene okolnosti, a vodeći računa i o zakon propisanim kaznama za kaznena djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i članka 279. stavka 1. KZ/11., ovaj je sud prihvatio od strane prvostupanjskog suda utvrđene kazne i to za djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. od jedne godine te za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. od osam mjeseci, smatrajući da je minimalna kazna zakonom propisana kazna za djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. i tek nešto viša kazna od zakonom propisane minimalne kazne za djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., upravo kazne koje su primjerene okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela te stupnju krivnje. Vodeći računa o ličnosti optuženika, kao i o činjenici da je optuženik, nakon djelomičnog ukidanja prvostupanjske presude, osuđen sada za dva djela, odnosno da mu je smanjena kriminalna količina zbog koje je proglašen krivim, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., optuženik je, zbog ukidanja presude u odnosu na jedno djelo te djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. Nadalje, imajući na umu sve navedeno, a uzimajući pritom u obzir i da je od vremena počinjenja djela proteklo pet godina u kojem razdoblju, prema raspoloživim podacima, optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, ocjena je i ovog suda da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osudu na način da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava sedam mjeseci, dok je dio kazne od sedam mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja od tri godina. Naime, i ovaj sud ocjenjuje da će se kod optuženika svrha kažnjavanja postići i izricanjem djelomične uvjetne osude, odnosno da upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kaznena sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Budući da je pobijana presuda djelomično ukinuta, to je uslijed takve odluke trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o oduzimanju imovinske koristi od optuženika na način da se sada od njega oduzima samo imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. KZ/11. opisanim u točki 1. izreke u iznosu od 66.754,83 kuna, a koji novčani iznos je optuženik dužan platiti u Državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Slijedom navedenog, a budući da je optuženikova žalba djelomično osnovana i to u odnosu na odluku o kazni za djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, dok ne postoje ostali razlozi iz te žalbe zbog kojih se pobija točka 1. izreke prvostupanjske presuda, to je žalbu optuženog D. Š. u tom dijelu trebalo djelomično prihvatiti, a u ostalom dijelu odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u točkama II., III. I IV. izreke ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 29. lipnja 2020.