Pr-241/18

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz
Z., .., OIB: …, zastupanog po pun. I. Ć., odvj. u
I., protiv tuženika R. H., OIB:
…, zastupana po O.-u S., radi isplate, nakon
održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2020. u nazočnosti pun. tužitelja
I. Ć., odvj. u I., te zz tuženika M. G., te po objavi dana 26. lipnja

2020.,

p r e s u d i o j e

1. Dužna je tužena R. H., OIB: …,
u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju I. Š. iz Z.,

OIB: …, isplatiti iznos od 11.784,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom po
eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećane za 5% poena do 31. 07.2015. godine, a od 1.08.2015. godine pa do
isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena, a koja kamata:

- na iznos od 218,16 kn teče od 15. prosinca 2013.
- na iznos od 339,36 kn teče od 15. lipnja 2014.
- na iznos od 388,44 kn teče od 15. srpnja 2014.
- na iznos od 436,48 kn teče od 15. kolovoza 2014.
- na iznos od 388,44 kn teče od 15. rujna 2014.
- na iznos od 399,28 kn teče od 15. listopada 2014.
- na iznos od 109,12 kn teče od 15. studenog 2014.
- na iznos od 345,07 kn teče od 15. prosinca 2014.
- na iznos od 381,92 kn teče od 15. siječnja 2015.
- na iznos od 399,28 kn teče od 15. veljače 2015.
- na iznos od 313,70 kn teče od 15. ožujka 2015.
- na iznos od 228,16 kn teče od 15. travnja 2015.
- na iznos od 229,28 kn teče od 15. svibnja 2015.
- na iznos od 171,96 kn teče od 15. srpnja 2015.
- na iznos od 328,92 kn teče od 15. kolovoza 2015.
- na iznos od 429,90 kn teče od 15. listopada 2015.

2 Pr-241/18

- na iznos od 286,60kn teče od 15. studenog 2015.
- na iznos od 390,26 kn teče od 15. prosinca 2015.
- na iznos od 219,28 kn teče od 15. siječnja 2016.
- na iznos od 360,24 kn teče od 15. veljače 2016.
- na iznos od 60,04 kn teče od 15. ožujka 2016.
- na iznos od 358,15 kn teče od 15. travnja 2016.
- na iznos od 392,21 kn teče od 15. svibnja 2016.
- na iznos od 177,14 kn teče od 15. studenog 2016.
- na iznos od 395,64 kn teče od 15. rujna 2016.
- na iznos od 413,56 kn teče od 15. listopada 2016.
- na iznos od 433,30 kn teče od 15. studenog 2016.
- na iznos od 147,70 kn teče od 15. prosinca 2016.
- na iznos od 384,02 kn teče od 15. siječnja 2017.
- na iznos od 60,26 kn teče od 15. veljače 2017.
- na iznos od 430,95 kn teče od 15. ožujak 2017.
- na iznos od 432,30 kn teče od 15. travnja 2017.
- na iznos od 433,03 kn teče od 15. svibnja 2017.
- na iznos od 434,55 kn teče od 15. lipnja 2017.
- na iznos od 423,92 kn teče od 15. srpnja 2017.

- na iznos od 444,22 kn teče od 15. kolovoz 2017.

a potom sve do isplate, dok se sa više zatraženim iznosom od 2.837,06 kuna odbija tužbeni
zahtjev tužitelja kao neosnovan, kao što se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za zatezne kamate
na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržan u bruto iznosu od 11.784,94 kn, kao
neosnovan.

2. Dužna je tužena R. H., OIB: …,
tužitelju I. Š. O.: …, iz Z., u roku od 8 dana
i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti parnični trošak od 11.218,50kn s kamatom koja teče od dana
presuđenja po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, dok je sa više zatraženim
iznosom od 8.961,50 kn ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano.

Obrazloženje

Tužitelj je 22.03.2018. podnio tužbu protiv tužene navodeći i kako je policijski
službenik raspoređen na radno mjesto policijski službenik za kontrolu državne granice u
PGP I., da posao obavlja u turnusima od 12 sati rada- 24 sata
slobodno te 12 sati rada 48 sati odmora, tj da mu se isplaćuje plaća za 12 sati radnog vremena,
da je u razdoblju od prosinca 2013. do kolovoza 2017. godine obavljajući poslove radnog
mjesta na kojem je raspoređen tužitelj po nalogu nadređenih dolazio na posao pola sata ranije
a odlazio s posla pola sat nakon završetka smjene, dakle radio jedan sat duže po smjeni. S
obzirom da je tužitelju isplaćena plaća na osnovu 12 sati radnog vremena isti je oštećen za 1
sat. Sukladno čl. 186. a ZPP-a tužitelj se obratio državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno
rješenje spora. D.O. je dopisom od 21.06.2016. godine izvijestila tužitelja da
ne pristaje na rješenje predmetnog zahtjeva u mirnom postupku.

Radi svega navedenoga, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi obvezao
tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 20.735,00 kuna za razdoblje od prosinca 2013. do

3 Pr-241/18

kolovoza 2017. specificirano po mjesecima sve utemeljeno na cijeni jednog sata rada tužitelja od 24,00 do 59,00 kn.

Tuženiku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno predlaže sudu odbiti
tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te dosuditi tuženiku parnični trošak. Tuženik navodi
kako su netočni navodi tužitelja da je isti u utuženom razdoblju svakodnevno dolazio na
posao pola sata ranije te iz istog odlazio sat kasnije odnosno da je radio prekovremeno budući
da policijski službenici nemaju obaveze nakon odrađene smjene na graničnom prijelazu za
pogranični promet vraćati se u PP I.. Nadalje, tuženik navodi da
je od 14. listopada 2013. godine ukinuta otpremljena služba a policijski službenici koji su
posebnim dnevnim rasporedom rada raspoređeni na granične prijelaze i to međunarodne
granične prijelaze i pograničnih granični prijelaz, nemaju obveze ranijeg dolaska na posao
radi otpreme službe. Za razliku od navedenog policijski službenici koji su posebnim dnevnim
rasporedom rada raspoređeni na granični prijelaz za pogranični promet imaju obvezu doći na
posao pola sata ranije u postaju I. zbog otpreme službe od strane šefa smjene što traje 5
do 10 minuta dok se ostalo vrijeme odnosi na prijevoz službenim vozilom do mjesta rada na
granični prijelaz za pogranični promet gdje policijski službenik dolazi točno u određeno
vrijeme navedeno u posebnom dnevnom rasporedu rada. Nadalje, tuženik smatra da se
vrijeme provedeno u vožnji ne može smatrati radnim vremenom niti bi se isto trebalo
honorirati tužitelju.

Tužitelj se protivio izračunu koji je tuženik dostavio za više odrađene a neplaćene sate,
jer je tužitelj taj rad obavljao noću i u neradne dane pa to više odrađeno vrijeme koje je dulje
od redovitog radnog vremena a koje tužena nesporno nije platila treba obračunati na bazi
prosječne vrijednosti sata za svaki pojedini mjesec. Tužitelja za rad koji je duži od radnog
vremena pripadala primjerena plaća koju sud odredi prema okolnostima slučaja. Pri toj ocjeni
sud treba voditi računa da je tužitelja djelatnik tužene, da poslove svog radnog mjesta obavlja
u policijskoj postaji Imotski i na graničnim prijelazima, da rad obavlja u turnusima od po 12
sati, da rad dobavlja po nalogu nadređenih, da sukladno nalozima mora dolaziti na posao pola
sata ranije a s posla odlaziti sat vremena kasnije jer se nakon obavljenog posla na graničnom
prijelazu mora organiziranim prijevozom tužene vratiti u postaju u Imotski, da je tužitelj
dužan čekati smjenu i ne smije napustiti granični prijelaz bez obzira što mu je završila
redovno radno vrijeme, drukčije ponašanje je zabranjeno. Zbog navedenog tužitelj radi više
od propisanog plaćenog radnog vremena svakog turnusa za sat vremena dulje. Tužitelj je
predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. K., M. L., M. G.
i dr. radnih kolega tužitelja a na okolnost načina rada i vremena provedenog na graničnim
prijelazima i vremenu utrošenog za povratak u I..

Nakon provedenog dokaza knjigovodstvenim vještačenjem a posebno nakon dopune
istog od strane stalnog sudskog vještaka M. T. tužitelj je podneskom predanim na
ročištu od 03.ožujka 2020. postavio tužbeni zahtjev o kojemu je ovaj sud odlučio ovom
presudom.

Tijekom prethodnog postupka kao i tijekom glavne rasprave tužena ustraje u
navodima iz odgovora na tužbu, po nalogu suda dostavila je traženu dokumentaciju, time da
se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja jer da je tužitelj izračunao razliku na bazi
prosječne vrijednosti sata za pojedini mjesec uz povećanje od 5% a što da je protivno već
postojećoj sudskoj praksi.

4 Pr-241/18

Sud je u postupku izveo dokaze pregledom zahtjeva za mirno rješenje spora upućeno
O.-u S. (list 4 spisa), tablice pregleda sati za izradu računa na ime tužitelja sa izračunom
(list 10-11 i 18 spisa), tablice pregleda broja smjena po vrstama graničnih prijelaza ( list 26-27
spisa) saslušanjem svjedoka M. K., K. B., te tužitelja, obračunskih
platnih lista na ime tužitelja ( list 28-59 spisa), vještačenjem od strane stalnog sudskog
vješaka za računovodstvo i financije M. T. od 06. rujna 2019. sa dopunom od 17.12.

2019.

Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj policijski službenik raspoređen na radno mjesto policijski službenik za

zaštitu državne granice u PGP I.,

- da je tužitelj pri podnošenja ove tužbe podnio zahtjev za mirno rješenje spora
nadležnom O.-u S., za naknadom na ime više odrađenog vremena od redovitog,
- da je tužitelj kroz utuženo razdoblje radio na kontroli državne granice i to na
međunarodnim cestovnim graničnim prijelazima (MCGP) na graničnim prijelazima za
pogranični promet (GPZPP)

- da je tužitelj radio u smjenama kako je to tuženik dostavio u tabličnom pregledu sati a
što je predao na ročištu od 15.siječnja 2019. (list 26-27 spisa),

- da je tužitelj radio u turnusima 12-24-12-48, dakle, da je radio 12 sati za koje sate mu
je tuženik isplatio plaću kako to proizlazi iz uvida u obračunske platne liste na ime
tužitelja.

Među strankama je sporno pripada li tužitelja naknada za vrijeme koje je dulje proveo
na poslu zbog prirode i vrste posla, a koje se u naravi sastoji od vremena provedenog na putu
od PP I. pa do graničnih prijelaza, za koje vrijeme tužitelj u smjeni na
GP obavlja poslove svog zaduženja, odnosno od graničnih prijelaza do
povratka u postaju I.. Odnosno, među strankama je sporno koliko je tužitelju vremena
potrebno da provede na putu do graničnih prijelaza, te da li mu se to vrijeme dok je čekao da
mu dođe smjena ili dok se nalazi na putu ima isplatiti i smatrati vremenom koje je proveo na
radu, te koja ga naknada u kojoj visini pripada odnosno, sa kojim uvećanjem tj ima li se to
vrijeme smatrati prekovremenim radom ili radom u turnusu.

Odredbom čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike
(NN 93/08, 89/12 i 104/13, dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i
namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, rad
subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim
zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi
naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni
rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%, dok je stavkom 2 ugovoreno
kako se dodatci iz stavka 1 međusobno ne isključuju osim dodatka za rad u turnusu ili za rad u
drugoj smjeni.

Odredbom čl. 82.st.4. Zakona o radu ( NN broj 149/09, 61/11, 82/12,
73/13 - dalje ZR) koja je istovjetna čl. 90.st.4. Zakon o radu ( NN broj 93/14)
propisano je da se pod primjerenom plaćom ima smatrati plaća koja se redovito isplaćuje za
jednaki rad a ako takvu plaću nije moguće utvrditi onda plaća koju odredi sud prema
okolnostima slučaja.

5 Pr-241/18

Odredbom članka 60.st.1. ZR-a propisano je da je radno vrijeme ono vrijeme u kojem
je radnik obvezan obavljati poslove tj u kojem je sprema i raspoloživ obavljati poslove prema
uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje
odredi poslodavac, dok je odredbom članka 65.st.1. ZR-a propisano da je u slučaju više sile,
izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik
na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena
tkz. prekovremeni rad.

Ovaj sud ocjenom izvedenih dokaza i to baš u izvedenim dokazima M. K. i
K. B. drži njihove iskaze u bitnome suglasnim sa iskazom samog tužitelja iz
kojih iskaza proizlazi da je tužitelj poslove svog radnog mjesta obavljao na M. i G..

Nadalje, iz iskaza samog tužitelja kao i ranije navedenih svjedoka razvidno je da je
tužitelj kao i ostali djelatnici PP I. imali obvezu javljati se prije početka smjene 15-tak
minuta prije odlaska sa organiziranim prijevozom od strane tuženika na granične prijelaze, a
da su na povratku imali obvezu javljanja i predaje službene dokumentacije samo voditelji
smjene kao i djelatnici koji su radili na pograničnim prijelazima J. M., S. i
S.,r da je tužitelj radio na pograničnim prijelazima J. M., S. i S.
(G. ) te međunarodnim graničnim prijelazima ( M.) V. G. i V. D.,
da ukoliko je radio na G. do dolaska na državnu granicu mu je bilo potrebno od 30 do 40
minuta vožnje, te ukoliko je radio toliko vremena bi bio na državnoj granici i radio poslove za
koje je dobio nalog, time da mu je toliko vremena bilo potrebno i na povratku u I..

Saslušani svjedoci kao i tužitelj su suglasni da se iz postaje Imotski voze tri službenim
vozilom, obzirom na lokaciju graničnih prijelaza se tako do GPZPP J. M. se vozi 20-
tak minuta, a potom se nakon izvršene primopredaje smjene 5-10 minuta, vozi do M.
V. G. vozi još 10-15 minuta, za povratak do I. je potrebno nekih 25 minuta.
D. vozilo iz postaje I. do M. V. D. vozi 20 tak minuta sve uvećano za
primopredaju smjene od 5-10 minuta, od V. D. do I. vozi se 20-tak minuta.
Treće vozilo od I. do G. S. vozi 20 -tak minuta a odatle se vozi do S.
nekih 30 tak minuta, do je za povratak od S. do I. potrebno 40 tak minuta uvećano
za 5-10 minuta koji su potrebni za primopredaju smjene.

U svakom slučaju djelatnici koji voze službeno vozilo, a sa kojim službenim vozilom
je tužitelj pa tako i ostali, obvezan je dolaziti na granični prijelaz i vraćati se po završetku
smjene, potrebno je da preda ključeve vozila kao i knjižicu vozila. Isto tako, po završetku
smjene onaj koji je bio voditelj smjene na pograničnom prijelazu a na kojem bi često radio po
jedan djelatnik, bi imao obvezu predavati evidenciju i dokumentaciju po završetku smjene kao
što je to morao i voditelj smjene sa međunarodnog prijelaza. Dakle, djelatnici koji su
predavali smjene kao i oni koji su vozili službena vozila su po povratku se moraju javiti šefu
smjene u postaji I.. Isto tako, svi saslušani svjedoci kao i tužitelj navode da su i prije i
poslije studenog 2013.g. imali obvezu javljati se prije početka smjene 15-tak minuta a koje
vrijeme bi dijelom utrošili na primitak naloga od šefa smjene u postaji I. a dijelom na
putovanje do graničnog prijelaza, bilo pograničnog bilo međunarodnog, ovisno kako su taj
dan bili raspoređeni. Isto tako, iz iskaza svjedoka suglasno proizlazi da su isti do dolaska
djelatnika koji preuzimaju smjeni bili obvezni raditi poslove svog radnog mjesta kao što su
poslove policije obvezni obavljati i tijekom puta u slučaju kada bi se dogodila prometna
nezgoda jer su isti policijski službenici i to im spada u prirodu posla, pa stoga valja zaključiti
da je tužitelj radio više od svoga turnusa od 12 sati upravo za ono vrijeme koje je bilo
potrebno da mu dođe smjena koja bi preuzela raditi njegove poslove, kontrole državne

6 Pr-241/18

granice, a što bi bilo najmanje pola sata do najviše jedan sat, ovisno na kojem prijelazu je tužitelj radio.

Iz tablično prikaza tužiteljeva rada kroz utuženo razdoblje razvidno je kada je isti
radio, kao i to da je radio po pravilu kroz mjesece utuženih godina i na GPZPP i MCGP.

Dakle, tužitelju je za utuženo razdoblje valjalo priznati po smjeni dodatak za jedan sat
koliko je radio duže tj boravio na putu, kao vrijeme koje je nužno da provede kako bi obavljao
poslove za koje je zadužen, tim više što je prijevoz do pograničnog tj prijelaza državne
granice bio organiziran od strane tuženika kao poslodavca i to po nalogu istoga, kao i da za
vrijeme te vožnje po okolnostima slučaja tužitelj kao djelatnik policije je obavljao poslove.
Valja istaći, kako je kroz utuženo razdoblje tužitelj većinu vremena a sve po evidenciji
tuženika radio mješovito i na GPZPP i na MCGP, kroz mjesec promatranog razdoblja, pa je
sud stoga držao da je tužitelj više radio po smjeni jedan sat duže.

Da bi sud utvrdio na stručan i vjerodostojan način visinu naknade koja bi tužitelja
pripadala u provedeno je vještačenje koje je bilo povjereno stalnom sudskom vještaku M.
T. koja je izradila osnovno vještvo 06. rujna 2019. ( str 72-77) te dopunsko vještvo od

17.prosinca 2019. ( str 86-88).

U vještvu od 06. rujna 2019. imenovana vještakinja je na temelju obračunskih platnih
lista na ime tužitelja ( list 28-59 spisa), podaci o broju smjena ( list 10-11 i 26-27 spisa),
pretpostavljeni obračun tuženika ( list 18 spisa), izračunala bruto satnicu redovne plaće u
Tablici na str. 75 spisa, na način da je redovnu bruto plaću podijelio sa redovnim fondom sati
u mjesecu, sve za redoviti rad bez ikakvih dodataka ( stupac 5) i sa uvećanjem za minuli rad (
stupac 6) te istu uvećala za 5% uvećanja za rad u turnusu ( Stupac 7). Tako je vještak u
Tablici na strani 76 spisa, za utuženo razdoblje izračunao bruto satnicu plaće, za svaki
pojedini mjesec, a koji iznos je istovjetan onoj bruto satnici koju je tuženik i prikazao na listu
18 spisa u pretpostavljenom izračunu. Ova obračunata bruto satnica se razlikuje od one koju
je vještakinja prikazao u dopunskom vjestvu od 17. prosinca 2019. jer je ista bazirana na
prosječnom bruto mjesečnom satu u koji su ušli svi dodatci ( prekovremeni rad, rad
nedjeljom, subotom i blagdanom i sl.) a kojem obračunu se tuženik protivio osporavajući isto
odlukama županijskih sudova ( Gž R 360/2018-2 ) u kojima je izražen stav kako tužitelja ne
bih pripadala naknada izračunata na bazi prosječnog bruto sata već samo satnica za redovan
rad uvećana za 5% na ime rada u turnusu, jer bi tako obračunata satnice bila protivno odredbi
članka 44. i 41 KU-a. U zaključku osnovnog vještva od 06.rujna 2019. vještakinja je utvrdila
da bi tužitelja pripadala naknada na ime uvećanja plaće za rad koji je za po jedan sat bio duži
od punog radnog vremena a kojega je tužitelj odradio radeći u turnusima u razdoblju od
prosinca 2013 do srpnja 2017 pridalo 11.784,94 kuna bruto , i koji iznos je tužitelju valjalo i
dosuditi zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15 dana u
mjesecu za protekli kroz utuženo razdoblje, iako su isplate plaće kroz to razdoblje vršene i
prije tog datuma kako je to razvidno iz obračunskih platnih listova na ime tužitelja.

Naime, vještakinja u vještvu od 17. prosinca 2019. u Tablici na strani 87-88 spisa u
stupcu 1 iskazala broj sati, u stupcu 2. bruto plaću, u stupcu 4 izračunala je bruto satnicu, u
stupcu 5 broj smjena a u stupcu 6 iznos bruto razliku plaće. U zaključku svoga pisanog nalaza
i mišljenja vještakinja je utvrdila da bi tužitelja u razdoblju od prosinca 2013 do srpnja 2017.
pripadao na ime više odrađenih a ne isplaćenih sati rada koje je odradio prilikom svakog
turnusa ukupan bruto iznos od 14.622,00 kuna koje je vještakinja prikazala za svaki mjesec
utuženog razdoblja.

7 Pr-241/18

Tužitelju nije priznat tužbeni zahtjev koji je isti postavio podneskom predanim na
ročištu od 03.ožujka 2020. a na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 17. prosinca

2019. od 14.622,00 kn u kojem je izračun utužene neisplaćene naknade za rad u turnusu
izračunat na bazi prosječnog mjesečnog bruto sata u koju satnicu su ušli svi dodatci koji su
tužitelju temeljem odredbe članka 44. KU-a isplaćeni za svaki pojedini mjesec kroz utuženo
razdoblje i to za 2 sata . Ovo stoga, što je čl. 44.st. st.2. KU-a kojim je ugovoreno da se dodaci
iz stavka 1. ovoga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u
drugoj smjeni. Sukladno tome, nema mjesta dosudi naknadi za odrađene sate rada u turnusu
na bazi mjesečnog prosječnog sata jer su u isti ušla sva uvećanja predviđena člankom 44.st.1.
KU-a kojim je ugovoreno kako se osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za
svaki sat rada, i to: – za rad noću 40%,– za prekovremeni rad 50%,– za rad subotom 25%,– za
rad nedjeljom 35%,– za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs
150%,– za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili
najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%,– za dvokratni rad s prekidom
dužim od 90 minuta 10%,– za rad u turnusu 5%, a koji se sukladno st. 2 KU-a ne mogu
obračunati jer se isti isključuju kod naknada za rad u turnusu tj smjeni. Ovo i stoga, što se
temeljem članka 41. KU-a ugovoreno da plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i
dodaci na osnovnu plaću, osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnoga
mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećan za
0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža time da su dodaci na osnovnu plaću su dodaci za
uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i druga uvećanja plaće. Isti
takav stav je iskazao i Županijski sud u Osijeku broj GžR-360/2018-2 od 18.10.2018. kao i
Županijski sud u Zagrebu broj GžR-1396/2018-2 od 18.10.2018. Uostalom, tužitelju ne može
biti priznata naknada za duži rad od po 2 sata po smjeni iz razloga što je iz dokaznog postupka
proizlazi da je tužitelj radio dulje sat ili sat i po, pa istome treba platiti onoliko sati koliko je
isti stvarno i odradio.

U pravu je tuženik kada smatra da tužitelja ne pripada naknada za prekovremeni rad
jer vrijeme koje tužitelj proveo na putu do graničnih prijelaza, ne može se po definiciji
prekovremenog rada te po izraženom stavu VSRH smatrati prekovremenim radom u smislu
odredbe članka 65.st.1. ZR-a. Međutim, u pravu je tužitelj kada smatra da se to vrijeme ima
smatrati vremenom koje je tužitelj proveo na radu, ali obzirom da je njegov rad organiziran u
turnusima to bi mu sukladno čl. 44. KU-a pripadala naknada za to vrijeme od 5% tj. za rad u
turnusu. Ovo stoga, što je prema proizišlim utvrđenima u ovom postupku, razvidno da je
tužitelj postupao po nalogu tuženika kao poslodavca, da je na granične prijelaze morao
dolaziti službenim vozilom kao i odlaziti sa graničnih prijelaza, da je njegova dužnost trajala
cijelo to vrijeme, a da je istovremeno koliko je vremenski trajalo putovanje do mjesta rada
dok mu smjena de dođe morao raditi jer nije mogao napustiti radno mjesto, što se morao na
smjenu javljati 15-tak minuta prije smjene, a radeći na pograničnim prijelazima državne
granice morao je predavati dnevna radna izvješća radi čega se morao javljati po povratku sa
smjene u PP Imotski, a koje vrijeme se ima smatrati kao radno vrijeme u smislu odredbe
članka 60.st.1. ZR-a a naknada koja mu pripada za rad duži kako je to utvrđeno u postupku po
svakoj smjeni, za rad u turnusu a sve na bazi bruto sata izračunatog na bazi osnovne plaće a
ne bruto mjesečnog prosječnog sata iz razloga gore navedenih, i to sa uvećanjem od jednog
sata po odrađenoj smjeni. Uostalom, Zakon o radu kao osnovni propis kojim je regulirano
radno vrijeme u čl. 61. ne poznaje kao mjernu jedinicu zasnivanje radnog odnosa na pola sata
već za najviše 40 sati tjedno a svako zasnivanja radnog odnosa manje od punog radnog
vremena je na nepuno radno vrijeme, slijedom čega valja zaključiti da se ni naknada za rad
duži reguliran u turnusu ne može naknađivati za manju mjernu jedinicu. Ovo i stoga, što se za
taj rad plaćaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, koji se opet računaju na puni

8 Pr-241/18

sat. Uostalom, ZR ne poznaje termin efektivni rad već radno vrijeme koje može biti puno ili
nepuno radno vrijeme, unutar kojega vremena je poslodavac obvezan dati tužitelju radne
zadatke, slijedom čega naknada za pola sata ili petnaest minuta ne bih mogla biti po mišljenju
ovoga suda ona naknada koja bi u ovom režimu rada – radni odnos, mogla biti obračunata
tužitelju, već bi to mogla biti naknada za njegov faktički rad koja bi bila primjerena naknada
po ZR-u.

Sukladno svemu navedenog, valjalo je tužitelju dosuditi bruto iznos od 11.784,94 kn a
sa više zatraženim iznosom od kuna valjalo je odbiti tužbeno traženje od 2.837,06 kuna kao
neosnovano.

Tužitelju su na dosuđene iznose priznate pripadajuće zakonske zatezne kamate koje
teku od 15-tog dana u mjesecu za protekli mjesec do isplate, sve temeljem odredbe članka 84.
st. 3. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) tj 92.st.3. ZR-a i odredbe članka 29.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) s time da je stopa
kamata usklađena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima
(NN 78/15).

Međutim, valjalo je dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbiti kao neosnovan i to za
zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržan u bruto iznosu od

7.194,19 kn. Naime, kako tužitelj potražuje isplatu razlike u bruto iznosu to u skladu s
odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("NN" broj 177/04.,
73/08., 80/10., 114/11., 22/11., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15., u
daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje
poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom
svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i 9.
Pravilnika o porezu na dohodak ("NN" broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09.,
146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13. i 157/14., u daljnjem tekstu: Pravilnik)
propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom
istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14.
ZPD-a odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna
osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija
osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD-a te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i

2. ZPD-a (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje
istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1.
Pravilnika).

S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne
dijelove bruto plaće (uz neto plaće i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do
trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se
na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju, slijedom čega je u tom dijelu zahtjev
tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan, pa ga je valjalo kao takvog odbiti.

Tužitelj je popisao parnični trošak za sastav tužbe, za sastav zahtjeva za mirno rješenje
spora, za sastav 2 podneska, za zastupanje na 6 ročišta glavne rasprave, po važećoj Tarifi
uvećano za PDv uvećano za troškove vještačenja od 2.600,00 kao i materijalne troškove
upotrebe osobnog vozila te izbivanja iz pisarnice u ukupnom iznosu 20.180,00 kn, dok je
tuženik je popisao trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav 1 podneska, za zastupanje na
5 ročišta glavne rasprave, po važećoj Tarifi u ukupnom iznosu od 7.000,00 kn.

9 Pr-241/18

Obzirom da je tužitelj u osnovu uspio sa 100% a u odnosu na visinu sa 81% to je isti u
ovoj parnici uspio sa 90,5% a tuženik sa 9,5% pa ga pripada razmjerni parnični trošak od 81%
od priznatog troška.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) te je tužitelju
trebalo priznati trošak postupka u skladu sa Tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (NN 148/09 i 142/12) i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i za sastav
tužbe po 100 bodova, za sastav 2 obrazložena podneska od po 100 bodova, za zastupanje na 5
ročišta od po 100 bodova po ročištu, odnosno ukupno 900 bodova a što pri vrijednosti boda
od 10,00 kn daje iznos od 9.000,00 kn, koji uvećan za pripadajući PDV od 25% od 2.250,00
kuna daje iznos od 11.250,00 kn koji valja uvećati za nužne troškove vještačenja od 2.000,00
kn, što ukupno iznosi 13.850,00 kn. Obzirom kako je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 81% to
ga pripada razmjerni parnični trošak od priznatog u visini od 11.218,50 kn, za koji iznos je
valjalo obvezati na isplatu tuženika u roku od 8 dana dok je sa više zatraženim iznosom od

8.961,50 kn ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelja pripadaju zakonske zatezne kamate od
presuđenja pa do isplate temeljem odredbe 30.st.2. Ovršnog zakona ( NN broj
112/12, 25/13).

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu, 26. lipnja 2020.

SUDAC Snježana Cvitanović,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana
prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri
primjerka.