- 1 -              II Kž 267/2020-4

Broj: II Kž 267/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Ane Garačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. M., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 6. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/2019. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 12. lipnja 2020. broj Kovm-6/2020-8, o produljenju istražnog zatvora nakon podnesene optužnice, u sjednici održanoj 29. lipnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba okrivljenog A. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Bjelovaru, nakon podnesene optužnice protiv okrivljenog A. M., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 6. u vezi stavka 2. i drugih KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavaka 1. i 2.  Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. ,70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog A. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni A. M. po branitelju, odvjetniku, Z. V., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se okrivljeniku ukine istražni zatvor i isti zamijeni mjerama opreza.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da na strani okrivljenika ne egzistiraju okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenih djela te produljenje istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Tvrdi kako se svrha istražnog zatvora može ispuniti i blažim mjerama koje predlaže, a osim toga drži kako se daljnjim produljenjem istražnog zatvora, isto pretvara u izdržavanje kazne, upirući pri tome na povredu načela razmjernosti.

Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora. Za svoju je odluku, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, iznio jasne i valjane razloge, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, kao opće i temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja istog ili počinjenja istovrsnog kaznenog djela od strane okrivljenika. Osim toga, sud je dao i valjane razloge zbog kojih drži da se svrha istražnog zatvora ne može ispuniti mjerama opreza.

Naime, postojanje osnovane sumnje, koju žalitelj u žalbi ne dovodi u pitanje, da je okrivljenik počinio kaznena djela za koje ga se tereti, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji podnesena optužnica, koje je prvostupanjski sud pobliže i naveo u pobijanom rješenju.

Nadalje, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja kaznenih djela na strani okrivljenika, kao posebne pretpostavke, prvostupanjski sud pravilno temelji na specifičnosti, težini i načinu počinjenja terećenih kaznenih djela, velikom broju radnji počinjenja te dugotrajnost inkriminiranog razdoblja. Naime, okrivljenik je osnovano sumnjiv da je kroz vrijeme od gotovo deset godina kontinuirano i učestalo seksualno iskorištavao i zlostavljao svoju maloljetnu unuku M. B., dok je još bila u dobi od šest godina, kada ju je čuvao, nastavljajući s inkriminiranim radnjama sve dok se nije odlučila na podnošenje kaznene prijave, odnosno do njene šesnaeste godine života. Kada se, pri tome, uzme u obzir  izrazita upornost i bezobzirnost u seksualnom iskorištavanju maloljetne unuke, što je, suprotno stavu okrivljenika, na nju ostavilo trajne posljedice, onda se, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, radi o okolnostima koje opravdavaju bojazan da će puštanjem na slobodu okrivljenik ponoviti kaznena djela. Pri tome niti okolnosti da je okrivljenik do sada neosuđivana osoba, više životne dobi, ne dovode u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nužno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog A. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja konkretne i razborito predvidive iteracijske opasnosti utvrđene na njegovoj strani. Ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj svih odlučnih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08. koje predlaže okrivljenik.

Konačno, nije u pravu okrivljenik ni kada upire na povredu načela razmjernosti, s obzirom da dosadašnje trajanje mjere istražnog zatvora neprekidno od 17. veljače 2020. ne upućuje na eventualnu povredu ovoga načela. Naime, prilikom procjene povrede načela razmjernosti treba uzeti u obzir razmjer između težine počinjenih kaznenih dijela i kazne koje se prema raspoloživim podacima može očekivati u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora.

Stoga, budući da žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 29. lipnja 2020.