Poslovni broj: 8 Pr-4525/18-34

                     

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                       

  OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

              Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 8 Pr-4525/18-34

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vandi Stracenski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A.B. iz N., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O.d. T. & p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika B. d.o.o. sa sjedištem u N., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O.d. B.&L. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2020. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja E.B., odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika I.M., odvjetnice, dana 26. lipnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Utvrđuje se da je Odluka o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između društva B. d.o.o. sa sjedištem u N., OIB: … i A.B. iz N., OIB: …, uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika, i to usmena Odluka od dana 17.01.2018. godine odnosno i pisana Odluka od dana 23.01.2018. godine, nedopuštena, nezakonita te ništetna.

 

II              Sudski se raskida Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.08.2017. godine sklopljenog između društva B. d.o.o. sa sjedištem u N., OIB: … i A.B. iz N., OIB: … s danom 28.02.2018. godine.

 

III              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju plaću u bruto iznosu od 4.373,33 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja kamata teče kako slijedi:

 

-          na iznos od 1.093,33 kuna od dana 16.02.2019. godine pa sve do isplate,

-          na iznos od 3.280,00 kuna od dana 16.03.2019. godine pa sve do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

 

IV              Nalaže se tuženiku s osnova naknade štete isplatiti tužitelju tri mjesečne plaće u sveukupnom bruto iznosu od 9.840,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja kamata teče od dana 28.02.2018. godine pa sve do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

 

V              Nalaže se tuženiku B. d.o.o. sa sjedištem u N., OIB: …, naknaditi tužitelju A.B. iz N., OIB: …, trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja kamata teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

             

              Tužitelj u tužbi navodi da je bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 01. kolovoza 2017. godine, na radnom mjestu konobar. Tužitelju je dana 17. siječnja 2018. godine usmeno otkazan ugovor o radu  i to bez ikakvog valjanog obrazloženja, te je tužitelj od strane tuženika istoga dana odjavljen s osiguranja. Šest dana kasnije,dana 23.01.2018. godine tužitelju je dostavljena odluka o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme uvjetovana navodnim skrivljenim ponašanjem radnika. Tužitelj je dana 01.02.2018. godine uložio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa i to protiv usmene odluke od dana 17.01.2018., a potom i protiv pisane odluke Odluke o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme uvjetovane navodnim skrivljenim ponašanjem radnika koju je tužitelj zaprimio 23.01.2018. godine .Tuženik je predmetni zahtjev zaprimio dana 08.02.2018.godine, te se nije na isti pravovremeno očitovao. Kako u zakonskom roku od 15 dana tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja , to tužitelj sukladno čl. 133.  Zakona o radu  i ostalim odredbama navedenog Zakona podnosi ovu tužbu. Posebno se ističe da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, te je počinio bitne povrede postupovnih odredbi ZP, a koji razlozi predstavljaju opravdane razloge za pobijanje gore navedenih Odluka o otkazu. Prije svega, ukazuje se kako sukladno čl. 120 ZR-a  otkaz mora biti u pisanom obliku, poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz , te se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Slijedom navedenoga očigledno je da je otkaz Ugovora o radu od dana 17.01.2018. dan usmenim putem, nedopušten i nezakonit, pa ne može proizvoditi pravne učinke. S tim u svezi, slanje pisane odluke šest dana kasnije ne mijenja okolnosti danog otkaza , niti činjenicu da pri njegovom donošenju nije poštovana zakonska procedura isti otkaz svakako ne može konvalidirati. Nadalje, u obrazloženju Odluke stoji „poslužili ste 4 kave, a kojima niste ispostavili račun i time učinili prekršaj koji prema Aneksu ugovora o radu od 19.10.2017. godine ima za posljedicu otkaz Ugovora o radu“. Takvo obrazloženje nikako ne opravdava donošenje pobijane odluke, odnosno tuženik nije imao opravdan razlog za donošenje Otkaza Ugovora o radu. Osporava se da bi neizdavanje računa upravo u trenutku izdavanja ili dostavljanja robe  predstavljalo bilo kakvu povredu iz radnog odnosa koja bi predstavljala razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu kako stoji u spominjanom aneksu, te navedeni aneks zasigurno nema, niti može imati veću pravnu snagu od Zakona o radu. Usto, tuženik je očigledno donio otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, a što je prema odredbi čl. 115. st. 1. tč. 3 Zakona o radu redovni, a ne izvanredni otkaz ugovora o radu. S tim u svezi, ukazuje se da se tuženik prilikom donošenja otkaza nije pridržavao  niti zakonske procedure iz čl. 119. ZR-a koji jasno propisuje kako  je „prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika  poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa  i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“, odnosno  da je „prije redovnog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika , poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“, a što tuženik nesumnjivo nije učinio. Napominje se kako tuženik nije, prije ovdje pobijane odluke  imao primjedbe na rad tužitelja, te u svezi s navodnom povredom tužitelja  nije ništa pitao, niti je tražio objašnjenje, odnosno dao mu pravo na obranu koja mu zakonom pripada. Ukoliko je tužitelj svojim postupanjem i počinio kakvu štetu (a nije) postavlja se pitanje zašto ga tuženik nije pozvao da nadoknadi eventualnu počinjenu štetu , već je krajnje nevjerojatno i nezakonito odmah pristupio otkazivanju ugovora o radu ?! Unatoč tome što je Ugovorom o radu propisano da u slučaju redovitog otkaza imaju primjenjivati otkazni rokovi iz Zakona o radu , pobijanom Odlukom uopće nije određen otkazni rok, već je tuženik samovoljno i prije pisane odluke (dana 17. siječnja 2018. odjavio tužitelja). Ujedno, obzirom na trajanje Ugovora o radu , tužitelj bi trebao nesporno ostvarivati pravo na naknadu za godišnji odmor, a koju naknadu tuženik očigledno niti ne spominje. U odluci od dana 23.01.2018. navodi se pogrešan OIB tuženika što predmetni otkaz čini dodatno manjkavim.

 

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je poduzeće imalo problema sa krađom i ne kucanjem računa, brisanjem cijelih narudžbi, te je knjigovodstvo utvrdilo veliki manjak robe u cijelom objektu. Zbog navedenoga organiziran je sastanak 19. 10.2017. godine. Na navedenom sastanku predočili su zaposlenima da se neizdavanje računa smatra krađom i da ne mogu riskirati  velike kazne od porezne uprave. Iz programa R. se vide minusi u robi, brisanje cjelokupnih narudžbi, te ne kucanje računa. Zbog svega navedenog upozorili su zaposlene da ne kucanje i krađa robe, brisanje računa bez opravdanog razloga ima za rezultat izvanredni otkaz ugovora o radu. Tom prilikom dali su svim zaposlenicima da potpišu aneks Ugovora o radu gdje su potpisali da radnik mora kod posluživanja gostiju odmah ispostaviti i dostaviti račun za istu. Djelatnik A.B. tom prilikom nije bio na sastanku, ali mu je kasnije predočena cijela tema sastanka, te je potpisao navedeni Anex. Dakle, tužitelj je bio upozoren i usmeno i pismeno s mogućim uzrocima za otkaz ugovora o radu . Dana 17.01.2018. godine u 08,27 sati uočili su na kamerama da tužitelj poslužuje stol s 4 kave , a da pri tome nema računa na stolu. Pregledali su program R. i nigdje nije bilo računa s otkucane 4 kave, ni prije, ni poslije. U 9.15 tužitelj je došlo do drugog konobara M.V. koji isto u to doba nije kucao račun, te ga je upozorava na njihov poziv i da gledaju kamere. Isti dan 17.01. 2018. organizirali su sastanak svih zaposlenika  u 20 sati i dali mogućnost da se oba radnika očituju o situaciji od jutra. Na sastanak su došli svi djelatnici .Pozvali su tužitelja da se pred svim djelatnicima očituje o tom događaju i da objasni zašto nema računa na stolu i zašto nije kucan. Na uvid su mu pokazali nadzorne kamere  i program R. iz kojega se vidi da račun nije kucan i da računa nigdje nema, pred svim djelatnicima. LJ.S. osobno ga je nekoliko puta upitala zašto računa nema i da nađe u programu račun za kave. Kako tužitelj nije davao nikakvo objašnjenje , objasnili su mu da to smatraju krađom  i da takvo ponašanje ima za posljedicu izvanredni otkaz ugovora o radu. Tuženik ne može prihvatiti navod iz tužbe da je tužitelj trebao nadoknaditi štetu jer po tč. 34 Zakona o fiskalizaciji stoji da će se novčanom  kaznom od 30.000,00 do 500.000,00 kn kazniti pravna osoba koja omogućava postupke kojima se izbjegava provedba fiskalizacije izdavanja računa. Isto tako kaznit će se i odgovorna osoba u pravnoj kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna. Iste večeri djelatnik je otišao kući i nisu mu uspjeli uručiti otkaz, te mu je otkaz poslan poštom 19.01.2018. godine.

 

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01. kolovoza 2017. (list 6-7 spisa), Odluku o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika (list  8 spisa ), zahtjev za zaštitu prava od 01. veljače 2018. (list 9- 11 spisa), presliku povratnice (list 12 spisa), Anex ugovora o radu (list 24 spisa), ispis iz sudskog registra (list 32-34 spisa), Odjava HZMO-a od 18. 01.2018.godine, pregledi računa (list 54-66 spisa), dopis s potpisima zaposlenika (list 67 spisa), povratnica otkaza (list 69 spisa), fotografije sa snimke nadzorne kamere (list 70-73 spisa), dopis HZMO-a (list 109 spisa).

 

Cijeneći sve dokaze zajedno i svaki dokaz posebno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP-a), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

Uvidom u zahtjev za zaštitu prava i presliku povratnice, sud je utvrdio da je tužitelj dana 23. siječnja 2018. primio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, protiv koje je uložio zahtjev za zaštitu prava 01. veljače 2018., iz koje proizlazi da je tuženik 26. siječnja 2018. zaprimio navedeni zahtjev, od kojeg datuma se računaju rokovi predviđeni čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (navedeno mišljenje zauzeto je na sjednici Vrhovnog suda RH). Iz dokaznog postupka proizlazi da tuženik povodom zahtjeva za zaštitu prava nije donio odluku, zbog čega se tužba podnesena u ovom postupku 05. ožujka 2018. ukazuje pravodobnom.

 

U odnosu na Odluku o otkazu:

 

Uvidom u Odluku o otkazu sud je utvrdio da je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. U nazivu otkaza navodi se da se radi o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Kasnije u postupku, a prvi puta u podnesku tuženika predanom na ročištu  26. studenog 2018.godine tuženik navodi da se radi o izvanrednom otkazu koji je uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, a ne o redovnom otkazu. U postupku je utvrđeno da je namjera tuženika bila tužitelju otkazati Ugovor o radu na neodređeno vrijeme izvanrednim otkazom ugovora o radu. Naime, iz iskaza C.S. i LJ.S. utvrđeno je da je polazište za otkaz Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. listopada 2017. godine i to čl. 13 u kojem je navedeno „radnik mora kod posluživanja gostiju uz naručenu robu ispostaviti i dostaviti račun za istu“. Pritom tuženik osnovano ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev 349/2012 od 10.07.2012. godine naveo. „za dopuštenost odluke o izvanrednom otkazu kojeg je poslodavac dao radniku nije odlučno kako je poslodavac nazvao i na kojem je obrascu napisao , kada sadržaj odluke o otkazu upućuje da se radi o izvanrednom otkazu“.

 

Iz obrazloženja Odluke proizlazi da je razlog za donošenje odluke okolnost što je tužitelj dana 17. siječnja 2018. godine u 08.27. sati poslužio stol s 4 kave, a nije ispostavio račun , pa je time počinio prekršaj koji prema Aneksu ugovora o radu od 19. listopada 2017. za posljedicu ima otkaz  Ugovora o radu. Sve te radnje snimile su i nadzorne kamere, a iz programa se vidi da račun u to vrijeme nije izdan.

 

Odredbom čl. 116. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14 - dalje u tekstu ZR-a) reguliran je institut izvanrednog otkaza ugovora o radu, te je stavkom 1. gore navedenog članka propisano da poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnost i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom čl. 116. st. 2. ZR-a propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Iako tuženik navodi da je tužitelj počinio osobito tešku povrede iz radnog odnosa zbog ponašanja opisanog u odluci o otkazu, Sud ovo ne smatra utvrđenim.

 

Naime, da li se radi o osobito teškoj povredi iz radnog odnosa procjenjuje se temeljem objektivnih činjenica konkretnog slučaja, a ne temeljem subjektivne procjene poslodavca koji otkaz daje. Dakle, pod „ osobito tešku povreda“ treba podvesti samo ono ponašanje radnika, odnosno povredu koje svaki razuman, prosječan čovjek smatra „osobito teškom“. Sud primjećuje da je u aneksu ugovora o radu tužitelja navedeno da radnik mora kod posluživanja gostiju uz naručenu robu ispostaviti i dostaviti račun za istu, a tuženik ovu odredbu tumači na način da je tužitelj uz kave trebao istovremeno na stol gostima donijeti i račun. Međutim, ovu odredbu radnik je mogao isčitati na način-da se kod svakog posluživanja gostiju uz naručenu robu mora ispostaviti i dostaviti račun, a to je moguće učiniti sve dok su gosti koji se poslužuju u prostoriji gdje su posluženi (a općepoznato je i  životno je da se gotovo u svim ugostiteljskim objektima u RH račun izdaje dok traje konzumacija jela ili pića). Također je životno moguće da četiri gosta nisu sjela istovremeno za stol, već npr. najprije dvoje kojima je izdan račun, a potom još dvoje kojima je izdan drugi račun. Životna je i situacija u kojoj npr. za jedan stol za kojim sjede dvije osobe koje već piju kavu sjedaju još dvije osobe, a za drugi npr. jedna osoba , te da  ta jedna inzistira da plati račun za dvije osobe za drugim stolom (jer su joj npr. djeca). U tom slučaju na jednom računu stola za kojim sjedi jedna osoba našla bi se tri pića, a za onom za kojim sjede četiri osobe našao bi se račun za 2 pića (tada bi hipotetski bilo moguće da je tužitelj izdao račun u 08.27 koji je plaćala jedna osoba-dvije kave-s mlijekom i espresso, a espresso može biti u većoj ili manjoj šalici, te drugi račun u 08.38 kada su za stol od 4 došle još dvije osobe). Kako svjedok D.M. navodi u svojem iskazu da je preuzeo smjenu od tužitelja i da je u trenutku preuzimanja smjene „sve štimalo, štimala je kasa i brojčanik na mlinčiću za kavu , a to znači da su sve kave otkucane , odnosno da je izdan račun“ za zaključiti je da je račun tužitelj izdao i za sporne kave. Međutim, trenutak izdavanja računa ostaje sporan. Moguća je i vrlo životna situacija koju opisuje svjedok D.M., „bila je uobičajena situacija, dok sam još radio kod tuženika da odmah izdam račun kada je to moguće, npr. kada dođe jedna ili dvije osob , međutim, kada dođe autobus od 20 ljudi , tada za stol zna sjesti dio ljudi, naručiti kavu i reći da će doći još dvojica koja vani puše, u dućanu su ili na wc-u. Ukoliko bih izdao račun samo za dio ljudi koji sjede za stolom, pa naknadno ostale račune, moglo bi se desiti da jedan ili više računa nestanu ili ne budu plaćeni , pa ja moram dati iz svojega džepa. U takvoj sam situaciji uvijek izdavao račune kasnije, kad svi naruče“. Ovaj svjedok vrlo slikovito opisuje još jednu moguću situaciju naglašavajući specifičnosti rada tuženika. Naime, smještaj objekta na autoputu ima svoje specifičnosti-dolaze velike grupe ljudi iz autobusa koji se zaustavljaju, te najčešće ne piju samo piće, već odu i na wc i pušenje cigareta. Zbog svega navedenoga, Sud smatra da se u skladu sa zakonskim propisima račun svakako treba izdati, međutim, životno ga je nemoguće uvijek izdati u trenutku narudžbe.

 

Da se dogodilo i da tužitelj ili netko od konobara ne izda odmah račun samo jednom prilikom, to i bez obzira na aneks ugovora tuženika, ne bi u svakom slučaju predstavljalo razlog za otkaz. Naime, moguće je niz situacija zbog kojih konobar ne bi izdao odmah račun-npr. jer se blokirala kasa ili jer se npr. konobar porezao ili jednostavno jer je omaškom to zaboravio. Kada bi konobar i zaboravio izdati račun, to bi životno i pravno predstavljalo povredu radnog odnosa, ali svakako ne povredu koja je tako teška da bi opravdavala izvanredni otkaz. Naime, i konobari su samo ljudi koji mogu počiniti pogrešku, a bitno je da ne griješe namjerno i opetovano. Za jedno slučajno neizdavanje računa bilo bi i životno i zakonski opravdano izdati opomenu, ali ne odmah najstrožu mjeru-izvanredni otkaz. Sud primjećuje da tuženik, a i svjedokinja LJ.P. izjednačavaju neizdavanje računa s krađom, kao što (kako je navedeno u otkazu) izjednačavaju neizdavanje računa s prekršajem. Ovo nisu usporedive kategorije, već se radi isključivo o subjektivnoj interpretaciji tuženika i navedene svjedokinje. Neizdavanje računa koje bi bilo sustavno i dokazano kao višekratno teško kršenju poreznih propisa s jedinim ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, svakako bi bila okolnost koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu.

Iako je tužitelju navodno dana mogućnost da iznese svoju obranu, Sud je dojma da se pod optužbom za krađu na tužitelja izvršio pritisak prozivajući ga i optužujući na sastanku svih zaposlenika. Tako svjedokinja M.F. jasno i uvjerljivo opisuje ovaj pritisak na tužitelja navodeći „zavladao je muk, svi smo se bojali što će se sada dogoditi“. Mogućnost da netko iznese obranu znači da se osobi da vrijeme i sloboda da u neometanom izlaganju , bez pritiska iznese obranu.

Iako tužitelj navodi da je dobio usmeni otkaz dana 17.01.2018, sud smatra da je navedene večeri tužitelju predočeno da je počinio povredu radnog odnosa za koju tuženik smatra da za posljedicu ima otkaz ugovora o radu predviđen aneksom. Međutim, pisanu odluku o otkazu tužitelj je zaprimio dana 23. siječnja 2018. godine. Ovo posebno potvrđuje iskaz svjedoka M.V. koji u svom iskazu navodi „tijekom spornog sastanka C.S. razgovarao je sa mnom i tužiteljem o spornim računima i rekao da će sankcija biti otkazivanje Ugovora o radu“. Dakle, svjedok uvjerljivo navodi da je K.S. najavio otkazivanje Ugovora o radu. Uz spomenuto svjedok potvrđuje da nije znao da li je dobio otkaz , te je tu činjenicu provjeravao na HZZO-u. U sms poruci tužitelja upućenoj LJ.S. vidljivo je da tužitelj očekuje pisani otkaz jer ista glasi „kada mogu doći po papire da sam dobio otkaz?“. Svjedokinja D.V. navedeno i potvrđuje „nitko nije na sastanku izričito rekao da je A.B. dobio otkaz, ali je sve upućivalo na to. Bila sam na kavi s kolegicom, zaključile smo da je sve ostalo visiti u zraku“.

 

Sud nije uvažio prigovor tužitelja o tome da je C.S. trebao biti ispitan među prvima, te da će svoj iskaz prilagoditi svjedocima. Naime, zakonska dužnost svjedoka je govoriti istinu, a bez obzira na redoslijed saslušanja uvijek postoji mogućnost „prilagodbe“ jednog iskaza drugima.

 

Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se u postupku saslušaju svjedoci Z.K. i M.J. jer je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev, te odlučiti kao pod točkom I/ izreke.

 

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje raskid ugovora o radu valja reći slijedeće:

 

Prema mišljenju suda, u konkretnoj situaciji, kada je tuženik Odukom o otkazu izvanredno otkazao ugovor o radu dana 23. siječnja 2018., te kada je navedena Odluka u ovom postupku utvrđena nedopuštenom, valjalo je primijeniti odredbu čl. 125. ZR-a. Odredbom čl. 125. ZR-a propisano je da ukoliko sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tužitelj stavljanjem prijedloga za donošenje sudskog raskida nije bio dužan dokazivati razloge zbog čega mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, a prema pozitivnim zakonskim propisima ne postoji ograničenje odnosno jasno propisan datum kada bi se mogao odrediti sudski raskid ugovora o radu. Prema mišljenju suda, same okolnosti predmetnog slučaja, pa i činjenica da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu, opravdavaju zahtjev tužitelja za donošenje sudskog raskida, a sukladno navodima tužitelja da je zasnovao radni odnos sa 28. veljače 2018. ukazuje se osnovanim i zahtjev da mu se upravo s tim danom odredi prestanak radnog odnosa.

 

Kako je radni odnos prestao 28. veljače  2018. odlukom suda (st. II/ izreke), isti ima pravo da mu se temeljem odredbe čl. 25. ZR-a dosudi naknada štete. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 125. ZR-a, koja propisuje obvezu suda da po zahtjevu tužitelja dosudi naknadu štete u najmanjem iznosu od 3 prosječne mjesečne plaće, koji iznos tužitelj i potražuje u ovom postupku, sud nije utvrđivao okolnosti vezane za procjenu visine štete obzirom da iste, imajući u vidu stipulaciju odredbe ne bi utjecale na dosuđeni iznos. Naime, tužitelj u svakom slučaju ima pravo na minimalni zajamčeni iznos naknade štete u visini od minimalno 3 propisane i ugovorene mjesečne plaće.

Uvidom u Ugovor o radu sud je utvrdio da su odredbom čl. 11. Ugovora stranke ugovorile bruto plaću u iznosu od 3.280,00 kn. Zakonom o radu, propisano je da radnik ima pravo na naknadu štete prema ugovorenoj odnosno propisanoj mjesečnoj plaći toga radnika, zbog čega je sud prilikom odmjeravanja naknade štete uzeo u obzir ugovorenu plaću, koja, kao što je već navedeno iznosi 3.280,00 kn bruto. Kako tužitelj potražuje 3 plaće, iste su mu i dosuđene u iznosu od 9.840,00 kn. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III/ i IV/ tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za dosuđenjem kamate s osnova naknade štete zbog sudskog raskida, sud navodi da tužitelj, prema mišljenju suda ima pravo na istu od dana kada je određen sudski raskid, pa je ista mu je u cijelosti dosuđena temeljem odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO-a), u visini prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, a trošak tužitelja se sastoji od zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, te je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 200 bodova, što uvećano za trošak PDV-a od 25 % (500,00 kn) iznosi 2.500,00 kn.

 

 

U Zagrebu, 26. lipnja 2020. godine

 

                                                                                                                Sutkinja:

                                                                                                                Vanda Stracenski, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud, u 4 istovjetna primjerka za sud i stranke.

 

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika